Predsjednik Aleksandar Vučić se često petlja u fudbal. U kom su pravcu tribine oblikovale sadašnjeg predsjednika i da li se predimenzionira ili, pak, potcjenjuje njegov odnos i veza sa navijačkim grupama?
– Strašno me nervira ta priča kako sport zavisi od Vučića. Jel’ on te pare vadi iz svog džepa? To su čiste manipulacije. Ja da vjerujem da je on bio vođa navijača!? Taj nije bio vođa ni u razredu. To šire ovi lažisahani iz sopstvenog interesa. Ljudi sa najviše žara brane ono za šta znaju da nijesu u pravu. Takve sam prebrisao, ne zanimaju me.
Kakav je Vučić kao navijač, a kakav kao predsjednik?
– Kao navijač me ne zanima, a vidim da kao predsjednik radi sa ucijenjenim ljudima i podtrpeznim kučkama koji zavise od njega. On je čovjek koji nikad ništa nije radio u životu i odjednom je tipovan od nekog da bude predsjednik. Sam ne vjeruje da je predsjednik i njemu je svaki dan potreban dokaz za to. Otud prijemi sportista, otvaranje svega i svačega, stalne konferencije za štampu. On zna da to odgovorno mjesto ne pokriva i očajnički traži samopotvrdu. Više imam poštovanja za Mustafu, čistača cipela na Trgu republike jer je on siguran u posao koji radi. Čovjek koji poznaje posao, bilo koji da je u pitanju, ima sigurnost i relaksiran je. Ovaj, kao što rekoh, nikad ništa nije radio.
Hoće li se onda ovom, kako ste ga vi nazvali „svakosatnom klepetalu“ skoro pokvariti mehanizam ili ćemo ga još dugo slušati?
– Mislim da su ljudi koji se osjećaju najjačim i da im niko ništa ne može, upravo tada najranjiviji. Beograd bi trebalo da ima tu energiju da ga skine s vlasti, vrijeme je da se pokrene pravi otpor.
Što mislite da li on to sam od sebe ili ga navijaju?
– Ne razumijem se u svjetske sile, vjerovatno je tipovan da završi neke poslove, ali vidim da postoje te neke agencije koje ga uče kako da drži ruke, intonaciju, kako da se frizira i kostimira. Međutim, ne može se sve predvidjeti. To vam je kao kad velemajstori šaha igraju simultanku i neko igra sicilijanku, neko englesko otvaranje, neko holandsku odbranu ili kako se sve to već zove. Odigra desetak naučenih poteza, a onda mu velemajstor promijeni taktiku i on se nađe u čudu. Tako i ovaj. Što kad dođe u Potočare i desi se ono? Svako ima strah, ja sam se dugo bojao psa, ali ti si predsjednik države. Onaj dječko u pratnji pored njega nema mimike, kameno lice, na njemu se ništa ne vidi, a ovaj, izbezumljen i uplašen, kao neka jadna zvjerka ispod kišobrana.
Da li onda očekujete nešto od predstojećih izbora?
– Ja uvijek očekujem i ne ulazim u utakmicu sa namjerom da izgubim. Problem je samo da se izađe na teren. Ovi na vlasti su kukavice, oni nikad ne napadaju, ne izlaze kao pojedinci na crtu, uvijek su u grupi. Slušam ovde na Tašmajdanu neke ozbiljne gospođe u penziji, od prvog razreda su zajedno. Od njih osam, pet ih je za Vučića. Zbog tri hiljade dinara, zbog tri kutije vitamina, zbog 20.000 dinara. Ne mogu da vjerujem. Mogu da imam razumijevanja za one koji to rade iz egzistencijalnih razloga, ali ove nijesu ti slučajevi. Pristali smo na preživljavanje, nema zatočništva, spremnosti na žrtvu. Da nas je sto poginulo 5. oktobra sve bi bilo drugačije. Nekad ne može biti kompromisa i mora biti žrtava. Da nas sto koji smo spremni na žrtvu, danas izađe na ulicu, oni bi bili gotovi.
O Nikšiću
– Nikšić ima jednu specifičnu gradsku kulturu. Evo jedan primjer. U Nikšiću je bio amalin Jovo Borozan Džada, vukao je ljudima stvari kolicima. Bio je ritual kad on ruča u kafani. Govorio je Pjevanje od Mažuranića, kola iz Gorskog vijenca, znao je Bodlera…Kad je on umro, pošto je bio sa Cetinja, čitav građanski Nikšić je ustao i pratili smo ga sve do tamo. Jednom sam se sporječkao sa velikim pjesnikom Milanom Milišićem iz Dubrovnika, koji je bio prva žrtva rata u tom gradu, oko poezije Brane Petrovića i gotovo da je došlo do toga da raspravu riješimo na šake. Onda me on pita odakle sam, ja kažem iz Nikšića, na što on kaže: to je jedini grad u zaleđu u kome sam imao kompleks.
Crnjanski...
– Jedan od najvećih srpskih pjesnika Rastko Petrović na ulici prodaje na engleskom napisanu knjigu o Mikelanđelu i umire sa osam dolara u džepu. Zadužbina Miloša Crnjanskog, najvećeg srpskog pisca i jednog od najvećih svjetskih pisaca prve polovine dvadesetog vijeka, bila je u jednom sobičku Udruženja književnika pored klozeta. Dobrica Ćosić mu je rekao u Prosveti „Drago mi je da ste se vratili“, a Crnjanski mu je odgovorio: „E, jedino vama nije drago, sada je drugačiji redosljed“. Ovdje nedostaje kriterijuma.
