Kraj godine je idealna prilika za nagrade. Sumiranje utisaka, učinaka, stavljanje crvene linije ispod propuštenog ili ispunjenog. Tako je i u sportu, kraj decembra vrijeme je za proglašenje najboljih u proteklih 12 mjeseci. Samo što ovog puta ima propusta, piše Blic.
Tačno je da se možda još nisu oglasili svi relevantiji faktori, ali nekako upada u oči da se u dosadašnjim izborima sportiste godine niko nije sjetio da za najboljeg proglasi prvog tenisera svijeta, Novaka Đokovića. Poslije nevjerovatnog niza uspjeha i nagrada u 2011. uslijedila je nagla osjeka priznanja. I to prije svega u Srbiji. Tamo gdje se to ne očekuje.
Naravno, to ne znači da oni koji su proglašavani za najbolje to nisu zaslužili. Naprotiv, svaki izbor bio je smislen, opravdan i zaslužen. Posebno kada je u pitanju izvanredna Milica Mandić koja je ovoj zemlji donijela jedinu zlatnu olimpijsku medalju u Londonu. Međutim, ne bi bilo loše da se neko sjetio da proglasi Novaka i Milicu zajedno za sportiste godine. Što da ne? To bi bilo idealno.
Tačno je možda i to da Đoković nije ispunio san o osvajanju Rolan Garosa i olimpijskog zlata. Možda će neko reći da to nije bila godina kao 2011. Ili da ima više poraza nego prije 12 mjeseci. Uvijek se može naći razlog za ispisivanje opravdanja. Ali fakti govore drugačije.
Osvojio je bezmalo isti broj poena kao u 2011. iako je igrao turnir manje. Uzeo je šest titula, odbranio je pehar na Australijan Openu, igrao finale US Opena i Rolan Garosa, polufinale Vimbldona. Osvojio Masters u Londonu, fenomenalno završivši godinu. Odolio je izazovu Rodžera Federera. Skinuo ga je sa trona nekoliko mjeseci posle smjene u julu. Vratio se na presto. Dobio je priznanje u Londonu za humanitarni rad i to iz ruku princa Vilijama. Je li to malo?, zaključio je Blic.
