Nepromjenjiva vlast koja traje evo pune dvije decenije ostavila je za sobom krupne i teške posledice, gotovo na svakom polju svog djelovanja. Neću se u ovoj analizi baviti pogubnim posljedicama vlasti po državu i narod koji dijeli sudbinu života u toj i takvoj državi, već posljedicama koje je ostavila na onu snagu društva koja bi po prirodi stvari morala ukloniti ovu vlast i započeti izgradnju Crne Gore kao demokratskog društva. Pokušat ću sasvim skromno i bez pretenzija komentarisati mjesto i ulogu opozicije u crnogorskom društvu danas, sa vjerom i nadom da će njena uloga u bliskoj budućnosti biti mnogo veća i značajnija od one koju je imala do sada.
Plašim se da su se neki adaptirali u tolikoj mjeri na opozicioni status da i ne pomišljaju mnogo na nužnost i neophodnost promjena koje samo oni mogu donijeti ovom našem društvu, posrnulom u svakom pogledu. Nije teško primijetiti da se nakon svakih izbora, ti i takvi, zadovoljavaju sa postignutim rezultatom, izraženim u za njima očekivanim procentima, osvojenim mandatima i svim onim budžetskim prinadležnostima koje idu uz takve rezultate.
Ovakav opozicioni pristup je najgori i najopasniji jer takvu opoziciju čini samodovoljnom i samoodrživom. Takvoj opoziciji viši, da ne kažem uzvišeni ciljevi ništa ne znače, osim u mjeri kojom potvrđuju svoj planirani ili očekivani rejting.
Ovakvu opasnu političku osobenost ne želim pripisati dominantno ni jednoj opozicionoj grupaciji, ali ne mogu zanemariti da je vidim kod svih u određenoj mjeri i u određenom obliku.
Ova politička osobina koju primjećujem kod opozicije je upravo jedna od najozbiljnijih posledica nepromjenjive autoritarne vlasti koja je punih dvadeset godina drobila to opoziciono tkivo na raznorazne načine, koristeći se najperfidnijim metodama svog nepromjenjivog državnog i paradržavnog aparata na kojem i počiva tako duga, a loša vladavina.
Iz ovakvog stanja, najznačajnije opozicione stranke moraju naći izlaz i napraviti brzi i neophodni iskorak na putu izgradje zdravije, ubjedljivije i ozbiljnije opozicije, koja mora postati nada svim društvenim snagama koje žele drugačiju Crnu Goru od ove kakvu imamo evo pune dvije decenije. Razlozi za brze i ozbiljne promjene unutar same opozicije moraju počivati upravo u činjenici da ovakva nepromjenjiva Crna Gora odgovara samo ovoj vlasti i njenim direktnim podanicima.
Izlaz ne treba, kao do sada, tražiti u otvorenim zavjerama jednih protiv drugih, u pojedinačnim traženjima ekskluziviteta i reklamerstva, u stranačkim sebičnostima, nepovjerenju, zavjerama i zabludama. Sve to samo slabi opoziciju i donosi uvijek odlučujuću korist nepromjenjivoj vlasti.
Opozicija koncipirana na ovakav način radi u kontinuitetu u korist sopstvene štete. Čine sve da unesu sumnju unutar opozicionog biračkog tijela, kako bi od izbora do izbora jedni drugima uzimali glasove, ostavljajući mirnim korpus sigurnih glasova ove vlasti. Posljednjih nekoliko izbora upravo pokazuju ovakvo stanje stvari gdje se u procenat može vidjeti koliko se opozicionih glasova prelilo iz jedne u drugu opozicionu stranku, a onih 170.000 hiljada „sigurnih“ ostaju nedirnuti garant opstanka ove i ovakve vlasti.
Zbog ovakvog stanja unutar opozicije i velike ideje kao što su ujedinjenje ranije i bojkot sada, nijesu imale uspjeha, već su učinile da nakon toga stanje u opoziciji bude još gore i lošije. Opozicija je sada postala taoc i žrtva sopstvene ideje o bojkotu izbora i jedni drugima nanose nemjerljivu štetu. Kritikujući i beskompromisno napadajući jedni druge unose pravu zabunu u prirodno-opoziciono biračko tijelo, pokušavajući po ko zna koji put, jedni drugima preoteti povjerenje birača. Naravno, „sigurni“ glasači ostaju na sigurnom.
Problem je lako uočljiv i kada smo pričali o jedinstvu opozicije i sada kada se priča o bojkotu uzbora. Obije teme su suvše ozbiljne da bi se na njih pozivalo ekskluzivistički sa naslovnih stranica novina u pokušaju da taj ekskluzivitet donese sitne ili krupne političke poene, manje je važno. Obije priče su zavređivale puno ozbiljniji pristup na kome bi se gradila priča o povjerenju i jedinstvu unutar opozicionih redova, a ne na razbijanju same opozicije. Nedostatak ozbiljnog i odgovornog pristupa i nedostatak strategije učinili su da ideja o jedinstvu opozicije ranije i odlična ideja o bojkotu izbora sada, budu kontraproduktivne za samu opoziciju.
I nakon svega nema predaje, nema i ne smije biti samozadovoljstva sopstvenim rejtingom, samodovoljnosti, stranačke sebičnosti. Treba učiniti sve da bude manje ličnog ekskluziviteta i reklamerstva, a više ozbiljnosti u pristupu i zajedničke strategije. Samo tako će opozicija u CG biti na pravom putu da najzad svojoj zemlji i svim njenim građanima obezbijedi ono što su odavno zaslužili živeći, barem geografski u granicama normalnog civilizacijskog kruga.
I dalje sam uvjeren da tri najjače opozicione stranke nijesu dovoljne za ozbiljne promjene jer sve zajedno ne mogu okupiti više od 35 % opozicionog biračkog tijela, zbog čega moraju nastupiti puno ozbiljnije i sa manje prepotencije prema manjim vanparlamentarnim strankama koje imaju uporište u biračkom tijelu i naravno prema svim društvenim slojevima koji žele istinske demokratske promjene. I dalje sam uvjeren da je mnogo lakše i ozbiljnije graditi jedinstvo u nekoliko koraka, a ne u jednom jer je prirodnije, logičnije, sigurnije udruživanje-ukrupnjavanje onih koji su prirodno-programski upućeni jedni na druge. Takvim prirodno-programskim ukrupnjavanjem će se uozbiljiti čitava priča i dobit ćemo ozbiljne političke blokove koji lakše mogu ustanoviti minimume jedinstvenog opozicionog djelovanja.
Tada i tema o bojkotu izbora, ozbiljno izložena, vremenski i starteški utemeljena može i mora dobiti pravi smisao i biti najjače oružje u borbi opozicije za istinske i temeljite promjene crnogorskog društva.
Kao i za svaki uspjeh u životu, sada opoziciji slijedi ozbiljan rad na vraćanju poljuljanog povjerenja, kako međusobnog, tako i prema svojim biračima. Vraćanjem povjerenja u nekoliko slledećih koraka, prirodno uslovljenih, veoma brzo se može doći do zajedničkih imenitelja koji svima moraju biti čvrsti temelji na kojima će izugrađivati drugačiju Crnu Goru. Važno je shvatiti da ta izgradnja mora poćeti već sada u opozicionom ruhu da bi pun i pravi smisao imala kada se nastavi sa pozicije vlasti. Tada ćemo i mi koji smo van tih procesa biti sigurni da prepoznamo ozbiljnost takvog puta i da mu damo svu podršku.
Neko će reći da je sve ovo daleko, teško, neostvarljivo.
Ja sam uvjeren da nije jer alternativa ne postoji. Ne krenuti ovim putem, značilo bi predaju i prihvatanje postojećeg sistema vrijednosti koji nas pune dvije decenije drži čvrsto zarobljene, istočno od raja.
Miodrag Živković
