I kreće priča o brigama koje more žitelje Požeginje.
"Kao što sami vidite – zaista nemamo puteve. Mladi ljudi koji su oženjeni idu za svojom porodicom. Ne može da školuje odavde djecu jer bez puta smo", kazao jemještanin PožeginjeVujadin Adamović.
A svoje selo vole i iz njega nikud ne bi. Zato su o svom trošku krpili makadam.
"Sami smo finansirali, svake godine ulažemo sami u taj put. Nekad traktorima, nekad lopatama, nekad trnokopima, ali ne možemo da izdržimo", navodi Zoran Cmiljanović.
Ali se snalaze kako znaju i umiju jer, pričaju nam, oni koji obećavaju bolji život na selu ipak ne vide zemljoradnike. A među njima u Požeginji ima mladih i učenih.
Preko rupa se do grada transportuje sve što se proizvede u desetak domaćinstava. Vrijedni su u svakoj kući. Da je valjanog puta i slika sela bila bi još ljepša.
Da bi došli do grada treba im manje od četvrtog kilometra asfalta koji bi ih povezao sa Bistricom. Nadležni, međutim, probleme ljudi koji žive u Požeginji ne vide.
