Ideja osnivanja portala Antidot prije deceniju i po bila je da svako, posebno novinari, ko želi da se bavi našim regionom dobije iscrpnu informaciju o problemima kojima želi da se bavi. Na njemu nijesu objavljivani obični novinarski tekstovi, već obimne studije, upravo zato da zadovolje namjenu o što boljoj informisanosti korisnika. Bio sam član redakcije, sve dok se nije promjenila struktura na čelu portala i on postao Vučićev apologeta.
Ovaj uvod je nužan da bih objasnio razloge zašto sam se u tri iscrpne analize bavio suđenjem za pokušaj terorizma 2016. godine, kao potvrdu da sam detaljno pratio suđenje, za razliku od većine koji su donosili zaključke na osnovu povremenog gledanja, ili medijskih izvještaja.
Nažalost, pečat suđenju su u velikoj mjeri davali komentari medijskog koncerna Vijesti, koji se maksimalno trudio da obezvrijedi samo suđenje, izvrgavajući činjenice i posprdno se odnoseći prema njima.
Pokazalo se, nažalost, da u Crnoj Gori mnogi mediji bi pozdravili i okupaciju Crne Gore, ako bi to bilo upereno protiv vlast smijenjene 2020. godine.
Viši sud u Podgorici donio je presudu 12. jula kojom su svi osuđeni u prvostepenom postupku oslobođeni krivice, pokazavši time da u Crnoj Gori ne postoji nezavisno sudstvo, jer je sudsko viječe, na čelu sa sudijom Zoranom Radovićem, zažmurilo na sijaset dokaza koji makar dokazuju da je puki siromah, svjedok saradnik Saša Sinđelić, raspolagao sa pola miliona eura, koje je dobio od ruskih agenata GRU-a, Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova, sa namjenom da organizuje puč u Crnoj Gori.
83U procesu dokazivanja je prezentirana kriptovana komunikacija između prvoptuženih i svjedoka sradnika, triangulacijom je potvrđen svaki njihov susret, fotografije koje su snimile zapadne službe, priznanje Bratislava Dikića, generala srpske policije u penziji, da se u nekoliko navrata susreo sa svjedokom saradnikom i primio od njega novac, svjedočenje Mirka Velimirovića da je dobio novac od svjedoka saradnika da nabavi oružje i mnogo, mnogo drugih materijalnih i nematerijalnih dokaza.
Manipulisalo se sa izjavama Velimirovića da je oružje bacio u jezero Gazivode, kao krunskom dokazu da je proces montiran. Moja pretpostavka je da je Velimirović uzeo novac i da nije nabavio oružje, pa možda i u tome djelimično leži razlog zašto je prijavio organizovanje oružanog puča.
Ali to ne može da mijenja činjenicu da je očigledno postojala namjera da se oružjem preuzme vlast, što i potvrđuje oružje koje je obezbjedilo tužilaštvo kako bi razotkrilo ulogu Bratislava Dikića. To što, moguće, Velimirović nije izvršio svoj dio zadatka nikako ne umanjuje predumišljaj i udruženo djelovanje sa namjerom svrgavanja dotadašnjeg režima.
Smiješne su tvrdnje da je presuda donešena samo na osnovu svjedočenja svjedoka saradnika i da je prekršen član 132. ZKP-a. Institut svjedoka saradnika je uveden ne da bi se presuđivalo na osnovu njegovog svjedočenja, već da se njegovo svjedočenje dokaže u sudskom postupku. A to jeste urađeno u postupku suđenja za terorizam.
Pročitajte tri navedene analize na portalu Antidota, pa ćete viđeti da je svo vrijeme vođenja postupka dokazivana istinitost svjedočenja svjedoka saradnika i da nijedna njegova tvrdnja koja nije potkripljena dokazima nije bila osnov za donošenje presude. To o kakvoj se ličnosti radi je smiješna tvrdnja, jer svjedoci saradnici po pravilu nikada nijesu cvjećke.
Ako se možda i može diskutovati o ulozi pojedinih osuđenih u prvostepenom postupku, ono što je van svake razumne sumnje je uloga Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova, te njihovo oslobađanje više nego izaziva sumnja da se radi o političkoj odluci Višeg suda i sudskog vijeća sudije Zorana Radovića.
Njihovu ulogu potvrđuju i mnoge zapadne bezbjednosne službe. Sam postupak suđenja je obilježila nelogična odbrana advokata optuženih, koji nijesu zastupali njihove interese, već su sve svoje napore uložili u pokušaje da operu ulogu Rusije i njenih agenata, konstantno opstruirajući tok suđenja i kršeći ZKP, valjda sa namjerom da se desi neka politička promjena u međuvremenu.
Čini se da su motivi Višeg suda slični motivima advokata odbrane, jer teško da bi bilo koji objektivan sud oslobodio Šišmakova i Popova. Naravno i druge, ali za ovu dvojicu je nedvosmisleno da su organizatori i finansijeri pomenutog puča. Negirati da je postojala namjera je nedostatak obraza i bezobrazluk.
Viđećemo da li će SDT uložiti žalbu na odluku sudskog vijeća Zorana Radovića, mada su male šanse za to. Osuđeni u prvostepenom postupku se ośećaju vrlo komotno u današnjoj Crnoj Gori, kontrolišu sve grane vlasti, sa očiglednim političkim uticajem na pravosuđe.
Čak nijesu udostojili Viši sud da prisustvuju donošenju odluke. Nije ih zanimalo. Onog trenutka kada je Crna Gora usvojila zakon o Tužilačkom savjetu sa prostom većinom, kada je političkom odlukom skraćen mandat Ustavnom sudu, smijenjen SDT, izabrane politički podobne sudije i tužioci, Crna Gora je postala besudna zemlja.
Ono što je vidljivo je da je čitava organizacija puča bila traljava, što mnogi rusofili uzimaju kao krunski dokaz da iza toga ne stoji Rusija. Ali, taj isti GRU i službe bezbjednosti Rusije su informisali Putina da će ruske trupe ušetati u Ukrajinu, dočekane cvijećem i dobrodošlicom građana Ukrajine.
Postoji li veći poraz tih službi bezbjednosti od onoga što se dešavalo i dešava u Ukrajini? Zar nije sam Putin posmjenjivao čelnike bezbjednosnih službi? To što su agenti GRU bili ubjeđeni da su pripadnici ravnogorskog pokreta, najuspješniji u tamanjenju brava za ražnja i šljivovice, prave srpske patriote i spremni da poginu za svoje ideale je njihova očigledna greška.
Dokumenti Vestern uniona dokazuju da je Saša Sinđelić govorio istinu kad je svjedočio da mu je Šišmakov uplatio novac za put u Moskvu i da je odabran kao čovjek od povjerenja za zadatak koji mu je povjeren. To dokazuje i 125.000 eura koje je predao SDT i potvrde četničkih vojvoda Predraga Bogićevića i Čeka Dačevića da je raspolagao sa pola miliona eura. Na kraju, to potvrđuju i oni optuženi koji su priznali da su primili od Sinđelića novac.
Konačno, postoje očigledne sumnje da je sličan scenario postojao i za izbore 2020. godine, o čemu govore transkripti sky komunikacija između članova kriminalnih organizacija. Biće da je nepokretanje istrage o tomei odluka sudskog vijeća Zorana Radovića u korelaciji, da isti motivi stoje iza obije odluke.
Jasno je da u današnjoj Crnoj Gori postoje oni koji su nedodirljivi za pravosudne organe i da se brojem uhapšenih političkih protivnika, bez podizanje optužnica, pokušavaju zamazati oči predstavnicima EZ.
Devetnaest mjeseci je proveo u pritvoru bivši specijalni tužilac, Saša Čađenović, bez da je podignuta optužnica protiv njega? Sada se produžava pritvor njegovom nadređenom, Milivoju Katniću, a da nikom elementarno pravno obrazovanom nije jasno na osnovu čega je produžen pritvor na tri mjeseca?
Je li optužen za kućice krompira i voćke, kamenu ogradu oko kuće, ili maltretiranje nekoga na dubrovačkom ratištu? Volio bih da oni koji seire nad njegovim utamničenjem objasne nama neznavenima za što je optužen Milivoje Katnić? Za OKG od dva člana?
Ta nedodirljivost pred pravnim sistemom države samo ima za posljedicu još drskije ponašanje u javnom prostoru i provociranje međunacionalnih sukoba od strane predśednika parlamenta Crne Gore, inače jednog od osuđenih u prvostepenom postupku, sa namjerom da gurne u sukobe građane Crne Gore dok će on na bezbjednom mjestu, u nekoj kafani, jesti koljenice.
Kao da namjerava da ponovi scenarija iz Hrvatske i BiH, jer nije nas malo koji smo spremni životima braniti ono što su vrijednost Crne Gore, koje su nam roditelji ostavili u naslijeđe. U to Mandić ne treba da ima trunke sumnje.
Kao neko ko je postao građanin Cetinja, mogu da mu poručim – no pasaran. Moj pokojni otac je sa sedamnaest godina otišao da se bori protiv fašizma i domaćih kolaboranata i ostavio mi obavezu da je njegova borba imala smisla. Nikad robom.
Morao bi Vučić da veže svoje sluge u Crnoj Gori, jer provociranje međunacionalnih sukoba u Crnoj Gori će pasti i na njegova pleća. Bojim se da to ne bi pomoglo Srbiji da popravi sliku o sebi i ponovo ne doživi već viđena scenarija.
Neće se Crna Gora tako lako vezati u lance. Ako u Crnoj Gori živi „bratski narod“, ulje se može kupiti bilo đe, ali građanski mir u Crnoj Gori je nešto što u najvećoj mjeri zavisi od ponašanja Srbije.
