Pokoriti Cetinje po svaku cijenu bio je zadatak skovan u sjedištu Crkve Srbije, a naša je dužnost i obaveza bila sačuvati dostojanstvo prijestonice i Crne Gore i ne dozvoliti da oni i njihova procesija ušetaju u grad u maniru oslobodilaca, kad znamo da to nijesu, jer se njihove asimilatorske namjere jasno očituju. I uspjeli smo – kaže Cetinjanka, građanska aktivistkinja Hajdana Huter s kojom smo razgovarali o događajima u ovom gradu 4. i 5. septembra prošle godine.
Ističe da je grad odbranjen zbog odlučnosti građana i građanki, okupljenih na Cetinju, da istraju.
Ideali
"Uspjeli smo zbog jedinstva koje smo pokazali, kao i uvijek kad je teško. Zbog toga što smo disali kao jedno i zbog toga što smo svi bili spremni da tu i ostanemo", dodaje ona.
Kako bi je lakše razumjeli oni drugi, citiraće, kaže, jednog srpskog pisca: „A ko behu oni divi koji su te napred zvali, koji su te ojačali, koji su ti krila dali? To bejahu ideali“.
"E, zato nijesu uspjeli oni, jer nas su vodili ideali, slobodna, multikonfesionalna, antifašistička, građanska i evropska Crna Gora. Ona za koju se borimo. Tek smo počeli", poručuje Huter.
Pošli smo i do Belvedera, gdje su ona i nekoliko desetina žena 4. i 5. septembra bile prva odbrana grada od nauma srpskih popova da sa svečanom procesijom iz Podgorice ušetaju u Cetinje i cetinjskim ulicama dođu do Cetinjskog manastira. Nijesu ni pokušali.
"Nevjerovatan je osjećaj proći danas preko Belvedera, preko onog nagorjelog asfalta gdje je bila barikada od guma. Preplavi me ponos što smo tu bili svi, ujedinjeni, zajedno – građanke i građani Crne Gore i pokazali nepokolebljivu ljubav prema svojoj državi. Vjerujem da je upravo Cetinje, odnosno Belveder bio prekretnica koja je slomila prethodnu kleronacionalističku vladu", kaže naša sagovornica.
I baš dok razgovaramo, cestom preko Belvedera, ka Cetinju naišao je konvoj vojnih vozila – dugačka kolona.
"Evo, nije ovo slučajno da baš sada prolaze. U trenutku dok pričamo priču o belvederskoj odbrani časti Cetinja i Crne Gore", uz osmijeh konstatuje naša sagovornica.
Nedostojan
Velikodostojnike Crkve Srbije – patrijarha srpskog Porfirija Perića i sada mitropolita Joanikija Mićovića na Cetinje su 5. septembra ujutro transportovali upravo uz podršku Vojske Crne Gore. Pošto cestom nijesu mogli, naloženo je da ispred Cetinjskog manastira budu dovedeni vojnim helikopterom.
Mićović je ispred Manastira dočekan uz povike – dostojan, iako je nedostojno stigao u prijestonicu – u pratnji specijalnih policijskih snaga, sakriven iza pancir ćebeta… Oni koji su se na Cetinju okupili da Crkva
Srbije tog jutra čuje i njihov glas i poruku – nedostojan nijesu se mogli čuti. Umjesto njihovih glasova odjekivale su detonacije od ispaljenih šok i fleš bombi i suzavca, jer Crkva Srbije nije htjela da ih čuje, a crnogorska vlada joj je servilno izašla u susret.
"A okupili smo se da nas čuju da je nedostojan i taj čin njegovog ustoličenja nije smio biti obavljen, jer ga ovaj grad nije htio. Našli su svoj način da nas ne čuju", kaže Huter.
Dok su 5. septembra ujutro prijestonicom odjekivale detonacije, Hajdana Huter je bila na Belvederu i sa zebnjom, kao i svi ostali, čekala „glasove“ o tome što se dešava u gradu. Što su Crkva Srbije i tadašnje vlasti spremile za okupljene na Belvederu, niko nije znao.
"Ni danas ne umijem jasno objasniti taj osjećaj. Nije to bio strah, strah je bio danima prije 4. i 5. septembra. Kada smo došle na Belveder, nekako smo bile spremne na sve što može da se desi. Dosta ljudi je došlo sa đecom, a ja sam moje poslala na sigurno, van Cetinja. Od te sam se misli na momenat postidjela. Ipak, računala sam ako se nama nešto desi makar neka đeca ostanu živa. Na Belvederu su mi bili i suprug, i sestra i zet, i svekrva... Ona je bila tu, da nas „ima na oku“. I sigurno je bilo lakše nama čija su đeca bila na sigurnom", priča Huter.
Nevjerovatno je, prisjeća se naša sagovornica, koliko je te noći na Belvederu bilo majki, sestara, šćeri, čak i baba koje su došle da budu uz svoje sinove i šćeri, očeve, braću, unuke…
"Sjutradan, kad je sve završeno, pošli smo kod muževih rođaka na Očiniće. Njegova rođaka, starija žena, nije prestajala da plače. Stalno se vraćala na rečenicu: „Sve što imam mi je bilo tamo, dva sina, četiri unuka i dvije snahe, a ja nijesam mogla da dođem“ i krenu suze. Gledajući je i slušajući shvatila sam da je u stvari, možda, te noći i jutra, bilo najlakše biti tamo. Da je mnogo teže bilo poslati nekoga svoga, ostati kući i čekati nemoćno što će se dogoditi", priča Huter.
Pravo lice
Iz sadašnje perspektive, kako kaže, sve što se dogodilo na Cetinju, i bez obzira na teško razočaranje tog 5. septembra što je Mićović ustoličen u Cetinjskom manastiru, pokazalo se da je svijet vidio njihovo pravo lice – i Crkve Srbije i tadašnje vlasti.
"I sada me prođe jeza kada se sjetim one jezive tišine i suza na našim licima dok smo išli sa Belvedera toga jutra. Osjećali smo se poraženo. Bili smo povrijeđeni, razočarani, šokirani. Ali kada smo i mi viđeli slike dvojice crkvenih velikodostojnika koji u našu svetinju ulaze u pratnji specijalaca naoružanih „do zuba“ bilo je sve jasnije da su oni sami pokazali svoje lice i razotkrili se - da su, suštinski, militantna organizacija, da sarađuju sa kriminalnim strukturama, da se ne libe da posegnu za oružjem radi ispunjenja ciljeva, da im, na kraju, nije ni neprijatno u društvu naoružanih ljudi", naglašava Huter.
Čini joj se, kaže, „da to niko nije mogao tako udesiti kao naš vladika koji je rekao: 'Sve su sile mrtve i ništave za onoga koji pravo misli' i na kraju to se i desilo“.
Prethodna vlast, međutim, „cetinjske događaje“ pokušala je domaćoj i međunarodnoj javnosti, bezuspješno, da predstavi kao pokušaj terorističkog akta okupljenih građanki i građana, kao pokušaj državnog puča.
"Te izjave tadašnjeg premijera i potpredsjednika Vlade bile su prijetnja sa pozicija moći, iako je i njima bilo jasno da je to pravdanje za prekomjernu silu koju su upotrijebili nad golorukim građankama i građanima. Morali su da pravdaju tu gomilu suzavca, gumenih metaka i drugih hemijskih sredstava koje su ispalili na nas i naš grad. To im je jedini način da operu sebe od odgovornosti", kategorična je Huter.
Vjeruje da iako je ovaj predmet još „otvoren“ u Specijalnom tužilaštvu, optužnica neće biti procesuirana. Ko je bio „dželat“, a ko žrtva, naglašava ona, ne samo što nedvosmisleno pokazuju snimci
događaja od 5. septembra, to je pokazao i audio zapis koji se pojavio, a na kojem jedan od komandanata napada na građanke i građane na Cetinju – policajac Petar Knežević govori o vezama koje je imao sa kriminalcima iz više crnogorskih gradova, a okupljene u prijestonici naziva – bagrom.
"Jednog dana se mora saznati puna istina, a ja se nadam da će to biti vrlo brzo i da će svima biti jasno da smo mi išli čistog srca da zaštitimo svoje, a ne da bi napadali ili ugrožavali drugoga", dodaje Huter.
Opomena i simbol
Naša sagovornica je kćer jednog od najvećih crnogorskih pjesnika Mladena Lompara i kaže da nikada nije vjerovala da će krenuti stazama svojih roditelja, koji su bili beskompromisni borci za Crnu Goru.
"Odrasla sam uz očevu i majčinu borbu za našu crkvu, našu zemlju, kulturu i nekako sam bila umorna od toga i bila sigurna da njihovim putem nikada neću. Međutim, ne kaže se zaludu „zarečenog hljeba se čovjek najviše najede“. Litije Crkve Srbije su me „probudile“ i shvatila sam da im se izmičemo, da im popuštamo, mi dajemo prst, a oni 'oće ruku, da smo sve više ugroženi… I tek tada sam shvatila da baš zbog toga što moji roditelji više nijesu ovdje ja moram da nastavim tu borbu, makar onoliko koliko je do mene, da se bar svrstam na stranu pravde", priča Huter.
Razočarana je što vlast na Cetinju, nakon izbora koji su se dogodili poslije događaja 5. septembra, nijesu formirale procrnogorske političke snage.
"Za mene je to bio neki novi 30. avgust 2020. ili 5. septembar 2021. Imali smo savršenu priliku da odavde pošaljemo poruku da ćemo se zajedno boriti za više, zajedničke ciljeve i naravno osuditi sve ono što nije dobro kod bilo koje političke partije, ali su prevladali neki lični, sitnopartijski interesi. Razbijena je ona sinergija i duh Belvedera što nam je svima ulivalo nadu", ističe sagovornica Pobjede.
Kako se god u budućnosti budu odvijali događaji na političkoj sceni Crne Gore, Hajdana Huter je uvjerena da će Belveder ostati kao opomena za sve i simbol, kao i belvederske demonstracije 1936. godine, crnogorskog otpora i nepokolebljive volje da se odbrani crnogorska država i njena sloboda.
"On je ona Njegoševa voćka čudnovata o koju je slomila zube klerofašistička vlada sljedbenika mračne hegemonističke ideologije", zaključuje sagovornica Pobjede.
Najupečatljivije sjećanje
Žena koja je sa stricom od 80 godina, svojom tetkom, čitavu noć između 4. i 5. septembra provela na barikadi na Belvederu za Hajdanu Huter je najupečatljivija slika koju je odatle „ponijela“.
"Sjeđela je tik uz mene i rekla sam joj u nekom trenutku da vodi tetku, da idu, jer ako dođe do nečega biće problema, što će da radi ta starica. Nije htjela da čuje i rekla mi je: „Mene odavde niko pomjerit' neće, ja sam tu u ime svoga sina koji je mrtav i nije mogao da dođe“. Ostala sam bez riječi", prisjeća se Huter.
