Nedavno je u Tološkoj šumi u Podgorici otkriven spomenik, kako stoji na natpisu, „posadama savezničkih aviona palim za slobodu 1939-1945“. Spomenik je u bijelom kamenu, na lijepom mjestu, na obodu borove šume, preko puta hrvatske ambasade. Sa jedne strane postamenta je gore citirani natpis, sa oprečne - ploče sa britanskom, američkom i crnogorskom zastavom, ispod figure koja liči na pticu presječenu u njenom podnožju.
Na drugom kraju grada, u krugu zgrade SDK, 1994. godine, otkriven je jedan drugi spomenik, eufemistički posvećen „nevinim žrtvama bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu“. Iznad postamenta sa ovim natpisom, ispisanim u gvozdenom reljefu, na specijalnim, jakim željeznim nosačima visi - bomba od više stotina kilograma.
Između ova dva spomenika postoji duboka i bolna veza. I, upravo poznajući prirodu i detalje te bolne veze, postavlja se pitanje - da li je Podgorica pravi grad za spomenik savezničkim pilotima? Naravno, ne postavljajući dubiozu nad značajem savezničke avijacije u pobjedi nad Silama osovine, i uz dužan respekt svakoj žrtvi koja je u toj borbi pala.
Poginuo svaki osmi stanovnik: Ali, ako se zagrebe po ne tako davnoj prošlosti, nameće se zaključak da za ovakav spomenik nije moglo biti izabrano pogrešnije mjesto od Podgorice.
„Saveznički avioni sravnili su Podgoricu sa zemljom. Varošica bez ikakvog strateškog značaja, od nekih 16 hiljada stanovnika, u par mjeseci izgubila je 2.000 života. Rečeno suvim statističkim jezikom, porušeno je 80 posto stambenog fonda, uništena kompletna infrastruktura, u bombardovanjima čiji broj zvanično varira od 72 do 120. Ni do dan-danas niko nije dao valjan odgovor na pitanje – zašto? Pitanje je još mučnije ako se zna da je u tim bombardovanjima poginulo ukupno, slovom i brojem - 17 njemačkih vojnika i 60-tak Čerkeza, koji su se bili priključili Njemcima. Ti Čerkezi, za kojima trava nije nicala, izginuli su u Glavatovića džamiji.“
Kosta Čakić, sagovornik Portala Analitika, poznati crnogorski novinar i publicista, autor je jedine knjige koja je napisana o bombardovanju Podgorice, za koju je prikupio brojna lična svjedočanstva, ali i sa mnogih relevantnih adresa pokušao da sazna – postoji li ikakvo političko, vojno, strateško, bilo kakvo „razumno“ objašnjenje za razaranja koja su pogodila Podgoricu? Neko takvo objašnjenje, saznanje o nekakvom višem cilju i misiji u svom tom besmislu destrukcije onih koji su bili na pravoj, antifašističkoj strani, kao da bi dalo smisao i strašnoj pogibiji potpuno nedužnih civila.
Čakić nije samo autor ovog tako važnog izdanja, izašlog punih 50 godina nakon oslobođenja, kada je već bilo izgubljeno mnogo potencijalnih sagovornika. Upravo on je i inicijator toga da se nevinim žrtvama Podgorice podigne spomenik. Takođe, sa distancom od 50 godina.
A i kad je činjeno - činjeno je uzdržano, stidljivo, sa lažnim ili nepotpunim podacima – jer drugačije nije bilo „politički korektno“.Jer, nijedna institucija, državna ili partijska organizacija, u pola vijeka se nije sjetila ni prihvatila da napravi i najmanji, simbolični spomen stradanjima grada u čije su moderne temelje i bukvalno ugrađene kosti njegovih žitelja.
Ovo je samo podsjećanje koliko nam za neke prave korake treba veoma puno vremena, a za neke nepromišljene, ili slabo osmišljene - tako malo. Ovo je podsjećanje na to kako je nekad dobro i blagotvorno reći – ne.
Tema koja je obilježila jednu novinarsku karijeru: Kosta Čakić je novinar najfinije novinarske škole. On je osoba od manira, kakve se takođe više ne srijeću.
„Čuo sam za taj spomenik u Tološkoj šumi i, moram priznati, ostao iznenađen kao neko ko je možda ponajbolje upućen u posljedice savezničkih bombardovanja grada. Na Podgoricu su bačeni svi tadašnji tipovi bombi - obične, tempirane, takozvane tepih i feder bombe. Ja jesam Cetinjanin, ali u čuvenom bombardovanju od 5. maja 1944. godine, poginula je moja sestra od strica, Dragica Popović, i njena tri sina, od 12, 10 i 8 godina, ispred njihove kuće u Hercegovačkoj ulici. Najmlađe, u naručju oca. Kasnije, 29. novembra 1959. godine, taj moj zet, koji je bio taksista i nakon porodične tragedije cijelog života mucao, primio je četiri spomenice, na kojima je pisalo da su mu žena i djeca poginuli „kao žrtve fašističkog okupatora i njegovih slugu“, priča Čakić.
Njegove priče o knjizi i o spomeniku sazrijevale su paralelno.
„Jednom mi je jedna žena ispričala potresnu scenu i tada sam odlučio da se bavim tom temom, U Titogradskoj tribini sam objavio nekoliko sjećanja i pozvao Podgoričane da mi se jave. Prvo izdanje knjige „Pakao pod Goricom“ izašlo je 1994. Ali, tek nakon drugog izdanja iz 1999, počeo je poneko da me kontaktira. Ja sad imam materijala i za treće izdanje, ali - nemam snage. Ja sam se od te teme i razbolio – dobio šećer, pritisak mi je skočio...“
Cijena oslobađanja: On podsjeća da saveznici u Crnoj Gori pred kraj rata nisu bombardovali samo Podgoricu.
„Bombardovali su i Nikšić i tom prilikom je stradalo oko 300 ljudi. Pa Budvu, Bar, Ulcinj, Danilovgrad, Andrijevicu, Ivangrad i Pljevlja. Nisu Cetinje, u kojem se nalazila njemačka komanda za Crnu Goru i Narodna uprava, koja je predstavljala četničku vlast u Crnoj Gori, i bila neka njena vrsta vlade“, podvlači Čakić.
Znala je Podgorica za bombe i ranije.
Prvi put su je bombardovali Austrijanci, u Prvom svjetskom ratu, 10. avgusta 1914. Tada je poginulo 13 građana, a bombardovanja su ponovljena u još tri navrata naredne godine.
Istog dana kada su njemački avioni bombardovali Beograd, 6. aprila 1941. godine, italijanski bombarderi napali su Podgoricu. Računa se da je tada poginuo oko 100 osoba.
Prvo savezničko bombardovanje Podgorice bilo je 23. septembra 1943. godine.
„Saveznici su pred kraj rata bombardovali oko 150 gradova u Evropi. Još 1942. godine Dvajt Ajzenhauer je pričao kako se priprema invazija na ovaj kraj Evrope. Kazao je - bombardovaće se svi vitalni objekti neprijatelja, treba računati i na civilne žrtve. Time je saveznike abolirao za ono što će uslijediti. Jedno je sigurno - za bombardovanje Podgorice nikakvog strateškog razloga nije bilo“, kaže Čakić.
5. maj 1944, jedna bomba na svakog mrtvog civila: Ali, sva ostala, nadmašilo je ono po zlu čuveno bombardovanje od 5. maja 1944. godine.
Počelo je u 13.10. Prva eskadrila samo je nadletjela grad na visini od oko četiri hiljade metara. Druga, sa oko 120 bombardera, najviše četvoromotornih „liberatora“ (oslobodioca), takozvanih „letećih tvrđava“, od kojih je i zemlja podrhtavala, napravila je potom pakao o kojem su Podgoričani decenijama kasnije radije šutali, kao što se o najstrašnijim iskustvima u životu najteže i progovara.
„Podgorica, pusti grad, Podgorica, grad bola i jauka, Podgorica, grad sirotinje bez kuće i kućišta. To su rezultati anglo-američkih simpatija ukazanih našoj i onako napaćenoj zemlji, a posebno Podgorici“, pisao je cetinjski Crnogorski vjesnik.
Samo u tom danu na Podgoricu je bačeno 600 bombi, teških ukupno 400 tona.
Samo 5. maja 1944, poginulo je 600 civila. Jedna bomba na jednog civila, starca, ženu, dijete...! Ne brojimo ranjene. Krateri od bombi, koji su pokrili grad, bili su duboki oko pet i široki osam metara.
„Ja sam bio dječak. Ti su se bombarderi vraćali prema Italiji, prelijetajući Cetinje. Prekrili bi cijelo nebo! Znali smo vrlo brzo što se u Podgorici dešava. I na Cetinje su se odmah pojavile crne marame“, priča Čakić. Svi podaci koje navodimo iz njegove su knjige. Do 11. maja iz ruševina je izvađeno 314 leševa. Mnogi su ostali pod ruševinama da se nikad ne sahrane, a bombe su nalažene decenijama kasnije. Samo u temeljima za današnju zgradu „Galenike“ nađena je jedna od 500 kilograma.
Čuveno je i jedno kasnije noćno bombardovanje, obavljeno uz koriščenje svijetlećih raketa, koje je popunilo do vrha masovnu grobnicu, nastalu od kratera iz prethodnog bombardvanja, uz južni zid kod crkve Svetog Đorđa.
Strateško-vojne i druge dileme: Jedan jedini objekat od strateškog značaja za Njemce, vojni aerodrom na Ćemovskom polju - samo je granatiran. Jednom. A povlačenje njemačkog korpusa iz Albanije i dijelova grupa iz Armije E, iz Grčke, uslijedilo je - punih pet mjeseci poslije!? Ta vojska nije se povlačila ulazeći u gradove, već njihovim rubovima, periferijom.
Ali, osim strateško-vojnih, ostalo je i mnoštvo moralnih dilema vezanih za saveznička bombardovanja Podgorice. Od ubojitih sredstava rađenih u obliku igračaka ili olovaka i penkala, od kojih su mnoga djeca ostali invalidi, pa do letaka kojima je apelovano na stanovništvo da se skloni u centar grada, da bi kasnije bombe bacali upravo na centar!
Teško je reći da li je i koliko savezničkih pilota poginulo nad Crnom Gorom... Tu nije bilo nikakve njemačke protivavionske odbrane. U to vrijeme, glavne zalihe kerozina bile su u nekim mjestima u Rumuniji, podsjeća Čakić, i oni su bili meta jakih savezničkih napada. Pogođeni i oštećeni avioni u nemalom broju pali su na teritoriju Srbije, ali samo nekoliko njih nad Crnom Gorom, u neuspjelom pokušaju da se domognu aerodroma u Brindiziju.
Sa nekih relevantnih adresa u Britaniji, na pitanja koja su se ticala bombardovanja Podgorice, Čakiću je odgovoreno da je riječ o ogromnoj i neobrađenoj građi, čiji je značajan dio vezan za rad obavještajnih službi, koja možda nikada neće ugledati svjetlo dana.
Po Mariju Vileru, profesoru istorije na Školi za slovenske i istočno-evropske studije Univerziteta u Londonu, zvaničnom istoričaru britanske tajne službe - treba imati u vidu da su saveznici akumulirali ogromno naoružanje u Italiji kojeg se trebalo osloboditi...
Pola vijeka zakašnjenja: Knjiga o savezničkom bombardovanju Podgorice izašla je sa pola vijeka zakašnjenja. Pa ni tada ne bez kontroverzi. Onako, po naški, Čakiću je zamjerano - đe da se jedan Cetinjanin prihvati toga posla. Sagovornik Portala Analitika, ne bez ponosa, ističe da je brat njegovoga đeda bio prvi od naroda izabrani gradonačenik Podgorice, Mato Čakić.
„Ali, ta je knjiga i posveta mojoj sestri od strica, i njenoj izginuloj djeci. Ljudi su se veoma teško otvarali da pričaju o tome. Sakupio sam i dosta pjesama posvećenih razrušenom gradu. Pa omladina je nakon rata tokom radnih akcija, dok je obnavljala grad, umjesto ljubavnih, pjevala stihove poput: 'Petog maja sunce bješe, Avioni doletješe, Doletješe kao ptice, Iznad grada Podgorice, Počeše se uzdizati, A bijeli dim puštati, Tu se malo ustaviše, Teške bombe ispustiše, Stade vriska stade jeka, Jadni narod što dočeka...' Našao sam i slika i crteža i fotografija razrušenog grada. Ali, najteže je bilo sa svjedočanstvima. Ne znam da li je bilo teže nagovoriti nekoga da priča, ili meni da to potom slušam. Gospava Raičević je u jednom danu izgubila četiri sina!“ – priča Čakić.
Pored svega, knjigu su mu neki nazvali četnikom, jer u njoj pominje i pogibiju jednog četničkog oficira.
U svakom slučaju, kada ju je okončao, napisao je, kaže, pismo Zoranu Kneževiću, tadašnjem gradonačelniku Podgorice, u kojem se obratio za pomoć da se knjiga štampa. „Kako se spremalo skorašnje obilježavanje 50 godina od oslobođenja grada, 19, decembar 1994. godine, to im je odlično palo, i zdušno su zgrabili ideju.
Knjiga je dijeljena tokom proslave 50 godina oslobođenja grada, koja je održana u zgradi CK. Podijelili su je čak i najboljim sportistima,“ prisjeća se Čakić tih dana. „Kasnije me je 10 Podgoričana, među kojima njih šest sa titulom 'dr' predložilo za Decembarsku nagradu. Stijović, Budeč... Nagradu je dobio kolega Budo Simonović za knjigu o jamama u Hercegovini. Naravno, otišao sam u dopisništvo Politike gdje je radio, da mu čestitam. Nikada me više nisu predložili.“
Da se ne talasa: Zaslužuju li stradali Podgoričani spomen na nekom reprezentativnijem mjestu? To mjesto, objašnjava Čakić, nije slučajno izabrano.
„Ja sam predložio to mjesto, jer sam saznao da je tu poginulo 70 ljudi. Tu je bila neka kafana. Pričali si mi da su se dugo čuli jauci ispod ruševina.
A bombu koja sada stoji kao spomenik na tom mjestu, prvi put sam vidio u muzeju NOB-a u Biljardi, prilikom posjete Anastasa Mikojana, potpredsjednika sovjetske vlade koji je bio prethodnica za kasniju posjetu Nikite Sergejeviča, što je trebalo da doprinese otopljavanju odnosa SSSR sa Jugoslavijom. Kasnije sam je vidio postavljenu ispred Vladinog doma. Pala mi je misao da bi trebalo napraviti spomen obilježje baš sa tom bombom, jer nikakvo drugo obilježje nije postojalo poginulim Podgoričanima, a ta je bomba na Cetinje i donešena upravo iz Podgorice.“
I to je prihvaćeno.
„Istina, mislio sam da će spomenik biti monumentalniji, ali upravi grada se žurilo, nije bilo konkursa, već je ideju napravio arhitekta Vasilije Vajo Knežević. Ali, ni tada, 50 godina nakon bombardovanja, nije bilo hrabrosti da se naznači u kakvim i čijim su bombardovanjima nastradali civili kojima se spomenik posvećuje“, kaže Kosta Čakić za Portal Analitika.
Gordana BOROVIĆ
