Bošnjačka stranka je odlukom da uđe u Vladu sa ekstemnim velikosrpskim naconalistima zadala žestok udaracgrađanskoj Crnoj Gori i postala saveznik snagama čiji je krajnji cilj nestanakCrne Gore.
Andrija Mandić i Milan Knežević kao posluga i marionete Aleksandra Vučića, inače onoga koji je svojevremeno galamio – 100 Muslimana za jednog Srbina, taj naum i ne skrivaju već naglašavaju kako su samo promijenili metode a cilj je ostao isti. Tom cilju je jučerašnjom odlukom Bošnjačka stranka odlučila da bude privržena, svjesno ili nesvjesno sasvim je nevažno.
131Etnofederalizacija Crne Gore, iskazana kroz poznati koncept države naroda koji je programska odrednica DF-a, i direktno suprotstavljena konceptu građanske države kako je predviđeno Ustavom Crne Gore, zamišljena je kao posljednja faza razgradnje crnogorske države.
Država podijeljena po etničkim šavovima i torovima u kojima je povlašćenoj naciji sve dozvoljeno, a sve pod gnusnom i ogavnom manipulativnom parolom o navodnom pomirenju, uvijek je bio strateški cilj velikosrpskog nacionalizma koji je znao da kada naspram sebe ima građanski sklad svih vjera i nacija nema nikakvih šansi za uspjeh. Ko ne vjeruje neka pogleda kako se to desilo u BiH u predvečerje rata.
Zato je taj sklad trebalo razoriti i kod pripadnika manjinskih partija osnažiti etnički a oslabiti državotvorni element i pripadnost i privrženost državi Crnoj Gori. U sukobu nacionalnog ili nacionalističkog prevladaće onaj veći i jači – a zna se koji je to. Na svemu tome se, naravno, temeljno radi od “oslobođenja” 30. avgusta koje nije bilo motivisano promjenom jedne dotrajale i loše vlasti već aspiracijama za promjenom državne, civilizacijske i kulturološke paradigme – naravno sve na konceptu veliksorpskog nacionalizma.
U tu zamku se, vođena pohlepom i gramzivošću za ministarskim i funkcionerskim mjestima, upecala i Bošnjačka stranka, ne uviđajući da time jednako šteti kako državi Crnoj Gori tako, možda još i više, i narodu u čije ime navodno istupa.
Jer, rušenje građanske države i etnička podjela Crne Gore kroz koncept etnmofederalizacije je poraz države Crne Gore i njenih građana bez obzira na vjeru i naciju, a samo je pobjeda i trijumf zločinačke velikosrpske politike. One politike koja baš u Crnoj Gori pokušava da nadomjesti sve frustracije i poraze koje je doživjela 90-ih godina prošlog vijeka, koji su se najočitije ogledali u ubijanju i “raspamećivanju” Sarajeva. Onog Sarajeva kojega su ubijali zločinci Mladić i Karadžić, koji imaju status i oreol heroja za nove koalicione partnere Bošnjačke stranke. Onog Sarajeva sa čijih se obronaka u to vrijemešepurio i medijski izvještavao današnji vlasnik koalicionih partnera BS-a, a tada Šešeljev radikal Aleksandar Vučić dok je soldateska Republike Srpke granatirala sarajevsku đecu i civile. I sve to funkcionerima iz Bošnjačke stranke ne smeta dok ima da se dijeli po dubini i širini.
Nego, odluku su donijeli, vjerovatno nesvjesni posljedica koje iz nje proizilaze jer su zaokupljeni drugim prioritetima. To ih naravno ne izvinjava a sa posljedicama će morati da se nose. I oni i svi mi i država Crna Gora koja je kroz milenijumsku istoriju savladavala i mnogo veće izazove pa će i ovaj u izvedbi kripto prevaranta i četničkog vojvode, uz direktnu podršku BS.
