Baba Olga Krivokapić ima 94 godine, nepokretna je i skoro da ne vidi. Ali prozor doma u kojem je provela cio vijek i danas gleda na kuću strave i užasa pod čijim je šljemenom počinjen jedan od najvećih nekažnjenih zločina u Crnoj Gori početkom 20. vijeka.
Među zidinama kuće pokrivene limom od bačvi, u mjestu Rokoči, na obodu cetinjske opštine i danas trepere sjene na mjestu stradanja porodice crnogorskog komite i odmetnika Petra Zvicera, čije su najbliže u znak odmazde, prije ravno stotinu godina, pobili i zapalili žandarmi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zemlje u kojoj odlukom Srbije nije bilo mjesta za Crnu Goru i Crnogorce.
Lomača za Zvicere, zapaljena u noći između 24. i 25. aprila 1923. godine, bila je odraz riješenosti zvaničnog Beograda da, za vrijeme ,,bijelog terora“, od 1918. do 1929. godine, krvavo uguši svaki otpor crnogorskih rodoljuba koji se nijesu mirili sa okupacijom i brisanjem imena svoje domovine. Strašna žrtva i tragika porodice Zvicer tinjala je cio vijek, potvrđujući da se zločin ne može sakriti, niti se zločinom Crna Gora može izbrisati.
Svjedoči o tome i gumno u čijoj osnovi je - crnogorski krstaš. Nalazi se na glavici, pored raskršća, nekih 100 metara od kuće Zvicera, gdje će sjutra, u organizaciji Prijestonice Cetinje, zvanično biti otkrivena spomen-ploča u znak sjećanja na stravičan zločin i pobijenu familiju.
Na njoj, pored imena stradale porodice, stoji: „Porodici crnogorskog komite Petra Zvicera koja je spaljena u noći između 24. i 25. aprila 1923. godine“...
I stihovi: „Sveto mjesto strašnoga stradanja/ tu đe mladost u ognju izgori/ dade iskru zublji crnogorskoj/ i besmrtnost iz pepela stvori“.
Ponos i gorčina
Nedjelju sa pomiješanim osjećajem dočekuje i porodica Krivokapić iz Rokoča, na čijem se imanju danas nalazi i nekadašnja kuća Zvicera.
"Puno mi je srce što Crna Gora pamti Zvicere. Sa druge strane, neminovno da gorčinu i nevjericu pokreću decenije zaborava, kao i pokušaji da se relativizuje ili opravda stradanje Zvicera, za koje niko nije odgovarao, pokajao se ili poklonio, kao uostalom ni zbog počinjenog zla u Katunskoj nahiji, ali i širom Crne Gore tih godina", kaže Milan Krivokapić za Pobjedu.
Upravo je Milan, koji je od svoje strine Olge Krivokapić naslijedio imanje, kupljeno između dva svjetska rata od preživjelih potomaka Zvicera, ustupio mjesto za podizanje gumna sa postamentom za spomen-obilježje čiju izgradnja je, i zvanično, podržala Prijestonica, a konačna verzija obilježja je prošla i zvanične instance u državi.
Uz, kako Krivokapić napominje, obavezu da se obnovi i sačuvana i nekadašnja kuća Zvicera – mjesto strašnog stradanja koje je postalo simbolika jednog vremena, surove politike i strahotne sudbine zemlje.
"Dogovor je da završe i obnove kuću koju treba sačuvati, kao i da se uradi spomen-ploča i da se sve udostoji kako treba. Da li će se držati dogovora - mislim da hoće. Imam primjedbi jer na ploči nije precizno napisano ko je izvršio zločin. Sa ove distance ima dilema i koliko je tačno stradalo čeljadi, kao i da li je gorjela nejač. To, ipak, ostavljam istoričarima i nauci. A nije lako osvijetliti događaj o kojem je vladao zavjet ćutanja iz gologa straha tih teških godina. Bitno je da buduće generacije imaju svijest i znanje, ne da bi to bio povod za podjele i razmirice, već zato što nema ništa crnje od zaborava", kaže sagovornik.
Strašni plamen
Krivokapići i Zviceri porodično su povezani. Upravo je Milanova baba po ocu - Milica, bila sestra Petra Zvicera. Udata za Krivokapića izbjegla je sudbinu svoje sestre Plane (20), brata Vidaka (13), majke Anđe (60) i snahe Zagorke (23) koji su te strašne noći pobijeni i zapaljeni.
Prema svjedočenju i često navođenim podacima iz raznih izvora, žandarmi su, zavezanu za obližnju trešnju, držali Petrovu babu Đurđu, staricu od oko 80 godina, da gleda taj strašni plamen u kojem gore čeljad Zvicera, zbog čega je žena isvijestila.
Nakon zločina, prema navodima baba Olge Krivokapić, njen stric Radoje (Perović) je, kako joj je pričao, na povratku iz mlina zatekao zgarište, a Đurđu pronašao pored puta kod Velike grede dok je unezvijereno ponavljala: „Zagorka je u Zagoru, došli ljudi, Zagorka je u Zagoru...“ Olga Krivokapić je to svjedočenje, dok je još bila u snazi i pri sjećanju, saopštila reporterki Pobjede u avgustu 2020. godine, kada je objavljen tekst koji je, uz ostala svjedočenja, odnosno sjećanja mještana Trešnjeva i Rokoča, prvi put ukazao na kontekst događaja koji se zbio prije sto godina, kao i činjenicu da nikada nije do kraja istražen.
Imena pobijenih članova familije Zvicer, kao i babe Đurđe, koja je umrla kasnije, ispisana su na spomen-ploči uz navođenje podatka da je zajedno sa Zagorkom zapaljeno i troje djece, uzrasta od jedne, tri i pet godina, iako postoje sporenja o tom podatku, budući da su kontradiktorni izvori i sjećanja na zločin koji je bio pokriven zavjetom ćutanja i talogom vremena.
Zatiranje tragova
Zašto je to tako – najviše zbog činjenice što se nikada u Zetskoj banovini, odnosno Kraljevini SHS, povodom tog zločina nije pošlo dalje od usputnog policijskog zapisnika, dok se tadašnji okružni sud sa Cetinja, u čijoj je nadležnosti trebalo da bude slučaj, nije bavio time, a do danas se, osim nagađanja, pouzdano ne zna ni groba ni znamenja stradalih.
Pretpostavlja se da je dio članova familije, odnosno njihovih ostataka, pokopan bez oznaka na groblju u susjednom Trešnjevu o čemu je, kroz pripovijedanje svoga oca, svjedočila i Olga Krivokapić.
Za odmetnika Petra Zvicera se zna, što je dokumentovano u vojnim podacima Kraljevine SHS propraćenim fotografijama kao dokaznim materijalom, da je ubijen pola godine nakon zločina u Rokočima, tačnije 28. decembra 2023, u mjestu Rubeži kod Nikšića, zajedno sa članovima odmetničke družine komite Sava Raspopovića.
Vođa te kaznene operacije bio je zloglasni komandir žandarmerijske čete Milan Kalabić koji je tih godina bio poslat u Nikšić upravo da bi se obračunao sa komitskim pokretom. Isti Kalabić, i njegovi podređeni, su 1924. godine bili odgovorni za okrutno mučenje i ubistvo dvojice vođa Božićne pobune u Nikšiću, crnogorskog majora Šćepana Mijuškovića i njegovog rođaka Stevana. Mijuškovići su izdahnuli u zarobljeništvu u najvećim mukama zbog posljedica prebijanja kundacima pušaka i vrećama pijeska, što su bile metode mučenja Kalabićevog odreda.
Ostalo je zabilježeno da je Mijušković bačen u jamu kod Nikšića, kako bi se prikrio taj zločin.
Što kažu arhivi
U arhivskoj građi koja sadrži i zvanične naredbe uprave Zetske banovine, rješenja Sreskog načelništva na Čevu, brojne brzojave, odnosno telegrame – koji se mogu naći u knjizi dokumenata „Skrivana strana istorije“ istoričara Šerba Rastodera - dostupni su i podaci koji bjelodano govore o mjerama preduzimanim protiv Zvicera i njegove familije. Uključujući i podatke o optužbama protiv Zvicera, njegovom odmetanju, zatim predaji, pa potom bjekstvu iz zatvora nakon što je uvidio što mu na teret stavljaju, kao i okršajima sa žandarmima koji su uslijedili nakog toga..
Jedan od dostupnih dokumenata je i rješenje o interniranju porodice Đura i Ilije Krivokapića i Petra Zvicera koju je Sresko načelstvo čevsko donijelo 8. septembra 1922. godine. Njime se, zbog činjenice da se odmetnici nijesu sami predali vlastima, rješava – „Da se njihove familije interniraju na Čevo i to u ponedjeljnik 11. mca, a njihova stoka i druga imovina predade na strogo čuvanje njihovim rođacima. O ovome izdati naređenje komandirima stanica Bate i Trešnjevo radi izvršenja“.
Prema dostupnim podacima, 15. septembra te godine šest komita, među kojima je bio i Zvicer, napali su žandarmerijsku patrolu koju su činili žandarmi Oborčanin, Zovko i Despić, od kojih su dvojicu ranili.
Nakon tog događaja, kao i sumnje, odnosno optužbi da su se dan ranije u Petrovoj kući okupile komite, hitno je sprovedena u djelo ranije izdata naredba za internaciju Zvicera na Čevo. Kako se Zvicerovo četovanje nastavilo i nakon toga, posredno se iz stenografskih bilješki debate u Narodnoj skupštini Kraljevine, doznaje da su Zvicere, uoči aprilskog zločina, žandarmi vratili u Rokoče. Detalja o samom događaju, nema, niti o tome da li je istraga sprovedena.
Zanimljiv je, među arhivskom građom, dostupan i lični opis Zvicera koji 28. septembra 1922. godine izdaje Sresko načestvo Kraljevine SHS sa Čeva, da bi žandarmi imali uvid kako izgleda bjegunac.
„Petar Zvicer, težak, iz Rokoča, opštine Cucke, star 26 godina, rasta viskog, lica duguljastog-crnomanjast, očiju crnih, brkova crnih-malih, nosa i usta pravilnih, kose crne, bradu brije. Od desne noge sakat...“
O samoj akciji, koja se dogodila 24-25. aprila, zvaničnih podataka nema, kao ni detalja... Postoje dokumenta koja govore o daljim akcijama protiv Petra Zvicera, uzvratnim napadima komita na žandarme i evidenciji o gubicima u ljudstvu.
Jedan od mogućih i vjerovatnih scenarija je da je odmazda prema porodici Zvicer realizovana iz nemoći žandarmerije da se dokopa Petra, odnosno uđe mu u trag, posebno u kontekstu činjenice da im je nanosio gubitke. Zvicerove kasnije akcije, nakon aprila 1923. godine, potvrđuju da se, sve do momenta kada je ubijen u okolini Nikšića, svetio ubicama, o čemu se, kao i broju ubijenih žandarma, samo posredno mogu dobiti saznanja iz svjedočenja i sjećanja u Cucama.
Usamljeni glasovi
Na stradanje Zvicera, koje je bilo odraz politike zvaničnog Beograda, dvije godine nakon zločina među prvima je javno ukazao tadašnji poslanik Crnogorske federalističke stranke u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Savo Vuletić. Optužujući tadašnju vladu za represije i sprovođenje terora iznio je imena, podatke i kontekst okolnosti pod kojima su Zviceri ubijeni, pojašnjavajući da je sudbina te crnogorske porodice bila tipičan primjer odnosa države prema komitama i odmetnicima koji su vodili gerilski odbor pod geslom za slobodu, pravo i čast Crne Gore, zemlje zbrisane sa geografskih karti voljom dojučerašnje saveznice Srbije i uz blagonaklonost velikih sila.
Otpor crnogorskih pobunjenika, koje je tadašnja vlast podvodila pod odmetništvo i hajdukovanje, sasvim je ugašen tek 1929. godine.
Prema izvještajima čak i beogradskih medija iz 1923. godine, za vrijeme ,,bijelog terora“ spaljeno je i uništeno više od 5.000 crnogorskih kuća, dok naknadne grube procjene ukazuju da je, u oružanim sukobima protiv pobunjenika, tajnim operacijama ili egzekucijama, ubijeno, otrovano i na druge načine umoreno više od 6.000 ljudi.
Porodica Zvicer je u tom smutnom vremenu bila tek jedna od njih, ali ona, čija brutalna egzekucija i stradanje, i pored nastojanja da se zatre i pod katunski krš sakrije taj događaj, postali su simbol stradanja Crne Gore u Kraljevini SHS.
Sudbina rodbine
U Cucama se u taj vakat nije smjelo ni govoriti o tome, a kamoli glas dići. Šapat je pratio strahote uz ispredanje različitih verzija, pokušaja minimiziranja zločina svojstvenim podijeljenom društvu, a time i različitih adresiranja krivice...
O sudbini Zvicerovog oca Tomaša, koji je u vrijeme zločina na Rokočima, prema sjedočenju i sjećanjima, bio u posjeti sinu Jagošu u cetinjskoj bolnici (ili zatvoru), nema pouzdanoga traga.
Ostatak familije Zvicer, igrom sudbine, nije se ni zadesio u Rokočima i bio u prilici da doživljava progon.
Petrova braća Đoko i Lazar, prema svjedočenju baba Olge (nijesmo dobili potvrdu kada) - koje je iz saznanja svojega oca Vasa potvrdio i Milan Krivokapić - emigrirali su u Argentinu, gdje i danas ima potomaka Zvicera.
Milan Krivokapić kaže da oni nijesu zaboravili Cuce i Rokoče i teror nad njihovom rodbinom.
"Nažalost niko od njih nije dolazio u Crnu Goru, ali planiraju. Budući da nijesu u prilici da prisustvuje sjutra u Rokočima, pismo jednog od potomaka Zvicera iz Argentine biće pročitano na obilježavanju podizanja spomen-ploče", potvrdio je Krivokapić.
Zazidani prozori
Iako su Krivokapići kuću i imanje od dijela familije Zvicer kupili negdje između dva rata, nikada nijesu živjeli u njoj, već su dom napravili malo iznad, gdje baba Olga Krivokapić i danas provodi vijek.
Rodila se šest godina nakon stradanja porodice Zvicer, a udala se za Pera Krivokapića, čija je majka bila Milica - rođena sestra Petra Zvicera.
Njih dvoje nijesu imali poroda, a nakon muževe smrti, imanje je prepisala đeveričiću Milanu Krivokapiću. Kuriozitet je da je Milanov pokojni otac Vaso Krivokapić bio vršnjak Vidaka Zvicera, Petrovog brata, kojeg su žandarmi sa ostatkom porodice 25. aprila 1923. godine u Rokočima ubili, a potom i zapalili.
Prema svjedočenjima koja je slušala o noći kada su Zviceri gorjeli, baba Olga je potvrdila priču o tome da je Petrova sestra Plana, teško ranjena, nekako uspjela da iskoči kroz prozor kuće koju je hvatao plamen. Dočekali su je bajoneti žandarma, dotukli je i ubacili nazad da sagori sa porodicom.
Prozori na kući Zvicera mnogo kasnije su zazidani grubim kamenom. Kroz procjepe između kamenja provlači se jedva primjetna svjetlost. Ne gledaju više na vrtaču ispod kuće, ali svjedoče o tome da jedna familija ne postoji.
Vuletićev govor o zločinu nad Zvicerima u parlamentu Kraljevine SHS 1925. godine
Ovdje dajemo izvod iz knjige dokumenata „Skrivana strana istorije – Crnogorska buna i odmetnički pokret 1918-1929“, označen pod brojem 1739 i naslovljen: Govor Sava Vuletića u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS o uzrocima pobune 1918. godine, zločinima nad Zvicerima i Mijuškovićima i teroru vlasti u Crnoj Gori. Citat je prenijet autentično, bez intervencija redakcije, onako kako je sadržan u zbirci dokumenata.
„...Reći će neko: Nije sad baš tako, ot kad je došla čista radikalska vlada, nema toga. Ja ću navesti izvesne primere terora baš iz tog doba pošto je došla čsto radikalska vlada na upravu države.
Neki Zvicer iz Cuca, mlad čovek uplašen od vlasnika odskočio je u šumu. Ostao je tamo, vrzao se po šumi nekoliko meseci ne čineći nikakva zla. I naposletku se predao. Vlast, kojoj se predao dala ga je nekolicini žandarma I rekla im, da ga sprovedu do drugog mesta. Mladić je već osetio da ima tu nešto što se iza brda valja, osetio je, da će ga žandarmi sprovodnici ubiti pod izgovorom, da je hteo bežati. I kad je video, da su to pripremili, srećom je umakao ispred njih, i više se nikad nije vratio svojoj kući. Bio je drugi slučaj sa ovim docnije u aprilu 2023. godine. Nestao je bio nekakav novac invalidski, koji je prenošen sa Cetinja na Čevo. Kako zli jezici govore taj novac su utajili oni koji su ga nosili u dogovoru sa izvesnim činovnicima.
Pa da bi se to drugačije maskiralo tvrdilo se da su to učinili hajduci među kojima je bio i rečeni Zvicer. Jedan odred žandarma otišao je iza toga sa Cetinja u Cuce sa svojim majorom Kecmanovićem, koji nije bio Crnogorac, a nijesu ni ti žandarmi bili Crnogorci. Familija nesretnog Zvicera bila je premeštena ranije iz svoje kuće u neku drugu i u drugo selo. No bilo je sada naređeno, da se mora povratiti u svoju kuću i to je odmah učinila. Zvicer imađaše u kući: babu, po ocu Đurđu, koja je imala oko 100 godina, majku Anđu od 60 godina, ženu Zagorku od 23 godine, sestru Planu od 20 godina i brata Vidaka od 14 godina. Oko pola noći između 24. i 25. aprila 1923. Došli su šest žandarma njihovoj kući pod vođstvom nekog Kolakovića, bivšeg austrijskog vahtmajstora. Ušli su u kuću i svu rečenu Zvicerovu čeljad pomlatili i poklali. Samo su ostavili staru Đurđu da gleda kako joj se mrcvare i izdišu unučad Plana i Vidak, snaha joj za sinom Anđa, i snaha za unukom Zagorka. Kada su to zverstvo izvršili nastavljali su dalje. Izveli su Đurđu pred kuću i ovu zapalili, te su svi leševi žrtava u njoj izgoreli. Đurđa je i to gledala!!.. Onda su žandarmi otišli u selo Batu svom majoru Kecmanoviću koji ih je onamo čekao i natrag ih povratio na Cetinje.
Jedna policijski pisar ispitao je tu stvar ukratko i na tome je stvar prekinuta. Nikakav vlast, pa ni sud, nije dalje istragu vodio. Ovo spada u područje okružnog suda na Cetinju, ali on nije ništa učinio što je morao učiniti po zvaničnoj dužnosti bez obzira na nesrećnu politiku, koja se ovako u Crnoj Gori vodi. Bar sud treba da je nezavisan, ali eto kako je u stvari“
Izvod dokumenta: Stenografske beleške Narodne skupštine, XL IV redovni sastanak 27. jula 1925. 603-605.
Trag u kamenu
U četvrtak smo na raskršću u Rokočima, koji se nalaze na obodu atara cetinjske i nikšićke opštine, zatekli Milana Jankovića, majstora koji kleše i zida u kamenu.
Pod njegovim rukama, uz asistenciju sina Dejana, kao i Peka Milića, gumno dobija konačne obrise. Majstorski „šestar“ opisuje kružnicu, niveliše svaku ploču i kamen bez odstupanja, kako bi za nedjelju sve bilo završeno.
Drevni alat svjedoči da su pod njegovim prstima izrasla mnoga gumna, ali i obnovljene „preslice“ na crkvenim zvonicima. Glavni dio kamena prikupljen je upravo iz Cuca.
Na Cetinju je i finalne elemente toga dana i pripremu za ugradnju dobila i spomen-ploča sa imenima Zvicera, posvetom i stihovima. Istovremeno, majstori Banićevići su radili uređenje kuće Zvicera.
