Iako se bliži devetoj deceniji još ne gubi nadu da će društvena zajednica imati konačno razmijevanja da nagradi njegovu posvećenost porodici, poslu i nadasve Crnoj Gori. Kirija je povelika ali nema drugog izbora uvjeren da će i on konačno dobiti svoj kutak i krov nad glavom u sopstvenom vlasništvu. Bio je među prvim zagovornicima da se rade penzionerski stanovi.
Jedan period naš sagovornik je bio u stalnom radnom odnosu u Pobjedi a zatim kao dopisnik iz Danilovgrada. Preko 40 godina čitaoci su se družili sa njegovim reportažama, sportskim i lokalnim izvještajima i svim aktuelnostima iz grada na Zeti. Po rastanku sa Pobjedom posvetio se pisanju istorijskih naslova i objavio četiri knjige „Bijeli teror u Crnoj Gori 1918-1929“, „Čojstvo koje se pamti - Krsto Zrnov Popović“, „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“ i „Krsto Zrnov Popović - posljednji vitez crnogorski“.
Međutim, kao da sve to nije bilo dovoljno da mu se uzvrati istom mjerom, naprotiv porodična tragedija i narušeno zdravlje još više su pogoršali njegovu situaciju. Ipak ne gubi nadu da humanost dobrih ljudi nije iščezla i da će državne institucije imati razumijevanja za njegove probleme.
''Kada smo došli u Spuž, ja i supruga zaposlili smo se u tadašnju zadrugu kada su se i ostale spojile u Veletrgovinsko-ugostiteljsko preduzeće (VUP). U prostorijama bivše uprave spuške zadruge mjesečno smo izdvajali dvadeset hiljada dinara za kiriju, polovinu od mog ličnog dohotka. U drugoj prostoriji pored nas bila je smještena kompletna arhiva danilovgradskih zadruga a u prizemlju radila je prodavnica tekstila. Jedno veče prodavačica je nenamjerno ostavila upaljenu grijalicu koja je zapalila objekat pa su i naš stan i arhiva završili u plamenu. Tada sam sa ženom, koja je bila u drugom stanju, i maloljetnom ćerkom ostao na ulici da nam u tom trenutku niko nije priskočio u pomoć ni tadašnji direktor preduzeća a ni predsjednik Opštine iako sam ih molio za pomoć nijesu se odazvali na naš poziv. Obijali smo pragove drugih domova da nađemo utočište skoro godinu. Ipak, uspjeli smo koliko-toliko da saniramo štetu na stanu i jedno vrijeme živjeli bez struje a žena je morala da se bavi pletenjem da bi kako-tako preživljavali.
Od pretrpljenog straha ja sam upućen na neuropsihijatrijsku kliniku ,,Koševo“ u Sarajevu i bio hospitalizovan skoro deset mjeseci. Dok sam ležao u bolnici a supruga na trudničkom od preduzeća sam, kao navodno radni višak, dobio otkaz. Eto umjesto da nam priteknu u pomoć kao da su htjeli da nas žive sahrane. Kada smo se malo oporavili zahvaljujući jednom dobrom čovjeku koji nas je zaposlio dobili smo na korišćenje drvenu baraku koja je danas u veoma lošem stanju jer je stara skoro pola vijeka. Doživjeli smo i veliku tragediju jer smo u saobraćajnoj nesreći izgubili sina od 24 godine. Moram istaći da sam čak 59 puta poluslijep ležao u bolnicama. Male penzije, moja i ženina, te krediti primorali su me da kao prosjak tražim pomoć od društvene zajednice da makar za života dobijem kakav-takav stambeni objekat koji bih ostavio unučadima'' rekao je Popović
Milivoje, kao veliki mjesni aktivista, pružao je nesebično doprinos razvoju ove sredine a u dva navrata je, jednom u Cucama a zatim u Nikšiću, nosio Titovu štafetu, bio na mnogim radnim akcijama i sarađivao sa raznim medijskim kućama ondašnje Jugoslavije kao što su Sportski žurnal, sarajevsko Oslobođenje, Večernje novosti, zagrebačka Arena i druge...
I pored svih muka Pobjeda mu je bila na prvom mjestu sa kojom se i dan-danas druži. Uvjereni da će mnogi humanisti i dobri ljudi pročitati ispovijest našeg sagovornika dali su žiro račun Popovića jer svaka podrška, pa makar to bila i lijepa riječ, je dobrodošla.
Žiro račun: 530-0000100343169-15
