To je za Dnevne kazao prof. dr Zoran Stevanović ,jedan od svjetski najvećih stručnjaka u oblasti hidrogeologije, šef Centra za hidrogeologiju karsta na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu, koji je zavrijedio nagrade univerziteta u Italiji i SAD, te UNESCO centra u Kini.
Da li vađenje šljunka može biti isključivi razlog smanjenja izdašnosti jednog izvorišta, u ovom slučaju Bolje sestre?
STEVANOVIĆ:Upravo su u toku su dugo očekivana istraživanja koja treba da daju preciznije odgovore na ovo pitanje. Po svemu, nekontrolisano odnosno prekomjerno vađenje šljunka jeste osnovni uzrok, moguće ne i isključivi. Dokaza je više. Prije svega, spušteno je korito Morače za nekoliko metara, čime je njen tok ubrzan i smanjeno prihranjivanje priobalnih podzemnih voda u Grbavcima. Drugo, dokazano je opadanje nivoa vode u kopanim bunarima u Grbavcima za više od tri metra, a mnogi su i presušili u odnosu na period prije eksploatacije šljunka i otvaranja izvorišta. Treće, opitom trasiranja dokazana je veza podzemnih voda u Grbavcima sa vodama izvorišta Bolje sestre. Dakle, Morača nema direktni kontakt sa vodama izvorišta Bolje sestre, ali ima sa podzemnim vodama aluvijalne ravni u Grbavcima, a time indirektno i sa vodama izvorišta.
Na negative posljedice eksploatacije šljunka Regionalni vodovod Crnogorsko primorje je ukazivao već godinama unazad, ali se situacija nažalost nije popravljala. Naprotiv, pad izdašnosti Boljih sestara se nastavio, dostižući kulminaciju u 2020, koja je srećom zbog pandemije prošla bez uobičajene ljetnje potrošnje.
Na koji način ekstremne vremenske prilike proteklih nekoliko godina-poput dugih perioda bez padavina, odnosno velikih količina padavina u kratkom periodu mogu uticati na crnogorske vodotoke, naročito one koji su potencijalno namijenjeni za snabdijevanje stanovništva pitkom vodom?
STEVANOVIĆ:Mogu uticati tako da se kod najvećeg broja izvora i vodotoka ove promjene reflektuju i na kvantiteti na kvalitet vode. Nažalost, sistem monitoringa podzemnih voda u Crnoj Gori nije adekvatan i nije prilagodjen činjenici da je najveći dio terena izgrađen od karbonatnih stijena, odnosno takozvanih karstnih akvifera (izdani) koji su najdinamičniji od svih sistema sa podzemnim vodama. Zato i nedostaju relevantni podaci za ovakve analize.
Prema podacima postojećih hidroloških stanica, poput one na Rijeci Crnojevića, klimatske promjene se ne reflektuju na način da se drastično smanjuje izdašnost izvora, kakav je slučaj kod Boljih sestara. Kod ovog regionalnog izvorišta je, dakle, dominantan antropogeni faktor, a klimatske varijacije mogu biti samo suplementarni faktor uticaja.
Što možemo očekivati od izdašnosti vodoizvorišta i da li će biti potrebno da se pronađu modaliteti korištenja podzemnih voda koji ma Crna Gora takođe obiluje?
STEVANOVIĆ:Crna Gora je jedna od vodećih država Evrope u pogledu intenziteta vodnog bilansa. To su potvrdile i nedavne analize vršene za izradu Planova upravljanja vodnim resursima. Problem jeste neravnomjernost protoka i činjenica da vode ima najviše kada je tražnja najmanja i obrnuto. Zato su potrebne takozvane regulacione inženjerske mjere kojima bi se kontrolisalo isticanje i omogućilo crpljenje u periodima kada je to neophodno. Ove mjere mogu se najbolje ilustrovati poređenjem sa manipulacijom ispuštanja i zadržavanja vode u površinskim akumulacijama. Naravno, to nije moguće uvijek i svuda, ali kod brojnih izvorišta jeste.
Novi planovi upravljanja daju osnovu za primjenu ovakvog koncepta, ali se nakonkretnim lokalitetima samo kompleksnim istraživanjima mogu formirati podloge za odlučivanje o najpogodnijim mjerama regulacije.
Da li ukidanje koncesija za male hidroelektrane u Crnoj Gori omogućava da ubuduće imamo dovoljno kvalitetne vode? S druge strane, da li koncesije za postrojenja za flaširanje vode mogu uticati na biodiverzitet vodotoka?
STEVANOVIĆ:Koncesije i njihovo odobravanje ili ukidanje nemaju mnogo veze sa kvalitetom vode, već sa kvantitetom, odnosno protokom. Jedino ako bi se cjelokupne količine vode ubacile u cijevi mogli bismo da govorimo o devastaciji kvaliteta, sve sa pratećim uništenjem biocenoze. A i toga je bivalo, i ne samo u Crnoj Gori…
Prema hidrološkim podacima, na većini malih vodotoka u malovodnim periodima nije ni trebalo dozvoljavati koncesije i izgradnju malih hidroelektrana. A tamo gdje je bilo moguće, restriktivnim dozvolama i inspekcijskim nadzorom je trebalo sve kontrolisati.
Uz podatak da je na teritoriji cijele Crne Gore raspoređeno pet vodoprivrednih inspektora, jasno je da je bilo bolje ne rizikovati i ove dozvole uopšte ne izdavati dok se ne uspostave mehanizmi kontrole kakvi postoje u uređenim državama Evropske unije.
