Južna Koreja ima 52 milijuna stanovnika, oko 12 puta više od Hrvatske, a prije eskalacije u Italiji i ostatku Evrope imala je najveću epidemiju koronavirusa nakon Kine, s 8799 do danas zabilježenih slučajeva. Azijski tigar, domovina tehnoloških i industrijskih divova poput Samsunga i Hyundaija, jedini je pored Kine uspio staviti razbuktanu epidemiju pod kontrolu, sofisticiranim i specifičnim mjerama kakve se trenutno sistemski ne primjenjuju nigdje drugdje na svijetu.
Broj stanovnika pritom nije presudan za procjene jer u svim zaraženim zemljama najviše su pogođene određene regije. U Južnoj Koreji to je metropolitansko područje Daegua, trećeg najvećeg grada u državi, s 2,5 milijuna stanovnika, na koji se odnosi 73 posto korejskih slučajeva, odnosno više od šest tisuća. Daegu i okolna provincija Gyeongbuk, u kojoj je zabilježeno još 14 posto ili više od tisuću slučajeva, zajedno imaju pet milijuna stanovnika, nešto više od Hrvatske. Ukupno je u njima zabilježeno 87 posto svih korejskih slučajeva koronavirusa, odnosno sedam i pol tisuća. Slično tome, gotovo polovica od 50 tisuća talijanskih slučajeva odnosi se na Lombradiju koja ima 10 milijuna stanovnika. Takva se eksplozija, dakle, može dogoditi bilo gdje.
Koreja je zemlja s iskustvom MERS koronavirusa otprije samo pet godina, kada je od 186 zaraženih osoba čak 36 umrlo. MERS je savladan oštrim epidemiološkim mjerama, ali je on puno smrtonosniji, a upravo je manja smrtonosnost ono što omogućuje virusima da se ekspanzivno šire. Kada je krenula epidemija novog koronavirusa iz obližnjeg kineskog žarišta, prvi je slučaj bio identificiran već 20. siječnja i kontrola je bila vrlo efikasna prvih mjesec dana, koliko je Južnoj Koreji trebalo da stigne do stotog pacijenta. Ubrzo je proglašen najviši stupanj opasnosti. Naprosto je buknulo kad se od tamošnje famozne 31. pacijentice zaraza u Daeguu rapidno proširila vjerskom zajednicom Shincheonji, sličnom ovdašnjim Jehovinim svjedocima, i zemlja je u idućih dvadesetak dana premašila osam tisuća slučajeva, među kojima su ti vjernici činili polovicu.
Počelo je s jednoznamenkastim pa dvoznamenkastim dnevnim brojkama, zatim je išao tjedan kada se dnevno brojalo u stotinama, da bi rekordni dan dosegao tisuću. Uskoro su poduzete mjere počele davati rezultate, palo je ponovo na stotine, a posljednjih tjedan dana opet su uhvaćene i dvoznamenkaste brojke. Dok oni raniji pacijenti polako već prebolijevaju, sadašnji je prosjek negdje oko sto novih slučajeva dnevno i to je ono što se smatra situacijom u kojoj je epidemija stavljena pod kontrolu.
Koreja je imala tzv. superširitelja, 31. pacijenticu, preko čije je vjerske zajednice zaraza eksplodirala. Italija je imala eksploziju ulaskom virusa u bolnice, kao i Kina koja je imala nesreću da je tamo sve počelo i da nije moglo biti rano prepoznato.
Danas, kada se korejski pristup u cijelom svijetu hvali kao uzoran način suzbijanja epidemije, tamošnji epidemiolozi zadovoljni su svojim postignućem, ali nisu nimalo mirni. Nakon dva mjeseca borbe, broj novih slučajeva je stabilan, relativno ih je malo, no virus i dalje cirkulira s opasnim potencijalom da se bilo gdje pojave nova žarišta. Zapravo se i pojavljuju pa se, barem zasad, efikasno gase. Čak i da ostane ovako, devet tisuća dosad zaraženih koji će preboljeti bolest neće predstavljati gotovo ništa za kolektivni imunitet, a kada bi se nastavilo sa zaprimanjem stotinu novih dnevno, Južna Koreja stekla bi ga tim putem za nekih tisuću godina. Mjere suzbijanja virusa morat će u ovom ili onom obliku ostati na snazi sve do pronalaska cjepiva, jer njihovim bi ukidanjem epidemija smjesta buknula. Korejske vlasti, znanstveni centri i kompanije na lijekovima i cjepivu intenzivno rade, ne čekaju da ih proizvede netko drugi, ali ne očekuju da će sami to biti u stanju postići prije polovice iduće godine.
Mjere koje su u Južnoj Koreji poduzete odnosile su se, kao i drugdje, na socijalno distanciranje, otkazivanje manifestacija i skupova, karantene s detektiranjem kontakata zaraženih i dvotjednom samoizolacijom, rad od kuće uz obustave rada škola, fakulteta, kulturnih i sportskih aktivnosti, zatvaranje zaraženih vojnih baza i drugih objekata, ali i sistematsko i vrlo otvoreno informiranje javnosti te opremanje stanovništva zaštitnim sredstvima. Uspostavljena je proizvodnja i racionalizirana dobava maski i higijenskih potrepština, na svim mogućim mjestima su postavljena upozorenja o potrebi pranja ruku, zaklanjanja kašlja i nošenja maski uvijek i svugdje, kojih se korejski građani vrlo disciplinarno drže i bez uvođenja drakonskih kazni.
Doneseni su, međutim, zakoni o nadzoru kojima se građanima zadire u privatnost jer omogućuju vlastima pristup sigurnosnim kamerama i GPS-u u vozilima te prikupljanje mobilnih, kartičnih i drugih podataka pomoću kojih se rekonstruira kretanje zaraženih. Razvijene su aplikacije preko kojih su ti podaci u anonimiziranom obliku javno dostupni, pa građani mogu vidjeti jesu li se kretali među zaraženim osobama i koja mjesta u radijusu od sto metara valja izbjegavati jer je na njima virus bio aktivan. Pristižu im upozorenja o izbijanju obližnjih infekcija, uključujući i još nepotvrđene slučajeve. Građane u samoizolaciji korejske vlasti nadziru preko GPS aplikacije s alarmom koji se pali u slučaju napuštanja kuće, a od onih koji tek ulaze u zemlju traže da na državnoj aplikaciji redovno prijavljuju simptome.
