„Tek što malo odahnusmo od devedesetih, kad eto njih ponovo. Kako?! Pa, opet istim putem. Crkvenim. Zato odoh na Belveder da kažem, viknem i zapjevam - ja tim putem neću! Jer, za mene, to su putevi koji vode unazad, odnosno, ne vode nikud“, poručuje u „ispovijesti“ za Portal Analitika glumica Ivana Mrvaljević.
Ova Cetinjanka bila je jedna od mnogih „naoružanih terorista“ na koje je u zoru 5. septembra, uz amin Vlade Crne Gore, policija isporučila suzavac, šok bombe i gumene metke kako bi crkva Srbije nesmetano ustoličila svog mitropolita, ni manje ni više nego, u Cetinjskom manastiru.
SA NEPOSLUŠNIMA JE UVIJEK ZANIMLJIVO
Obučena u uhapšenu majicu s likom Sv. Petra Cetinjskog, lica prekrivenog crvenom maskom sa crnogorskim grbom, naša sagovornica priznaje nam da je počinila „teško zlodjelo“. Jako je, kaže, mahala crnogorskom zastavom.
„I vikala sam, a Bog mi dao jak glas, iz sve snage „E VIVA, E VIVA, E VIVA MONTENEGRO“, dodaje Ivana.
Nosila je, kaže, i pištaljku.
„Jer, mi teroristi vjerujemo da crkveni miševi bježe od tog zvuka. I izgrlila sam se tog vikenda sa mnogo lijepih i vakcinisanih crnogorskih terorista i teroristkinja. Uvijek mi je lijepo s njima! Sa neposlušnima je uvijek zanimljivo“, napominje naša sagovornica.
"Teroristička akcija" na Cetinju 4. septembraBilo je, veli ona, i suza. Što od suzavca, što od emocija. Tako, izgleda, mora kad „terorizam“ pritisne prijestonicu.
„Plakali smo svi skupa puna tri dana. Plakanje je, takođe, jedna vrsta rituala u „terorizmu“, jer je katarzično i razbuđuje snagu. I još veću vjeru u pobjedu“, kaže Mrvaljević.
Nije se ova odmetnica od zakona (vjerujte na riječ) libila da učestvuje tog vikenda ni u drugim terorističkim akcijama, poput pomaganja našoj novinarskoj ekipi da do čitalaca dopru što kvalitetnije fotografije iz tame noći opasanog, ali duhom blistavog Belvedera.
PONIŽAVANJE SE NE MOŽE OĆUTATI
Ima naša sagovornica i poprilično terorističkog staža. Sve je priznala.
„Moji dani najranije mladosti prolazili su uz ideju nezavisne Crne Gore. Svaki je trg 2006, u svakom crnogorskom gradu, odzvanjao od mog glasa koji je uzvikivao: „DA, za Crnu Goru koju volimo!“, podsjeća ona.
Odrasla je, priča dalje, u komunističkoj porodici.
„U Boga vjerujem, ali u onog Spinozinog, i onog samo mog, najljubavnijeg, kojeg nosim u duši. I nema Boga izvan mene same. Ne tražim ga u crkvi, još manje među sveštenicima koje čuvaju puškama, šok bombama i suzavcima, a koji, pritom, vole da zapjevaju po koju četničko-huškačku. Za mene, sve državno važnije je od crkvenog. I jače. I vedrije i iskrenije“.
Ako im je bila namjera, a jeste, da ponize Cetinje, ponizili su i mene i moje pretke i sve što jesam. Kako to čovjek (a posebno žena) da oćuti? Kako da se pravi da mu nije stalo i da ga se ne tiče“, pita se naša sagovornica.
Poručuje i da njoj vladika - ne treba.
„Ali, kada je već izabran, neka poštuje zemlju i crnogorski narod ili neka ide tamo gdje je i biran“, dodaje ona.
Priznaje dalje da je na Belveder otišla da bude među svojim Cetinjanima.
„A gdje ja drugo da budem!? Bila sam tamo i da u stvarnosti doživim one riječi Sv. Petra Cetinjskog: „da kažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode da smo Crnogorci“. I da ne može neko ko prezire Cetinje i Crnu Goru da bude hirotonisan u duhovnom temelju iste te Crne Gore“, ističe ona.
DOK CETINJE POSTOJI MI NE MOŽEMO BITI BEZBOŽNICI
U maniru prave „teroristkinje“ poteže zatim poeziju i podsjeća na stih jednog od najvećih crnogorskih pjesnika, Cetinjanina Mladena Lompara: „Dok ti postojiš, ja ne mogu biti bezbožnik!“ Evo i zašto…
„Dok Cetinje postoji mi ne možemo biti bezbožnici. Dok je Lovćena mi ne možemo biti bezbožnici. Dok je Crne Gore, mi nijesmo bezbožnici! To je ono što moraju svi da čuju! I razumiju“, poručuje Mrvaljević.
Sa "teroristima" u belvederskoj noći Zato premijerovo odavanje priznanja pripadnicima policijskih snaga zbog pokazane profesionalnosti (čitaj – torture) tokom događaja 4. i 5. septembra, Mrvaljević vidi kao zamjenu teza.
„Premijer je slijepu poslušnost poistovjetio sa požrtvovanošću i profesionalizmom. Toliko o tome“, dodaje ona.
I tu već, kako kaže, imamo kopču sa terorizmom. Pravim.
„Po logici stvari, teroristi moraju biti poslušni. Ne smiju ni previše da misle. Makar ne svojom glavom. Ali, moraju da nauče kako da usade strah. Jer, vjerski i politički ciljevi traže veliku poslušnost i potčinjavanje. Sužena svijest uzrok je svakog zločina. Nema u zločinu širine. A kako čovjek sužava svijest? Pa poslušnošću i potčinjavanjem. Ja sam, eto, neposlušna. I volim ovako neposlušne. I bila bih veoma neposlušni terorista! Ne isplati se to“, cijeni naša sagovornica.
ZEMLJA CRNOGORACA I NOVOKOMPONOVANIH „HRIŠĆANA“
Što se tiče slika koje su 4. i 5. septembra otišle sa Cetinja u svijet, Mrvaljević bez dileme ocjenjuje da su „teroristi“, ipak, ostali zasjenjeni akcionim kadrovima slijetanja i odlijetanja patrijarha i mitropolita, okruženih teško naoružanim policijskim snagama.
„Pokazali su i da im je potpuno prirodno da odlete i slete helikopterom NATO-a bez straha da će im NATO propeler zahvatiti brade i mantije. Vidio je svijet i ogroman broj „nindža kornjača“ u jednom malom gradu koji, kao da im je zabagovao softver, bacaju suzavce i pucaju gumenim mecima na ljude po principu - šest suzavaca na jednog čovjeka. Brzina kojom su ih iskoristili kao da je bila opravdana krilaticom „da ne propadne“, kad je već rok istekao. I bacili su ga. Po nama. Bez predumišljaja. Naređenje-izvršenje“, prisjeća se Ivana.
Dodaje i da je svijet, htio ili ne htio, morao vidjeti torturu nad stanovnicima jednog grada.
„Grada koji je samo 30 minuta vožnje autom (helikopterom je to, naravno, znatno kraće) udaljen od drugog gdje su neki bezrazložno veseli ljudi tog dana pričest uzeli istom kašikom, pod zastavom druge zemlje. I pjevali i radovali se uz ikonografiju neke druge zemlje. Među te ljude stigao je potom i premijer zemlje u kojoj se nalaze oba ova grada i rekao onima koji su ga veselo dočekali kako je na Cetinju sve prošlo „s anđelima“, napominje Mrvaljević.
"Teroristkinje" u domu Marka Špadijera u noći između 4. i 5. septembraVidio je i čuo svijet, dodaje ona, i kako je predsjednik susjedne zemlje, rečenicom: „odlično obavljen zadatak“, pohvalio akciju vlasti u ovoj manjoj državi, koja nikako nije njegova, ali bi on baš volio da bude.
„Makar zbog mora, jer on ga nema! A nema velike zemlje bez velike vode! Vidio je svijet i najmirnije demonstrante koji su samo zatvorili puteve i tako poslali poruku. Jer, njihove poruke prije toga niko nije čuo.
Znali su da država ima mogućnost da ih ukloni, ali su vjerovali da bi svaka crkva na svijetu (jer crkva bi trebalo da propagira milosrđe i ljubav) razmislila o poruci koja joj se šalje, ali eto ... ova koja gostuje kod nas - ne čuje. A onda su ihi svi vidjeli kako likuju i čuli smo mi, ali ne još i svijet, kako lako umiju da lažu. Vjerujte, baš nešto gledam kako je onom Dritanu nos porastao“, ističe Mrvaljević.
Napominje da, uprkos tome što je svijet vidio ove slike iz Crne Gore, trenutno, kaže, taj svijet ima većih briga, pa o nama, eto, i ne razmišlja.
„Koga briga za 600.000 ljudi! Oni samo gledaju hoće li ponovo biti rata na Balkanu. I trguju, ko zna čime i ko zna sve kako“, ocjenjuje Mrvaljević.
Smatra i da su događaji 4. i 5. septembra zapravo pokazali duboku podijeljenost crnogorskog društva, pa ističe da smo:
Zemlja Crnogoraca i novokomponovanih „hrišćana“
Zemlja građana i vjernika Srpske pravoslavne crkve
Zemlja ponosnih i svaštoljubivih…
Zemlja ateista i bagerista ...
Ali, ne zadugo!
13
