Jednima savršen, drugima užasan – o crnogorskom budžetu govori se kao da će njegovo donošenje u potpunosti opredijeliti budući okvir javnih finansija i privrednog razvoja. Ako nam je pandemija prekinula konekcije sa spoljnim svijetom, onemogućivši prisustvo i interakciju na kakvu smo navikli, ne znači da su i finansijski sistemi u samoizolaciji.
Jun je, a još nema budžeta, a ni agrobudžeta, pa poljoprivreda trpi štetu dok su jedino što se uzgaja iluzije da će eto baš neki amandman promijeniti sve. Jedni su zaboravili da su svojevremeno donosili veoma restriktivne budžete i onda kada je bilo potrebno da budu razvojni, drugi umjesto realnim prihodima praznine pokušavaju da popune populističkim obećanjima…
O onim, za oporavak zaista ključnim stvarima gotovo da se i ne govori u zemlji koja uvozi baš sve, uključujući i inflaciju, kao i druge trendove – u zemlji bez monetarnog suvereniteta čiju sudbinu opredjeljuju odluke o programima doštampavanja novca i valutni rat koji se uvijek povede preko Atlantika onda kada oni koji imaju šta i imaju kome da izvezu budu odlučni u namjeri da to i urade.
Priča o tome da neće biti smanjenja plata i penzija na trenutak može zvučati ohrabrujuće, ali optimizmu nema mjesta u stvarnosti u kojoj kupovna moć opada pod naletom sve uočljivijih poskupljenja. Takve okolnosti dodatno podstiču potrebu stanovništva da se zadužuje i dugoročno ostaje u začaranom krugu nedovoljne likvidnosti domaćinstava, a privreda trpi zbog njihove primoranosti na odricanja od potrošnje.
Nikada kao sada šanse da se unaprijed ublaže efekti dolazeće krize nijesu bili manji. Međutim, najveći problem ogleda se u tome što većina vjeruje da je najteži period iza nas i da oporavak evo samo nam što nije krenuo u susret.
Da u ovolikoj mjeri nijesmo zavisni od sudbine jedinstvene evropske valute možda bi se moglo govoriti makar o prividu šanse da izbjegnemo posljedice politike ubrizgavanja jeftinog novca na finansijska tržišta koja postaju preplavljena sredstvima čija količina znatno premašuje ponudu onoga što je na njima dostupno, uprkos utisku da je to najjednostavniji način da se likvidnost poveća.
Planiraju se prihodi kao da se pandemija, koja je trajno promijenila okolnosti, navike i trendove, nije dogodila cijelom svijetu
Ako pogledamo zemlju iz koje je ta praksa potekla – u ovom slučaju SAD, od čijih Federalnih rezervi Evropska centralna banka na sebi svojstven način pokušava da prekopira, a da ipak ne izgleda tako, model podrške finansijskom sektoru, vidimo da je od početka vijeka bilans stanja Feda, u ovom slučaju okvirna mjera za praćenje mase dolara, pomnožena sa 15, dok je bruto domaći proizvod, takođe u ovom slučaju okvirna mjera proizvodnje, tek udvostručen.
Način stvaranja inflacije na ovom primjeru jednostavno je prepoznati, a koliko je on sličan onome što uskoro očekuje članice eurozone vidjećemo već za nekoliko mjeseci kada se bude procjenjivalo da li stotine milijardi eura opredijeljenih za stimulans uopšte usmjeravaju privrede evropskih zemalja ka oporavku.
Malo više svijesti o ovim pitanjima možda bi i pomoglo donosiocima odluka u planiranju prihoda ostvarenih kroz potrošnju i izvoz. Međutim, ne samo da ništa ne ukazuje na to da su ove okolnosti u dovoljnoj mjeri razmatrane, već se javnosti dnevna doza optimizma prinosi kroz priču o očekivanjima od zarade od ljetnje sezone, zanemarujući činjenicu da je ključni fokus na tržištima na kojima je platežna za trećinu niža od crnogorske.
Planiraju se prihodi kao da se pandemija, koja je trajno promijenila okolnosti, navike i trendove, posebno u onim segmentima u kojima je masovnost igrala ključnu ulogu, nije dogodila cijelom svijetu, kao da lanci snabdijevanja nijesu dugo bili prekinuti i kao da produktivnost nije splasnula.
Iako se sve pokušava predstaviti kao otklon od prakse koja je donosiocima odluka osnov za kritiku, ovdje ipak nije riječ o prihvatanju dobre ili odbacivanju loše politike, već o očiglednoj kupovini vremena u trenutku kada nema drugog rješenja. Ideja o takozvanom domaćinskom upravljanju, sintagmi koja postaje sve popularnija bez dovoljnog osnova da bude i racionalna, zapravo je nametnuta postojećom situacijom.
Okolnosti postpandemijskog oporavka su one koje su proizvele diskurs koji odgovara zagovornicima takve politike, koji su u potpunosti uvjereni da čine pravu stvar. Nema mjesta sumnji da su oni koji su radili na nacrtu budžeta imali namjeru da urade nešto što je trebalo da djeluje spasonosno, no stvar je u tome što čovjek sistema, ma kakve njegove namjere bile, zna i može da radi samo ono što sistem od njega traži.
