edavni požar na Gorici veoma je potresao brojne Podgoričane, vatrena stihija je prijetila da u jednoj noći uništi stotine stabala koje su godinama podgorički srednjoškolci tamo sadili. Srećom, niko nije povrijeđen, nijedna kuća nije zahvaćena vatrom. Otkačeni kabal dalekovoda ili nešto drugo, istraga će pokazati što ga je izazvalo.
Gorica je od preksinoć ogoljenija, sa jednom freško sprženom stranom.Brdo pod betonskom opsadom: Ovonedjeljni požar, na žalost - kao ni požari koji su mu prethodili, pa i oni kojih će zasigurno biti i u budućnosti - nijesu ono najgore što se Gorici desilo: beton, eloksir i željezo polako ulaze i penju se uz obronke Gorice, upornim napredovanjem koje podsjeća na kakvu srednjovjekovnu opsadu. Padaju borovi i bez požara.
Gorica i njeno podnožje napadnuti su i devastirani do te mjere, da je samo pitanje trenutka, kada će stihija gradnje zahvatiti i stranu okrenutu prema glavnoj gradskoj ulici, čiji je logični nastavak to šetalište koje krivuda uz brdo, poput neke dugačke ruke koja želi da obgrli onih stotinjak metara visoku Goricu, ni brijeg ni planinu.
Teško se može suditi sa koje strane, od koga i od čega više – da li neplanskom, divljom gradnjom, ili onom planskom i „legalnom“. Južnu stranu Gorice, onu na koju se grad „oslanja“, i koja je nastavkom Ulice Slobode vezana sa gradom kao pupčanom vrpcom, polako steže prsten višespratnica oko nje.
Posljednje zdanje, skoro pa monstruoznih razmjera, u potpunom neskladu sa svime oko sebe, pa i sa samim sobom, niklo je na uglu preko puta picerije "Ćošak", pretvarajući suštinski i vizuelno brdo – simbol grada u neku uzvišicu koja se samo nazire iza ogromnih gabarita novog gradskog mastodonta.
Samo koji korak dalje, prema brdu, na zelenoj zaravni pod borovima, ispod crkve svetoga Đorđa, Srpska pravoslavna crkva gradi stambeno-poslovne objekte!Crkva svetoga Đorđa, stara osam vijekova, tako će brzih dana postati nešto što liči na mali kičasti suvenir. Na onom postolju iza potpornog zida, biće u ravni nekog drugog ili trećeg sprata najsvježijih građevinskih zahvata napravljenih u uskoj gradsko-crkvenoj koaliciji.
Zakoni tržišne pohlepe uskoro će pomesti pred sobom sve ono što je Gorica dala gradu i ono što su Podgoričani dali njoj.
Gradnja i razgrađivanje: Bahato razgrađivanje urbaniteta pod Goricom - (da se ne bavimo devastacijom od strane Zagoriča) u duhovnom smislu te riječi - počelo je da kulminira koju godinu ranije, kada su bageri tokom noći srušili tenisko igralište naspram crkve.
To je tenisko igralište, zajedno sa kafanom Kluba boćara, kojoj su takođe odbrojani dani, činilo jednu živu cjelinu, mjesto gdje je dolazio neki fini svijet u vrijeme kada se malo što finim moglo nazvati. Prostor gdje je bilo Rudo, iskorišćen je za parking i u svoj toj odlijegajućoj praznini još ružnije djeluje i zjapi ona neizgrađena strana stadiona Budućnosti.
U nekoj nadrealnoj budućnosti, u kontekstu priča o tunelu kroz Goricu, nije teško zamisliti i naplatnu rampu tik uz crkvu, i kakav bilbord sa lijeve strane ulaza u tunel, na kojem bi se reklamirala, recimo, prodaja apartmana u obližnjoj zgradi.
A kako je krenulo, biće toga na prodaju: zgrade su nikle i između Doma omladine i Gimnazije „Slobodan Škerović“. Viši spratovi su im skoro na dohvat ruke od šetačke staze na Gorici!
Vjekovi koračanja prema jednom brdu: Brdu Gorica, po kojem je dobila ime, Podgorica se približavala polako. Trebali su vijekovi da grad, nastao između lijeve obale Morače, i lijeve obale Ribnice, „preskoči“ na desnu obalu Ribnice. Ali, grad je ipak dobio ime po toj, sve do pedesetih godina prošlog vijeka, sivoj, naizgled običnoj goleti, iako je Ljubović, recimo, u samom srcu podgoričke Stare Varoši.
Što je to što je vuklo Podgoričane prema tom brdu, visokom tek koji metar iznad stotine, koje će kasnije, mnogo vijekova kasnije, postati dio njenog najužeg gradskog jezgra, poput srca u ljudskom organizmu?
Da li mala crkva, sagrađena u njegovom podnožju, starija i od godine prvog pisanog pominjanja grada pod današnjim imenom? Uz tu crkvu, posvećenu Svetome Đorđu, bilo je groblje hrišćansko-pravoslavnih Podgoričana sve do ranih šezdesetih godina prošloga vijeka. Dio Podgoričana nošen je pod Goricu - na vječni počinak. Oko skromne, ali elegantne i lijepe crkve, odmjerene, kako i priliči takvom mjestu, do prije koju godinu mogli su se vidjeti stari nadgrobni spomenici u klesanom kamenu. Od ranih šezdesetih prošlog vijeka, i izmještanja gradskog groblja na Čepurke, grobnice su prazne, ali su i takve svjedočile, na svoj način, o istoriji grada.
Ruše i razgrađuju crkvene i svetovne vlasti, udruženo i skladno u posljednje dvije decenije: Podgorica je jedan od ljepših primjera njihove simbioze u kojoj, suštinski, ništa od duhovnog i materijalnog, sakralnog ni profanog – nije sveto, a još manje je vrijedno poštovanja.
Tužne i vedre priče, kaćuni i orhideje: Koga danas briga što to nekad golo, naknadno pošumljavano brdo, ima svoje vedre i tužne priče?
Gorica je tokom ratova, kojih nije falilo, imala značajnu fortifikacijsku namjenu. Danilo Burzan u knjizi „Podgorički toponimi“ podsjeća da se na njoj februara 1832. godine, utaborila jedna vojna jedinica Crnogoraca po komandom vladike Rada. Do napada na tada tursku varoš nije došlo, „jer su, kako je zabilježeno, iznevjerili neki crnogorski glavari“.
Decembra 1941. godine Italijani su na Goricu postavili 34 topa, čiji je domet bio 18 km, a zrno težilo 19,5 kg.
Na brdu su, podsjeća Burzan, ne tako davno, postojala i dva kamenoloma, Odžak i Pudarov odžak.
Jedan od tragičnih događaja vezanih za Goricu i njeno podnožje jeste - da je upravo ondje gdje crkva danas gradi stambeno – poslovne objekte, pala jedna od razornih bombi tokom savezničkog bombardovanja i na tom mjestu napravila veliki krater. Prema priči Podgoričana - koje je zabilježio novinar i publicista Kosta Čakić, autor potresne knjige o bombardovanju Podgorice - ta je rupa korišćena i kao masovna grobnica za neke postradale u taj sumorni osvit skorašnjeg oslobođenja, koje će stići nakon samo nekoliko mjeseci.
Na Gorici je 1957. podignut monumentalni spomenik nazvan Partizanu borcu, u kojem počivaju kosti narodnih heroja iz Podgorice.
A onaj put uz Goricu građen je dvadesetih godina prošloga vijeka. Radnici su, kako je zabilježeno, dobijali 15 kg žita za svaki izgrađeni metar.Iako bez borova na starim fotografijama Gorica zaista podsjeća na golet, na njoj raste i jedna endemična vrsta kaćuna, i nekoliko dekorativnih vrsta iz porodice orhideja. Naravno, i drugog rastinja, ljekovitih i začinskih biljaka.
Nezaštićeni čuvar grada: Simboliku ovoga mjesta poznaju desetine podgoričkih generacija, predratnih i poratnih. To brdo, ne mnogo visoko, u svijesti Podgoričana je kao neki živi organizam, neko drago biće, poput tihog čuvara grada. Nema Podgoričanina kojeg za nju, Goricu, brdo ženskoga roda, ne veže neko toplo i vrijedno sjećanje – nebitno da li su to neki davni đački izleti ili prvi poljubac. Šetalište, izletište, vidikovac u samom srcu grada.
Poslijeratne generacije podgoričkih gimnazijalaca išle su u pošumljavanje Gorice, a osnovci iz najbližih podgoričkih osnovnih škola na čuvene izlete, „naoružani“ užinom od sendviča i kuvanih jaja.
Gimnazija, po mnogima najljepša zgrada u gradu, smjestila se takođe u njeno podnožje i mladost koja je kuljala i koja i danas kulja iz te zgrade davala je uvijek posebnu živost cijelom dijelu grada čiji je epicentar to brdo, tek koji metar više od stotine.
To je zdanje, idući iz pravca Hemijske čistione i Autozete, potpuno zaklonila jedna od najružnijih stambenih zgrada u Podgorici. Jedna od onih nikad završenih rugoba, koje služe na sramotu i arhitektama, i urbanistima, i upravi grada, dobar primjer što jedan moćan urbanista može da napravi od ekskluzivne lokacije.Takvih primjera u Podgorici se, na žalost, nanizalo.
Požar od prije dva dana, dakle, nije najteže što se Gorici desilo. Svo visoko rastinje na Gorici, tom brdu - simbolu grada, zasadila je ljudska ruka. Uz malo volje, puno strpljenja i još više godina, na mjestu izgorjelog može porasti novi bor. Ali, i uz mrvu pameti.
Ima li je?
Gordana BOROVIĆ
