Janko Bojić je markatni Moračanin 50-tih godina. Njegov skorup iz mješine, 20 eura po kilogramu, vrijedi, kaže, svakoga centa. U mješinu stane 40 kg kajmaka, pa računajte – u njoj Janko ima dvije osrednje plate, ne računajući ono što će dobiti od sira. I neka niko ne pomisli da mu za prodaju te mješine trebaju baš dva mjeseca. Istina, poneko kupi samo 200 grama, ali ih ima što se odmah „protegnu“ na 2-3 kg.
Domaći proizvodi: Iako nevesinjski skorup iz mješine košta i do pet eura manje, Janko drži do moračkog porijekla svoga žutoga zlata. Vikendom je u Podgorici, na Velikoj pijaci. Prespava kod sinova, koji tu imaju kuću.
Njega i Stanu Nikezić iz Bezjova u Kučima dijeli jedna staklena pregrada. „Vazda sam glibava i mrčava“, žali se ona. Ali, da nije nje, njen sin, koji „radi u Podgorici kod privatnika“, za 200 eura plate, teško da bi jeo kajmaka iz mješine. Ne djeluje Stana ni glibavo ni mrčavo, a sa 25 kg sira po 4 - 4,5 eura i 2 kg prodatoga kajmaka, „ubila“ je u samo u subotu dnevnicu od 140 eura!
Njena „koleginica“ sa Sarča iz Morače veli: „Ako ne znaš što je dobro, ti gledaj što je skupo“. Od jesenas je prodala sedam kaca kajmaka, svaka po 30 kg. Dvjestadeset kila po 20 eura – to je 4.200 eura! Na stranu sir. Od četiri krave i 100 ovaca. Onaj listani sir je još u jesen sav prodala. Nema svoje djece, jer „ko bi ovu avetinju uzeo?“ Sedamdesetodišnja starica je krepka, i te kako bistra, i šalu na svoj račun ne treba joj uzimati za ozbiljno. Ona je samo tradicionalna crnogorska sestra i ćerka, koja se žrtvovala za roditelje i braću.
„Đeca bratova su kud ig noge nose. Po Morači, Podgorici. Spavaću kod sna’e za bratanićem, na Stari aerodrom.“ „Častite li je što jer Vas ugosti?“ „Ponesem joj kacu skorupa.“
Bijela ili zlatna mrs: Pazarni dan u Podgorici. Iako pravila nema, prodaja je subotom najjača, a pijaca posebno živa. Nije mali broj onih koji samo vikendom iznose robu, bilo da je njihova, bilo da je preprodaju, kupljenu na kamionskoj pijaci.
Bijela mrs je, bez sumnje, vrlo isplativa roba, bilo da je lična, ili preprodavana od seljaka.
Kozji sir je 8 eura, pljevaljski i kučki stari po 6. U kaci je 30 kg. Pomnoženo sa, recimo, 6 – to je 180 eura po kaci. „Od nedjelje do nedjelje prodam 10-12 kaca. Ako mi je sir dobar, plane mi cijela kaca za dan. Ako ne valja, nema pomoći“, kaže krupni muškarac iz okoline Pljevalja. Gruba računica govori - trista kila sira po šest eura čini 1.800 eura. Istina, sav sir nije proizvod njegove majke, uzima ga još od nekih žena sa Kosanice, kojima ga plaća po 3 eura. I ako se cifra, u „najgorem“, prepolovi, to je 900 eura sedmično. Tvrdi da mu je čista zarada 500 eura mjesečno. Biće da nismo učili istu matematiku. Naravno, plati on i 105 eura za mjesečni zakup mjesta na pijaci.
Kučki, morački, sjenički, sir iz Malesije u ulju pakovan u staklene tegle, pa namazan pavlakom i vakumiran... „Znate li koliko je tu sira i kajmaka iz Srbije, a govore da je iz ovih krajeva“, tvrdi lijepa Kraljevčanka srednjih godina. Da li da joj se vjeruje na riječ? Radi tu evo deseta godina, od kad joj je „pukla“ fabrika tekstila u kojoj je radila. Deset je godina kako svakog petka uzima autobus iz Kraljeva petkom uveče, a vraća se tamo kući nedjeljom veče.
Priča kako pakuje kajmak svojih prijateljica i komšinica u posebne plastične posude sa poklopcem, ispod kojih obavezno stavi celofan, „da ostane korica netaknuta“. Ima u jednom soliteru na Tuškom putu sobu koju je iznajmila kod neke porodice, da prespava kad dođe. Ponekad prođe carinu bez problema, ponekad joj uzmu robu, a neki put i „podmaže“.
Dnevni zakup tog mjesta plaća 5 eura. Drugim danima, kad nije vikend, na tom mjestu je neko drugi.
Daš pare i prođeš: Nisu svi prodavci u istoj situaciji. Nije isto prodaješ li kajmak ili preprodaješ šargarepu sa kamionske pijace, uz zaradu od 10-20 centi po kilogramu. Na pijaci ima seljaka iz okoline Podgorice, iz prigradskih naselja, seljaka sa sjevera Crne Gore ali, ima ih i iz Srbije. Onih koji su, u potrazi za zaradom, a raspadom SiCG, postali pravi „gastarbajteri“. Jedna od njih je i naša sagovornica iz Kraljeva.
A po načinu na koji se ophodi i komunicira sa prolaznicima, izgleda da malo ko ne zna Koviljku Pajić, iz jednog sela kod Varvarina. Već 11 godina prodaje na Velikoj pijaci u Podgorici orahe (tvrdi, svoje), pasulj, lješnike i još ponešto - kao što je crvena sušena paprika prijateljice iz Niša. Ona ne putuje vikendom, već živi u jednoj kući blizu pijace, u kojoj ima još 4 stanara iz Srbije. Stanarina je 100 eura po osobi. Kako živi bez porodice? „Kako se mora,“ odgovara. Radila je u jednoj klanici u Varvarinu sve do bombardovanja. Onda je firma propala i Koviljka je došla u Crnu Goru, nakon još nekih poslovnih pokušaja.
„Ponekad za robu odem ja, ponekad mi neko donese. Ovo mi je najlakše. Daš pare i prođeš. Što carina, što drugo – 80 evrića troška za jednu pošiljku.“ Kome plaća – Crnogorcima ili Srbima? „Uzimaju i jedni i drugi“, reče Koviljka i poče da se smije dok je ne zaguši njen pušački kašalj. Podatke o zaradi drži kao svoju poslovnu tajnu.
Dok traju penzije: „Prodajete li Vi najtraženiju robu na pijaci?“ „Da!“ odgovara ponosno Mihailo Ostojić iz Andrijevice. Stoji pored tezge sa gomilama krtole – kenebek, crveni, aladin i žuta agrija.
„Svjedoci smo da se nijedno jelo ne može spremiti bez krompira. Ni za ručak, ni za doručak, ni za večeru. Krompir je nužna hrana.“ Baš pretjeruje.
„Uz meso, mora pomfrit. Uz čorbu, bilo kakvu, opet mora krtola. Skoro za sva tri obroka mora da bude krompir.“ Pa dodaje: „Bez jabuke se može, krompir mora da se kupi. Ako ostane – kupi se banana i jabuka. Kriza je, vidite li do čega je došlo sve?“
Pijaca je živa, prodavci bez problema ulaze u razgovor, ne odaju ni nervozne ni nezadovojne osobe. Mladi i stariji, muškarci i žene, nema starosne i polne diskrininacije.
Što je najvažnije za dobrog trgovca? „Razgovor sa mušterijama“, odgovara Mihailo i rado se namješta za poziranje pred fotoaparatom. Strpljiv je i predusretljiv.
Subota je bila dobar dan. Krenule penzije. „E, to se baš osjeti. I još deset dana tako. A poslije, po pola kila – kilo.“
Mihailov krompir je 50 – 60 centi po kilogramu. Onaj najsitniji je 30 centi.
On prodaje svoju robu; žena i djeca su mu u Andrijevici, dok i on ima rezervni smještaj u Podgorici. Kaže da, kada sve sabere, oduzme i podijeli, mjesečno u prosjeku zaradi 700 eura. Pa, da ostanemo na toj cifri.
Gordana Borović
