Bjeković je, u podkastu Centra za demokratiju i ljudska prava, kazao da je institucija Ombudsmana ranije morala sama da inicira, odnosno procesuira slučajeve povreda ljudskih prava koje je policija izazvala, ali da posljednjih nekoliko godina takve predmete iniciraju državne institucije, primarno policija i tužilaštvo.
“Rekao bih da se državni organi aktivnije ponašaju. Sada je samo potrebno djelotvorno i efikasno istražiti takve slučajeve, a ne samo formalno pokrenuti postupak ”, kazao je Bjeković.
Bjeković je rekao da je, u posljednjoj deceniji, Institucija Ombudsmana u prosjeku primala 150 pritužbi godišnje od građana/ki na rad policije i nekih drugih organa koji vrše javna ovlašćenja, koje se mogu dovesti u vezu sa primjenom sile kao načinom djelovanja.
“Ni mali ni veliki broj pritužbi, posebno ako se ima u vidu nekoliko zaključaka koji su izvedeni od nadzornih mehanizama iz domena međunarodnih organizacija”, dodao je Bjeković.
On je rekao da, kada se sagleda čitav rad institucije Ombudsmana, može se zaključiti da imaju veći povratni efekat upravo od službi bezbjednosti nego od nekih drugih institucija u državi.
Bjeković je kazao da instituciji Ombudsmana, s druge strane, posao otežava nekoliko bitnih faktora koji su prepoznati u međunarodnoj zajednici.
“To je taj vid negativne solidarnosti u samim strukturama policije, ali i situacija nekažnjivosti, odnosno neokončanja postupaka koji su pokrenuti u vezi sa zlopotrebom policijskog ovlašćenja,” naveo je Bjeković.
Kako je rekao, izvještaji međunardodnih organizacija jasno ukazuju da je, u slučajevima kršenja prava od policijskih službi, kaznena politika takva da se ne može smatrati da su sankcije odvraćajuće.
“To je nešto sa čime se suočavamo, na čemu treba posebno raditi, ali nije dovoljno da se dijalog vodi samo na relaciji institucije Ombudsmana i Uprave policije, već tu svakako moraju biti uključena tužilaštva i sudovi”, smatra Bjeković.
Na pitanje kako komentariše mjere koje je policija preduzela, povodom ponašanja policijskih službi u okviru pritvora ali i prije nego dođe do pritvora, on je odgovorio da se u formalnoj ravni mjere preduzimaju, ali da ta formalna ravan mora da bude upotpunjena suštinskom voljom.
“Prije svega ambicijom da se do rezultata dođe. Svjedočili smo u više navrata situacijama u kojima su se, nažalost, takva djelovanja policije dešavala u prisustvu starešina”, dodao je Bjeković.
On je naveo da su primijetili da, kada se tortura desi, svi pokušavaju da relativizuju ono što se desilo, pritom neshvatajući da takva relativizacija nikako ne može proći u eri modernih sredstava komunikacije, gdje informacije “ponekad idu mnogo brže i ponašanja ljudi”.
“Zato mora postojati stepen svijesti unutar čitave policijske strukture da se tortura teško prikriva, ali i da je način na koji se takvi slučaje tretiraju vrlo jasno propisan, ne samo domaćim, nego i međunarodnim standardima, kojih se treba držati”, istakao je Bjeković.
Na pitanje da li je institucija Ombudsmana imala žalbe o selektivnosti rada policije, on je kazao da su tokom trajanja COVID pandemije imali slučajeve gdje se tvrdilo da je policija diskriminatorno postupala u odnosu prema dvijema društvenim grupama, odnosno političkim opcijama tokom trajanja pandemije.
Kako je podsjetio, radilo se o javnim okupljanjima u kojima je na jedan način tretirana jedna a na drugi način druga politička opcija.
Prema njegovim riječima, sankcije su primjenjivane neproporcionalno u odnosu na različite društvene grupe, uključujući političke opcije, pa i nacionalnu i vjersku pripadnost.
“U takvim okolnostima, rekao bih da ta selektivnost vraća na prvu pretpostavku - proces povjerenja mora biti trajni zadatak i ni u kom slučaju ne smije biti iskompromitovan takvim slučevjima”, istakao je Bjeković.
