Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić tvrdi da mu je crnogorski predsjednik Momir Bulatović, u jednom razgovoru na Ohridu prije raspada SFRJ, rekao da ne želi Crnu Goru unutar – „invalidne Jugoslavije“.
- Na posljednjem sastanku Predsjedništva, na Ohridu, uzeo sam Momira Bulatovića pod ruku i malo s njim prošetao po krugu vile gdje smo bili smješteni. Tada sam ga pitao, budući da je već bilo evidentno kako će se Slovenija i Hrvatska osamostaliti, što misli Crna Gora. Mi u „invalidnoj Jugoslaviji“ nećemo ostati, reče on. I upita me, je li to dovoljno. Dovoljno je, rekoh. Zatim smo se sastali u oktobru '91. u Hagu, na sjednici Predsjedništva, gdje nas je okupio lord Karington, jer se više nismo sastajali u Jugoslaviji. Tada je predsjednik Bulatović održao jedan pristojan govor, u kojem je pledirao za konfederaciju ili razlaz, opet ne predviđajući invalidnu Jugoslaviju. A ministar vanjskih poslova Samardžić bio je još otvoreniji i najbliži hrvatskim stavovima. Nakon toga, nažalost, oni su se morali malo spustiti u Beograd, tamo su dobili drastične instrukcije, i nadalje su provodili volju Beograda, kaže Stjepan Mesić u razgovoru za Portal Analitika.
Govoreći o budućnosti Balkana, Mesić ističe da, uprkos sadašnjim problemima, vjeruje u opstanak Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države.
- Bosna i Hercegovina je oduvijek bila jedan entitet, i po tome je prilično jedinstvena. Od vremena bosanskih srednjovjekovnih kraljeva, preko turskog doba i Austro-ugarske, na kraju i jugoslavenske federacije, pa sve do danas. Sadašnji njezini unutarnji entiteti su nastali etničkim čišćenjem. Ljudi će se vraćati kako se situacija bude činila sigurnijom, tvrdi Mesić, naglašavajući da je za budućnost jedinstvene Bosne važno da se i Beograd, poput Zagreba, deklariše izjasni o jedinstvenoj državi.
- Mijenjat će se i politika u samoj Republici Srpskoj. Problem je što se sve to ne rješava u Banjoj Luci, nego u Beogradu, kao što se politika Hrvata u BiH nekad rješavala u Zagrebu, dok nismo odustali od toga štetnog aranžmana. Trebalo je reći tim ljudima: vaša domovina je BiH, vaš glavni grad je Sarajevo, i svoju politiku rješavajte tamo. Beograd to nikad nije poručio, nažalost. Tamošnja vlast kaže: mi smo za cjelovitu BiH, ali u svemu podržavamo Milorada Dodika. Koji ne priznaje BiH, ni Sarajevo kao glavni grad. I jasno kaže da je RS u BiH samo dok tako mora biti. Zar netko u Beogradu stvarno vjeruje da se još mogu mijenjati granice? Bolje bi im bilo da prestanu, kaže Mesić.
Inače, Stjepan Mesić, drugi po redu hrvatski predsjednik, jedan je od rijetkih svjetskih političara koji je bio predsjednik - dvijema državama: prvo je bio na čelu Predsjedništva SFRJ, potom i predsjednik Hrvatske, nakon Franje Tuđmana. Danas je Stjepan Mesić na raspolaganju građanstvu u Hrvatskoj kao predsjednik u mirovini, s javno-budžetski financiranim uredom, gdje brojni medijski sugovornici još uvijek često navraćaju po mišljenje i svjedočanstvo o vremenu proteklom i sadašnjem, naviknuti da od Mesića računaju s mnogim kategoričkim te mjerodavnim stajalištem, čak i uz razna eventualna neslaganja. Aktualni moment je ovaj razgovor, pak, za početak naveo unutarnjopolitičkim tokom, budući da je nedavno na izborima u Hrvatskoj pobijedila Mesiću bliska politička opcija tzv. lijevog centra. S obzirom na historijski moment, zanimalo nas je prije svega kakvom on vidi specifičnu društvenu napetost s kojom se mora ponijeti nova vlast, počev od ekonomske krize do prilagođavanja na rećim ćivota unutar Evropske unije.
ANALITIKA: Kako se po vašemu mišljenju nova Vlada Zorana Milanovića nosi s izazovima o kojima govorite? Ipak joj ne možemo dati punih 100 dana prije ovakvog pitanja, naime, prevelika je kriza posrijedi...
MESIĆ: Bilo je sasvim jasno kad je premijer Ivo Sanader podnio ostavku, a naročito kad je kasnije protiv njega pokrenut kazneni postupak, da će HDZ izgubiti izbore. Slažem se, bilo je dovoljno vremena da se buduća pobjednička koalicija pripremi, da utvrdi sve mjere, čak i one teže koje su nužne da dođe do ozdravljenja privrede. Koliko je to dobro učinjeno i koliko je djelotvorno, pak, još nije vidljivo, ali će biti ubrzo. Građani su spremni pretrpjeti i neke teškoće ako znaju i vide svrhu određenih mjera, inače baš i ne.
ANALITIKA: Zabilježene su čak, uslijed svega toga, određene kontradikcije u nastupima vodećih ljudi vlade. Često kao da nastupaju po modelu dobrog i lošeg policajca iz američkih filmova, pa ministar financija Slavko Linić najavi određeno smanjivanje radničkih prava, a premijer Zoran Milanović ga sutradan demantira. Ispipkavaju li oni to još uvijek teren, kao i ono što ste spomenuli – koliko je narod uopće spreman podnijeti?
MESIĆ: Svakako da ima i toga. S druge strane, sjednice vlade prije nisu bile javne, osim njihovog početka. A ja se sjećam, dok sam i sam bio premijer, uvijek je u vladi bilo i povišenih tonova. Svaki ministar ima svoje argumente, bori se za svoje stavove. A sad je svaka izgovorena riječ u javnosti i odmah se komentira. No, zadržao bih se na onoj konstataciji da ćemo zaista ubrzo vidjeti kako su i koliko pripremljeni i uspješni.
ANALITIKA: Probajmo s konkretnim primjerima, koji su već poznati. Dosta se govori o prodaji državnih kuća kao što su Hrvatska poštanska banka i Croatia osiguranje. Ali, to je opet ono što se naziva "rasprodajom obiteljske srebrnine". Mislite li i vi da država treba posve napustiti hipervažni bankarski i hiperisplativi, gotovo monopolni osiguravateljski sektor?
MESIĆ: Teško je izričito odgovoriti. Kad su prodavane prve domaće banke, to se opravdavalo korišću za građane, time što će kamate pasti itd. I to je bilo točno do određenog trena, jer su kamate doista pale. Ali, kamate su se dalje usuglašavale na tržištu, pa je teško procijeniti korist u potpunosti. Greška je bila učinjena utoliko, međutim, što je državni budžet sanirao te banke, a onda su one prodane za puno manju vrijednost, negoli je koštala sanacija. Bilo bi dobro napraviti jednu obimnu i poštenu analizu, da se vidi koliko smo mi profitirali od toga, jer se uvijek tvrdilo kako tržišna privreda zahtijeva i dominantno privatni sektor u bankarstvu. Ali, mi imamo i primjere velikih, razvijenih zemalja, koje baš i nisu privatizirale sve banke.
ANALITIKA: Njemačka, recimo, koja se često spominje. No, to ne vrijedi samo za bankarski sektor. Hrvatska je država neke svoje velike kompanije svojevremeno prodala kompanijama u vlasništvu njemačke države, što je naoko apsurdno...
MESIĆ: Trebalo bi promatrati stvari od slučaja do slučaja. Ovako generalno, rekao bih da nisam za prodaju, ako ona služi jednokratnom krpanju budžeta.
ANALITIKA: Spomenuli ste EU kao elitni gospodarski klub. Ipak, EU se sve više pokazuje elitnim udruženjem titulara krupnoga privatnog kapitala, dok ostale komponente stagniraju. Možete li se kritički osvrnuti na tu činjenicu, budući da smo se službenog hvalospjeva na račun EU-a itekako naslušali u posljednje vrijeme, uoči referenduma za ulazak Hrvatske?
MESIĆ: Poslije Drugog svjetskog rata, pobjednici su željeli riješiti pitanje uništenog gospodarstva Europe, i došli su do zaključka da je potrebno osigurati ugljen i čelik, dakle, energiju i metalurgiju. I osnovali su Zajednicu ugljena i čelika. To je dobro funkcioniralo, pa se udruženje sve više širi, dobiva nove obrise, sve do ovog danas. Hrvatska bi bila 28. država, kad sljedeće godine uđe u EU.
Naravno, EU ima svojih problema, u nju se probila financijska kriza iz SAD-a. Tome je uzrok činjenica da financijski sektor nema regulatore, ni na svjetskom nivou, ni na kontinentima. Dovedeni smo do toga da ne možemo isključiti krizu, ako nema regulatora financijskog sektora. Krivnja, po mojem uvjerenju, leži u neoliberalnom sustavu, koji je došao do svog vrhunca i sada je postao kontraproduktivan. Imate banke, masu ljudi koja opslužuje sustav i stvara virtualni kapital koji se odvojio od realne privrede, izgubio kontakt s njom. A bankari dobivaju ogromne bonuse. I običan čovjek, ako je gradio kuću kreditom i htio je prodati, nije dobivao natrag niti uloženo, jer nije zaradio novu vrijednost, nego je izgubio na njoj. Navodim jedan primjer, ali to se odnosi na cijelu privredu, i tu se na svjetskom nivou moraju uvesti regulatori. Da se ne bi ponovila Grčka, Španjolska, Portugal, potrebno je srediti financijsku, a to znači monetarnu i fiskalnu sferu. EU, mada je najelitniji klub, ima također i institucionalni problem. Zemlje su različite u puno pogleda, a to treba zajednički profunkcionirati i postati konkurentno Americi, Kini, Indiji, Rusiji. Ove naše zemljice ne znače same ništa u odnosu na te kolose. No ako Europa udruži svoje ekonomske, znanstvene, kulturne, zapravo ljudske potencijale, ona će biti najveći garant mira na svijetu. Ona će potpuno isključiti rat.
Zato se ne bojim raspada EU-a. To je ipak milenijski pothvat, sa svim svojim padovima i uzletima, ali on nema alternativu. Za nas na jugoistoku kontinenta je to od presudnog značaja, mi smo uvijek bili zahvaćeni ratovima. Svi agresori su uvijek tobože štitili svoju manjinu kod susjeda, a ustvari su se teritorijalno širili. EU, međutim, daje okvir da svaki narod živi u svom ukupnom kulturnom korpusu, a u udruženoj Europi izjednačenih standarda. Takvo izjednačavanje preko otvorenih granica neće biti jednostavno, ali to je po meni upravo onaj faktor koji isključuje rat. Zato elemente koji se još bore za promjene granica smatram negativnima. Moramo se boriti za otvaranje granica, ne za promjenu. Arhitektura našeg prostora je završena. Sviđalo se nekom Kosovo li ne, Bosna i Hercegovine ili ne, svejedno je. Oni su stvarnost, i treba raditi za progres pomoću integriranja.
ANALITIKA: Složio bih se s vama što se tiče jednakosti u standardima, no aktualna stvarnost je takva da banke i multikorporacije vladaju sve potlačenijim svijetom, dok političari uglavnom figuriraju kao njihov servis. Pa, kako ćemo to prevladati?
MESIĆ: Da, no meni je poučno ono što je rekao Francois Hollande, socijalistički kandidat za predsjednika Francuske, citiram po sjećanju: "Imam jednog neprijatelja, ali on nema imena. On nema lice. On se nikada neće kandidirati za neku državnu funkciju. Taj je neprijatelj financijski sektor". Jer, kao što kažete, danas banke vladaju svijetom. Kapital vlada, pa ako je toga svjestan kandidat za francuskog predsjednika, i ako on to tako kaže, kao što kaže, onda će toga postati svjesni i svi drugi, i morat će se postavljati prema tome. Ili će pobijediti neprijatelj, a onda se više neće stvari rješavati kroz institucije, onda će se novi poredak uspostavljati pomoću nekih drugih akcija, koje valjda nitko ne bi poželio.
ANALITIKA: U redu, ali institucije su odavno uzurpirane. I ne pokazuju namjeru da zaustave neprijatelja globalnog društva. Spomenuli ste ratove koje bi Europa ukinula, iako se baš zbog interesa krupnog kapitala rat izvozi s ovog kontinenta po svijetu; posljednji je takav primjer Libija. Dok zagovarate NATO i zapadnjačko vojno udruživanje, vi ste se tom ratu svejedno protivili, te ste čak napadani kao branitelj Gadafija?
MESIĆ: Kao što se sve izvozi, i rat se izvozi. Padaju sekularni režimi, Tunis, Egipat, Libija, na redu su Sirija, Jemen, tko zna tko još. Govori se o obrani ljudskih prava, a pri tome u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu ili Emiratima 50 posto stanovništva nema onih prava koja se na Zapadu smatraju nezaobilaznima. Utemeljeno je, dakle, postaviti pitanje tko se u tim previranjima bori za ljudska prava, a tko za naftu. To će se vremenom iskristalizirati, a za Libiju je već prilično jasno. Mene su zbog odnosa prema tome kritizirali, no ja uvijek imam iste kritičare, samo što mijenjaju povod.
Njima zapravo smeta moj antifašizam i moje zalaganje za mir, od čega polazim i govoreći o Libiji. Njima smeta sve što napravim, ali ne priznaju notorne činjenice. S kim se u Libiji moglo pregovarati ako se željelo graditi ekonomske odnose? Nisam samo ja išao k Gadafiju, išli su i Berluskoni i Bler, išla je Hilari Klinton, svi državnici su išli. Režim džamahirije jest bio takav kakav je bio, sui generis, ali je funkcionirao četiri desetljeća. Pa pregovaraš s onim tko je na čelu. Ali, kad je došlo do previranja u Bengaziju, kad je formirana fronta, k meni je došla jedna Gadafijeva delegacija s prijedlogom da posredujem za mir. Prihvatio sam, uz uvjet da obje strane prihvate moje posredovanje. A moj prijedlog je bio da odmah prestanu neprijateljstva, da se formira komisija od članova s obje strane, uz međunarodne promatrače. Ona bi izradila prijedlog novog ustava i izborne regulative, ona bi nadgledala nove izbore itd. Bila bi izabrana nova vlada, novi predsjednik, a Gadafi bi praktično otišao u povijest. A svoje probleme u miru bi Libijci dalje rješavali sami. I pozvao sam k sebi neke ambasadore u Zagrebu, koji su mi rekli da je to nemoguće. Poruka za koju su htjeli da je prenesem Gadafiju bila je: napusti odmah zemlju, skupa s familijom, i garantirat će ti se sigurnost. Ako ne, zna se koja ti je sudbina. Rekao sam, gospodo, spreman sam posredovati za mir, a budući da se ovdje radi o ultimatumu, morate naći nekoga drugog. Nisam tada znao koliko međunarodne naftne kompanije duguju Libiji za naftu. Ali, odmah sam doživio kritike u hrvatskoj javnosti, jer tobože štitim Gadafija. Nastavila su se neprijateljstva, i dolazi do bombardiranja Tripolija. Gadafijeve snage su, naime, odbijale napade s kopna. S mora ih nisu očekivali, jer pobunjenici nisu mogli svojim toyotama prići s te strane. Danas nije teško pogoditi tko je organizirao njihov dolazak s mora, a vjerojatno i još nečiji, mislim da se razumijemo. U tom trenu meni dolazi još jedna delegacija s porukom: Gadafi i obitelj napuštaju sve, uz uvjet da počnu pregovori i da prestane bombardiranje Tripolija. Pozvao sam opet ambasadore nekih zemalja, većina njih je rekla da je za prekid, ali jedna važna zemlja je odbila prijedlog, uz objašnjenje da je za to prekasno. Dakle, ni u jednome momentu ja nisam podržavao osobno ni Gadafija, ni njegov režim. Podržavao sam mir i promjene mirnim putem. No, dogodilo se to što se dogodilo, a i vidjeli smo koliki je dug za naftu, pa možemo lako pretpostaviti tko će kontrolirati Libiju ubuduće.
ANALITIKA: Nažalost, i Hrvatska je u okviru NATO-a bila uvučena u taj rat, makar simbolički: dala je par ljudi za logistički centar saveznika u Italiji. To je dobar argument onima koji su se protivili ulasku Hrvatske u NATO, za razliku od vas?
MESIĆ: Ja sam bio i jesam za ulazak u NATO kao organizaciju kolektivne sigurnosti, ali i garanta mirnog razvoja demokracije. Nisam bio za akcije izvan UN-a, kao ni za soliranje pojedinih zemalja. A kako je do ovog došlo, pa, vidjeli ste. Rezolucija UN-a je zabranila let nad Libijom i uvela kontrolu, ali nije ostalo na tome, otišlo je predaleko. Danas vidimo neposredne posljedice: Kina i Rusija usprotivile su se novoj takvoj rezoluciji u vezi sa Sirijom.
ANALITIKA: UN također odavno funkcionira kao forma ispražnjena od proklamirane supstance. Veliki ne žele biti s malima al pari.
MESIĆ: I ta organizacija mora proći veliku reformu. Spomenut ću konkretan slučaj. Bio sam predsjednik Predsjedništva SFRJ i bilo mi je jasno što se sprema. Milošević je varao svijet pričom da se bori za Jugoslaviju, a svijet mu je dobrim dijelom vjerovao zbog sentimenta prema Jugoslaviji kao osnivaču Nesvrstanih, pokretu koji je amortizirao sudar Istoka i Zapada u vrijeme Hladnog rata. Onaj tko se pozivao na očuvanje takvog faktora kao što je bila Jugoslavija s Titom na čelu, mogao je dobiti podršku velikog dijela svijeta, a Milošević je to znao. S druge strane, varao je Srbe, i u Srbiji i van nje, da će svi živjeti u istoj državi. Ali, morali su donijeti miraz u teritorijima, pa on zato podupire pobunu Srba u Hrvatskoj, no u prvome redu kao inicijalno paljenje za pobunu Srba u BiH. Kao što je meni tada Bora Jović rekao: "63 posto BiH jest srpsko, bilo je srpsko i bit će srpsko". Tuđman, pak, podržavao je Miloševićevu politiku, pogrešno procjenjujući da treba hrvatski interes zaštititi na jednak način. Jedan je stvarao Republiku Srpsku, drugi Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, zbog čega sam tad i napustio Tuđmana. A sve je to bilo na štetu Bosne i Hercegovine.
No, da se vratim na početak, sukob je bio očito na vidiku, već i dok se raspravljalo o manjim problemima. Kao što je rekao Krleža: "Kad se na Balkanu za stolom vodi rasprava o jeziku, ispod stola se oštre noževi". Tako sam i Gensšeru rekao da se ovdje sprema rat, prvo u Sloveniji, pa redom prema istoku, a na kraju i u Srbiji. Genscher me malo čudno pogledao, no u našem drugog razgovoru mi je već vjerovao. Otišao sam u Pariz, zatim u Nju Jork, u sjedište UN-a. Zatražio sam simbolične mirovne snage, da se postave kao tampon između Srbije i Hrvatske, te Srbije i Bosne i Hercegovine. Znao sam da bismo tako dobili priliku za političko rješenje, a s modelom Titove Jugoslavije bez Tita se očito dalje više nije moglo. Tito je bio glavni integrativni faktor, drugi je bila Partija koja se zahvaljujući Miloševiću raspala, a treći je bila JNA koja je tražila novog sponzora i našla ga u Miloševiću. Stoga on nije bio za politički dogovor. Mislio sam da bi nas UN mogao spasiti, uz konfederalni model za vrijeme kojeg bismo vidjeli kako ćemo dalje. Dobio sam odgovor da je sve to zgodno postavljeno, ali da UN može dobiti samo mandat da se umiješa kad sukob počne. Ne i prije toga. Eto, to sam želio reći, kako UN-u treba mandat za djelovanje i prije sukoba, jer je inače uglavnom već kasno.
ANALITIKA: Budući da ste spontano prešli na temu ove regije, kako vam se danas čini ista, njezina perspektiva, unutarnji odnosi? Recimo, stanje u kojem se danas nalazi BiH?
MESIĆ: S obzirom na to da se granice više neće mijenjati, a ovakvo stanje neće ostati zauvijek...
ANALITIKA: Jeste li sigurni da se neće mijenjati? Dodik, recimo, nije... A i Kosovo se odcijepilo nedavno.
MESIĆ: Siguran sam. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila jedan entitet, i po tome je prilično jedinstvena. Od vremena bosanskih srednjovjekovnih kraljeva, preko turskog doba i Austro-ugarske, na kraju i jugoslavenske federacije, pa sve do danas. Sadašnji njezini unutarnji entiteti su nastali etničkim čišćenjem. Ljudi će se vraćati kako se situacija bude činila sigurnijom. Završio je jednom i Stogodišnji rat, završio je i Tridesetgodišnji. Entitetske granice će se također otvarati, a mijenjat će se i politika u samoj Republici Srpskoj. Problem je što se sve to ne rješava u Banjoj Luci, nego u Beogradu, kao što se politika Hrvata u BiH nekad rješavala u Zagrebu, dok nismo odustali od toga štetnog aranžmana. Trebalo je reći tim ljudima: vaša domovina je BiH, vaš glavni grad je Sarajevo, i svoju politiku rješavajte tamo. Beograd to nikad nije poručio, nažalost. Tamošnja vlast kaže: mi smo za cjelovitu BiH, ali u svemu podržavamo Milorada Dodika. Koji ne priznaje BiH, ni Sarajevo kao glavni grad. I jasno kaže da je RS u BiH samo dok tako mora biti. Zar netko u Beogradu stvarno vjeruje da se još mogu mijenjati granice? Bolje bi im bilo da prestanu. A to što su se ljudi selili, što su bježali pod ratnim uvjetima, to je zasebna situacija. Kad je Janoš Hunjadi prije 300 godina provalio do Skopja, mnogi prostori ostali su bez žitelja. Lašvanska dolina u centru Bosne ostala je gotovo u potpunosti bez svojih stanovnika, ali su se ljudi nakon nekog vremena vratili. Ali, toga moraju biti svjesne političke elite, prvenstveno hrvatska i srpska. Zasad njih, i jedne i druge, zanima samo da dobiju nekakav svoj entitet. Zanima ih samo vlast. Čak ih ne zanima koliki će to biti entiteti. Ne zanima ih što će biti s npr. sarajevskim ili posavskim Hrvatima. Tako ni ultraši u RS-u nisu toliko zagrijani za ujedinjenje sa Srbijom, koliko za vlast u svom entitetu. Ujedinjenje sa Srbijom je samo reklamni motiv. Ipak, dokle god i Beograd ne kaže da ne može više tako, neće biti ostvareni uvjeti da se zaista prestane s takvom politikom i praksom.
ANALITIKA: Tu možemo primijetiti neke sličnosti s nekadašnjim odnosom Beograda prema Podgorici, prema Crnoj Gori. No, ta je priča u međuvremenu skrenula drugim, obrnutim tokom... Što vi generalno mislite o odnosima između Hrvatske i Crne Gore?
MESIĆ: Već sam jednom negdje rekao da Hrvati nisu nikad u povijesti ratovali ni sa Srbima niti s Crnogorcima, osim u sastavu tuđih, stranih vojski. Isključujem, dakle, slučajeve poput našeg Omer paše Latasa, koji je harao i po Crnoj Gori, ali kao turski vojskovođa. Uvijek smo surađivali, međutim, naročito na Mediteranu. Raspad Jugoslavije po tome je izuzetak.
ANALITIKA: Možete li se nakratko prisjetiti kako su tada konkretno izgledale stvari, što se tiče Crne Gore?
MESIĆ: Na posljednjem sastanku Predsjedništva, na Ohridu, uzeo sam Momira Bulatovića pod ruku i malo s njim prošetao po krugu vile gdje smo bili smješteni. Tada sam ga pitao, budući da je već bilo evidentno kako će se Slovenija i Hrvatska osamostaliti, što misli Crna Gora. Mi u invalidnoj Jugoslaviji nećemo ostati, reče on. I upita me, je li to dovoljno. Dovoljno je, rekoh. Zatim smo se sastali u oktobru '91. u Hagu, na sjednici Predsjedništva, gdje nas je okupio lord Karington, jer se više nismo sastajali u Jugoslaviji. Tada je predsjednik Bulatović održao jedan pristojan govor, u kojem je pledirao za konfederaciju ili razlaz, opet ne predviđajući invalidnu Jugoslaviju. A ministar vanjskih poslova Samardžić bio je još otvoreniji i najbliži hrvatskim stavovima.
Nakon toga, nažalost, oni su se morali malo spustiti u Beograd, tamo su dobili drastične instrukcije, i nadalje su provodili volju Beograda. Kad se Hrvatska osamostalila, Beograd i Podgorica su osnovali SR Jugoslaviju, no to se ubrzo pokazalo neodrživim. I jedan dio novog crnogorskog vođstva nastojao je za svoju zemlju osigurati veću samostalnost. Dio javnosti je postajao svjestan činjenice da je Crna Gora prva na ovim prostorima samostalno imala modernu državu, i rastao je osjećaj državotvornosti. Kao i uvjerenje da za Crnu Goru nema sreće u invalidnoj Jugoslaviji, riječima Bulatovića. Dalje nije bilo lako, znamo da su referendumski uvjeti za osamostaljenje Crne Gore bili otežani, nije bila dovoljna apsolutna većina, itd.
ANALITIKA: A kako gledate na današnju situaciju između dviju susjednih zemalja na, kao što ste rekli, Mediteranu?
MESIĆ: Pokazalo se da između Hrvatske i Crne Gore u biti nema pravih, suštinskih, a jako značajnih i nezgodnih problema. Odnos dviju zemalja razvija se veoma zadovoljavajuće. Granica u Bokokotorskom zaljevu, koja je služila kao motiv za huškanje na hrvatski teritorij, pokazuje se temom koja danas ustvari ne izaziva nikakve nesporazume, niti bi za to bilo razloga. Još nisu svi detalji riješeni, ali ni ne trebamo žuriti, doći će sve u svoje vrijeme, i bit će nam svima dobro.
Igor LASIĆ
