Dvije su godine od događaja koji su pratili ustoličenje mitropolta SPC Joanikija na Cetinju. I taj je događaj proistekao iz miljea crnogorskih podjela, a tako je bio i doživljavan. Za jednu stranu izraz zaštite građanskog karaktera države, za drugu kršenje vjerskih sloboda. Za jednu protest, za drugu ‘odbrana kriminala’…
Međutim, jedno je sigurno – ko zna u kojem bi smjeru stvari išle i da li bi se tog dana bilo šta rizično i dešavalo, da na vlasti u Crnoj Gori nije bila ‘apostolska’ Vlada predvođena Zdravkom Krivokapićem, sklona potkopavanju sekularnog ustrojstva, gotovo formirana u manastiru.
Već 4. septembra bilo je jasno da će sljedeći dan biti buran
Građani iz različitih djelova države počeli su da se okupljaju na Cetinju 4. septembra ujutro, da bi nedugo nakon toga došlo do prvih incidenata. Naime, nakon što je dio građana krenuo ka kružnom toku na ulazu u grad, policija je pokušala da ih zaustavi, ali je kordon probijen. Na kraju su organi reda ispaljivali suzavce, no demonstranti su se domogli kružnog toka.
Taj je dan proticao uz napetost na Cetinju, ali i uz doček srpskog patrijarha u Podgorici, gdje je bilo gotovo kompletno rukovodstvo Vlade, a našla se ispred hrama i poneka četnička zastava.
Građani su uveče blokirali sve ulaze u prijestonicu, pri čemu je najmasovnija blokada bila na dijelu magistralnog puta prema Podgorici, nedaleko od Belvedera. Tamo su brojni demonstranti proveli čitavu noć, tokom koje su se – oko ponoći – oglasile Demokrate, nimalo pomirljivim saopštenjem.
Tražili su da ustoličenje bude održano po svaku cijenu, poručivali da su na Cetinju okupljene “pristalice DPS-a”, pri čemu su posebno istakli kako rukovodstvo državnog bezbjednosnog sektora treba da podnese ostavke ako događaj u Cetinjskom manastiru ne bude održan.
Teško je da će se takvog ustoličenja neko sjećati sa zadovoljstvom
U nedjelju, gotovo u zoru, počeli su veći incidenti, i to na glavnom gradskom trgu. Policija je počela da baca suzavce ka građanima, a potom je čitav grad bio u dimu. Dok su tadašnji članovi Vlade, te nekolicina poslanika, sa bezbjedne udaljenosti – iz takozvane VAR sobe u Vladi – izdavali komande policiji, bilo je raznih informacija i glasina.
Tadašnji vicepremijer Dritan Abazović nije bio u ‘glavnokomandujućem’ štabu, a noć prije 5. septembra pronio se glas kako je direktor UP Zoran Brđanin podnio ostavku. Iako je i dalje upitno šta se te večeri sve dešavalo ‘iznutra’, jasno je kako Brđanin sljedećeg dana nije komandovao policijom – odnosno onim njenim dijelom koji je bio zadužen za ‘djelovanje’ na Cetinju.
Ustoličenje se dogodilo, no teško je da ga se bilo ko sjeća sa zadovoljstvom. Dok se policija po Cetinju obračunavala sa građanima, pri čemu su toksičnim gasovima bili izloženi i oni koji su, distancirani od svega, bili po stanovima – Joanikije i Porfirije sletjeli su vojnim helikopterom i, pod pancir ćebadima, došli do manastira, obred je obavljen, a zatim su na isti način i otišli za Podgoricu.
Serija dezinformacija – od premijera do javnog servisa
Iza tog je kratkog intervala ostalo mnogo pitanja – najprije ono ko je sve bio tog dana u Cetinjskom manastiru, a potom i ko je tadašnju ministarku odbrane Oliveru Injac ovlastio da vojni helikopter koji pripada državi stavlja u funkciju jedne vjerske zajednice. Naravno, odgovora do danas nije bilo.
Niko do danas nije odgovorio ni na pitanja zbog čega su građani zasuti suzavcima, te da li je tadašnji premijer Zdravko Krivokapić saopštio neistinu kada je kazao da je na policiju na Dvorskom trgu bačen Molotovljev koktel.
Pokušao je istog dana, doduše, Abazović da ‘dokaže’ kako je Molotovljev koktel, zbog kojeg je navodno policija krenula sa suzavcima, ipak bačen, mašući fotografijom – ali, problem je bio što je ona nastala u Ivanbegovoj ulici kod stare vatrogasne stanice, ane na Dvorskom trgu.
Pokušali su sljedećih dana to i pojedini mediji bliski vlastima – ali, ni snimak koji su plasirali nije nastao na grdskom trgu na Cetinju, a posebno ne u ranu zoru.
Ipak, što se medijskog djelovanja tiče, naročito se ‘proslavila’ RTCG, koja je u nedjelju ujutro, u momentu najveće napetosti, u informativnom programu objavila kako demonstranti pucaju na policiju iz vatrenog oružja. Za tu neistinu do danas nije niko odgovarao, niti se makar izvinio građanima.
Prijemi i nagrade, skriveni izvještaji i neproduktivne komisije
Umjesto svega toga, premijer Krivokapić je, sav ozaren, organizovao prijeme za policajce koji su tog dana uvodil Joanikija u manastir, a potom im je dodijeljeno gotovo milion eura iz budžeta za nagrade.
Svi izvještaji i rad tijela zaduženih da ih razmatraju – a koje su vodili uglavnom politički kadrovi stopostotno lojalni SPC – ili su ostali skriveni, ili nedovršeni, ili je sve na kraju razvodnjeno. Takvi su bili i pojedini procesi pred institucijama – tamo gdje ih je uopšte i bilo. Tako do danas niko nije riješio da se na odgovoran i temeljan način pozabavi činjenicama koje se tiču i postupanja nadležnih i plasiranja dezinformacija i djelovanja dijela organa reda.
Tek ostaje jedna činjenica – taj je dan definitivno najavio kraj Vlade za čijim su kormilom bili Krivokapić i Abazović. Drugi pomenuti kasnije će, na krilima podrške partija koje su zdušno podržale građane 5. septembra, formirati manjinsku Vladu koja će na prepad potpisati kontroverzni Temeljni ugovor sa SPC.
Dvije godine kasnije gdje je energija Belvedera
Međutim, tog je 5. septembra na određeni način bio stvoren kult Belvedera. Građani su se tamo okupili opet nakon pola godine, pa i tokom prošlogodišnje proslave Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope. Od 2021. do danas, Belvederu se kliče sa tribina tokom utakmica fudbalske reprezentacije…
Dvije godine kasnije, mnogi će upitati da li je energija sa Belvedera do kraja rasuta. Možda i jeste – ali, isto tako, možda je i drugačije vrijeme, odnosno same okolnosti. Jer, od doba kada su vlast vršili nepopravljivi vjerski fanatici, koji su na funkcije došli isključivo zahvaljujući SPC, došli smo do vremena kada se ona formira i uz participaciju stranaka koje pripadaju drugačijem miljeu.
Da li je dio nekadašnjih funkcionera 42. Vlade, za koje – budimo iskreni – ne bismo ni znali da nije bilo SPC, zaista doživio kakav-takav preobražaj i doista razumio građansku ideju – to će pokazati tek vrijeme koje predstoji.
Ipak, još bitnije od toga – unutar nekadašnjih suverenista došlo je do, recimo, mimoilaženja. Jer, dok su političke partije te 2021. makar naizgled bile jedinstvene, nedugo nakon toga krenuli su razdori, od lokalnog do državnog nivoa. Do danas mnoga vodeća opoziciona lica iz 2021. više i nijesu na partijskim funkcijama.
18Nije to bio i jedini razdor. U nedjelju je kulminirao i onaj koji je već neko vrijeme tinjao unutar same Crnogorske pravoslavne crkve.
Što se opozicionih okupljanja tiče, imala ona nacionalni ili građanski predznak, posljednja značajnija održana su krajem prošle godine. Bili su to protesti “Ima nas”.
Vrijeme teče i okolnosti se brzo mijenjaju. Da je tako – nema boljeg dokaza u odnosu na dvije godine koje su protekle od tog 5. septembra.
