Glasanje na kraju petočasovne sjednice podgoričkog odbora Socijalističke narodne partije pokazalo je u utorak veče odnos snaga: Srđan Milić je uspio da zadrži kontrolu nad većinom članova; Predrag Bulatović i Milan Knežević moraće da se politički uhljebe unutar Demokratskog fronta Miodraga Lekića. To je prirodan slijed događaja: ako u Nikšiću nijesu mogli da dosegnu do većine, ako ni u stranačkom odboru Podgorice nijesu uspjeli da nadjačaju Milića, ako u dva najveća grada nijesu uspjeli - „pobunjenici“ u SNP-u teško da mogu ovladati strankom.
U prvim reakcijama obje frakcije SNP-a su se trudile da ignorišu dubinu raskola, da se prave da ne vide štetu, poput djeteta koje u igri žmurke zatvori oči u nadi da će tako biti nevidljivo za druge. Tako je, pun neke čudne patetike, Srđan Milić zaključio da SNP živi kao „jedna velika porodica“ i da mu „na pamet ne pada“ da isključuje Bulatovića i Kneževića. I druga strana je glumila lojalnost pred mikrofonima medija: Milan Knežević je svečano obećao da će ostati član SNP-a iako će, sam je priznao, dio SNP-a na čelu sa njim i Predragom Bulatovićem odmah pristupiti Demokratskom frontu. Niko od okupljenih novinara nije, izgleda, imao skoposti da pita jedno, prosto pitanje: kako to jedan poslanik može da se istovremeno pojavi na dvije izborne liste?
I sve to pomalo liči na stari, legendarni snimak s početka rata u Sloveniji, kada uplašeni JNA vojnik, zalegao ispred neke šume, šapuće u kameru dok su se u daljini čuli pucnji i detonacije granata: „Mi kao njih nešto napadamo, oni se kao nešto brane...“ A rat je bio odavno pripremljen i već buktao punom žestinom! Tako i u SNP-u ovih dana: Milić nešto kao neće da isključi partijske bundžije, a Bulatović i Knežević se kao nešto trude da ostanu u stranci. U realnosti, rat u SNP-u je pripremljen i gori na sve strane - četrdesetak dana pred izbore najjaču opozicionu stranku razjeda težak unutrašnji sukob.
Ko je ko u SNP: Teško je tačno procijeniti razmjere štete koju će SNP pretrpjeti nakon sukoba u vrhu stranke. Mnogo toga će zavisiti od broja članova koji se priklone Bulatoviću i Kneževiću.
Ipak, kako pokazuju podaci Portala Analitika, predsjednik SNP-a za sobom ima veliki broj članova i simpatizera. Mnogi stranački aktivisti, što su bili buntovnici na početku, u međuvremenu su se pokolebali i više nijesu tako čvrsti u protivljenju potezima koje povlače Srđan Milić, Saša Damjanović i drugi iz te ekipe. O tome svjedoče brojke. Od prvobitnih 114 zagovornika inicijative za smjenu predsjednika nikšićkog odbora SNP Golubovića, sada je brojka spala na - samo 21 potpisnika. Ne samo to: od 230 članova nikšićkog ogranka SNP-a jedva je tridesetak krenulo za Kneževićem i Bulatovićem.
Sličan je bio rasplet u Podgorici. Od 97 članova podgoričkog odbora koji su se pojavili na sjednici u utorak veče, protiv prijedloga o samostalnom nastupu SNP-a glasao je samo jedan član (Dragan Mugoša) dok je trinaestak članova, predvođenih Milanom Kneževićem, izašlo koji minut prije glasanja.
Pri tom, Predraga Bulatovića je moralo najviše da zaboli što su mu stari partijski baroni, ljudi koji su zajedno sa njim osnivali SNP – Velizar Kaluđerović i Vuksan Simonović – okrenuli leđa i priklonili se ideji samostalnog SNP nastupa, čak tvrdeći javno da Demokratski front na terenu vodi pravu bitku protiv njihove stranke.
Gubitnici i pobjednici: Stvari, međutim, nijesu baš toliko povoljne po Srđana Milića iako se čini, prema podacima i rezultatima prvih stranačkih čarki, da ima kontrolu nad situacijom.
No, Predraga Bulatovića ne treba potcjenjivati: on je je nekadašnji lider, osnivač stranke i nesporno još popularna ličnost unutar partije, čovjek koji je upravljao strankom na razne načine još od 1998. godine. Njegova sjenka još uvijek pokriva Srđana Milića.
Osim toga, Bulatović ima i impozantno, višegodišnje iskustvo partijskih obračuna koje mu ovoj situaciji može biti od pomoći. Bio je svojevremeno poražen u sukobu unutar jedinstvenog DPS-a od struje Mila Đukanovića i Svetozara Marovića.
Potom se pregrupisao pa je, skupa sa Momirom Bulatovićem - a uz logistiku Slobodana Miloševića - pravio i napravio Socijalističku narodnu partiju.
Imao je i velikih unutarstranačkih pobjeda. I nije uvijek slijepo izvršavao partijske naloge: tokom marta 1999. godine – u jeku NATO napada - bio je lično zaslužan što je su vlast i opozicija potpisale Rezoluciju o miru, uprkos pritiscima Beograda i tadašnjeg predsjednika SNP-a Momira Bulatovića.
Otkazujući tada poslušnost stranačkom šefu i beogradskom voždu Predrag Bulatović je tada iskreno čuvao mir u Crnoj Gori.
Nakon pada Miloševića, hitro je okrenuo leđa prezimenjaku i partijskom šefu Momiru Bulatoviću. U stranačkom sukobu pokazao je umješnost i pobijedio bivšeg predsjednika Crne Gore i odmah sklopio savez sa DOS-om, protiv kojeg se žestoko borio sve do 5. oktobra. Nekako se činilo da Bulatović, svjestan ranijih promašaja, transformiše Socijalističku narodnu partiju iz okrilja nacionalizma u lijevo orijentisanu, socijalno angažovanu stranku, partiju jasno pozicioniranu u Crnoj Gori.
To je bio privid: 2006. godine predvodio je antisuverenističku koaliciju koja se zalagala da Crna Gora po svaku cijenu ostane u savezu sa Srbijom. Bio je i član ad hoc sastavljene „alternativne četvorke“ – Andrija Jovićević, Nebojša Medojević, Miodrag Lekić i Predrag Bulatović – neformalne grupe koja je aprila 2006. godine pokušala da, posredstvom brojnih lobi grupa, međunarodnu zajednicu ubijedi kako još nije sazrelo vrijeme i da nema uslova za crnogorski referendum.No, cnogorska referendumska majska zora označila je još jedan - ovog puta i najteži - Bulatovićev poraz. Ne samo partijski, nego i lični poraz. Nakon crnogorske nezavisnosti rezignirano se povukao sa mjesta prvog čovjeka partije, pasivizirao tokom sljedećih parlamentarnih izbora iako je ostao poslanik u Skupštini Crne Gore. Činilo se da mu je preko glave izgubljenih bitaka.
Pakt sa Demokratskim frontom: I to bio privid. Slijed dešavanja će pokazati da se Bulatović, negdje u dubini duše, nije odrekao aspiracija da vodi glavnu riječ. Pozornost javnosti ponovo je vratio kada se u jeku popisne kampanje javno deklarisao, već duboko zašao u šestu deceniju, prvi put izjasnio kao - Srbin. Tada je pokazao nepodnošljivu lakoću prilagođavanja sopstvenih uvjerenja ličnim interesima.
A umio je da radi pritajeno i uporno. Mimo znanja partijskog vrha u svakodnevnim kontaktima u parlamentu lagano je gradio svoju poziciju u odnosima sa opozicionim kolegama. Ne samo to: kada se Milić povukao iz parlamenta Bulatović je umješno koristio šansu - pleo je i međunarodnu mrežu uticaja skupa sa Nebojšom Medojevićem i Andrijom Mandićem u obilascima važnih političkih adresa u Briselu i Berlinu, ovdje se sastajao sa uticajnim diplomatskim predstavnicima. O tim susretima i putešestvijama njegov stranački predsjednik Srđan Milić uglavnom je saznavao – iz medija.
Kada se Miodrag Lekić, nakon višegodišnjih najava, konačno aktivirao na crnogorskoj partijskoj sceni i formirao Demokratski front, usisavajući Mandićevu Novu i Medojevićev PzP, bio je to – izgleda - signal i za Bulatovića da je vrijeme za akciju. Formalno tragajući za rješenjem „objedinjavanja opozicije kao mehanizma da se sruši vlast Mila Đukanovića“, nekadašji šef SNP-a je - neformalno ali stvarno – počeo vlastitu kampanju. Bulatović je znao da je objedinjavanje opozicije na lokalnim izborima, poznatije kao avantura "bijelih košulja", neslavno završeno. Ipak, uporno je i bespogovorno zagovarao utapanje SNP-a u Lekićev savez. U tom cilju Bulatović se javno suprotstavio politici samostalnog nastupa SNP-a čak i kada je Demokratski front odbio Milićevu ponudu o koaliciji! Očigledno: Bulatović ivjeruje u reinkarnaciju vlastitog političkog uticaja kroz angažman u Demokratskom frontu.
Zato je logično procijeniti da Bulatović neće odustati od borbe iako je u prvim otvorenim unutarstranačkim bitkama poražen. Uz podršku agilnog i upornog Milana Kneževića te još nekih članova Glavnog odbora, uz pomoć dijela nikšićkog odbora SNP-a, Predrag Bulatović se nada da bi mogao da povuče za sobom znatno više od deset odsto članova, glasača Soocijalističke narodne partije. Time bi uspio da sebi - a možda i Kneževiću - obezbijedi mjesto unutar prvih deset ili dvanaest na listi Demokratskog fronta. Sa „mirazom“ od nekih petnestak odsto podrške bivših glasača najjače stranke Bulatović je zaista prebjeg koga se Lekić neće tako lako odreći.
Gubitnici i dobitnici: Samo, zaokupljen silnim kalkulacijama, zamoren koordinacijom unutar svoje grupe, Predrag Bulatović se nekako izgubio - poput šahiste u vremenskom tjesnacu - i počeo da povlači poteze koji nemaju neke logike. Makar ne vidljive i u susret izborima 14. oktobra.
Jer, čak i da uspije na svoju stranu da privuče veću podršku glasača SNP-a nego što je sada ima; ako i dogovori izborni nastup skupa sa Miodragom Lekićem, Andrijom Mandićem i Nebojšom Medojevićem, iskusni političar kova Predraga Bulatovića mora da stane pred ogledalo i sebi odgovori na makar jedno bitno pitanje – što stvarno crnogorska opozicija dobija time što će njegov dio SNP-a pristupiti koaliciji zvanoj Demokratski front?
Inžinjer mašinstva Predrag Bulatović je skoro tri decenije u politici, mnogo je izbora preturio preko glave i nije uzalud svojevremeno dobio nadimak „inžinjer za većinu“: još kao član jedinstvenog DPS-a znao je dobro da procijeni snagu svoje i konkurentskih partija. Bulatović, dakle, zna da čita političke znakove, da tumači istraživanja javnog mnjenja: čak ni objedinjena opozicija - bez novog programa i novih ljudi - nije realna dobitna izborna kombinacija. A ovako posvađana opozicija u više kolona nema mnogo šansi u borbi protiv izborne mašinerije Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića.
Drugim riječima: Bulatovićeva akcija slabljenja vlastite partije može samo da donese preokret unutar opozicije – da Demokratski front postane snažan kao SNP ili čak da Lekićeva koalicija bude najjači opozicioni igrač. Zar je to konačni cilj? Čini se da će, nakon 14. oktobra, Predrag Bulatović ostati najveći gubitnik: nekadašnji partijski lider SNP-a moraće na svojim plećima da nosi teret optužbi da razbija partiju koju je sam osnovao. Pri tom, ne dobija mnogo zauzvrat: u najboljem slučaju Bulatović će postati poslanik Demokratskog fronta, što znači da će zauzeti istu poziciju koju je već imao i kao član SNP-a! Šta je to što dobija u DF, a ne može ostvariti u SNP?
Možda je, ipak, Predrag Bulatović nakon tridesetogodišnjeg bavljenja politikom imao mirnijeg i boljeg načina da proživi još jedan poslanički mandat; ovo liči na posljednji politički ples.
Draško ĐURANOVIĆ
