U početku je, navodi Belan, sve bilo onako kako se u Crnoj Gori od septembra 2020. godine stvari planiraju i realizuju – tajno i organizovano. Javno je postalo tek kada je sve okončano, a jedna od „genijalnih” narodnih izreka nas uči da „svršenom poslu mane nema”.
S”ada je potrebno izdržati „tri dana bruke” i sačekati četvrti, kada se prihvata „faktičko stanje”. Odnosno, kako smo to čuli u Nikšiću, do pretvaranja suštine u formu. Producenti ovaj ustaljeni obrazac znaju odlično i na njega računaju. Glumci perfektni. Neki od glavnih o samoj predstavi kažu da će se oglasiti tek kada je odigraju, kada joj i sami vide kraj. Čine bokešku fintu da ga ne znaju. Znaju dobro, učestvovali su i u pisanju scenarija, dizajnirali scenografiju, već od prvog čina, koji je pisan prije nekoliko godina”, kaže Belan.
Ko je, kako dodaje, prvi čin želio razumjeti mogao je pretpostaviti kakav će biti zaplet.
“Ali da citiramo lik Ćoća u filmu „Igla ispod praga”, „nijeste šćeli čut”. Tako će u nastavku, tužni treći čin (producentima, reditelju i cjelokupnoj ekipi vjerovatno ipak happy end) biti samo pitanje čiste logike. Prirodna stvar. Rutinska egzekucija. Mali im posa'”, navodi on.
Kako dodaje, publika je i ovoga puta došla, odnosno dala otvorenu podršku u dovoljnom broju da se popuni barem većina sjedećih mjesta, što je potrebno za konačni uspjeh.
“Dugoročno angažovani medijski promoteri i PR, specijalizovani i za kriznu komunikaciju, standardno dobro, posvećeno i učinkovito odrađuju svoj dio posla. I tu je sve na svom mjestu. Ako Purgatorije prežive, Grand prix je zagarantovan. Izvještaj će biti podnesen Narodnoj skupštini Republike Srbije. Neka se pripremi Ljetnja pozornica i posljednja predstava na njoj. Sprem'te se”, zaključuje Belan.
