Politika

Stav

Bura ili dosada

Bujica litija na površinu je izbacila neku drugu Crnu Goru, mada bilo je značajnih primjesa i država iz okruženja, ali za početak površina je pokrivena nečim što je nekada tretirano kao zagađenje, a po dubini će se proširiti u narednom periodu

Bura ili dosada Foto: Pixabay.com
prof. dr Goran Barović
prof. dr Goran BarovićAutor
Portal AnalitikaIzvor

Kraj godine donosi svođenje računa od prethodnog perioda, pa se rade analize o uspjesima ili eventualno, neuspjesima… Međutim, ova analiza malo se otrgla pa se pošlo mnogo godina unazad. Posljednjih pedesetak godina na našim prostorima bilo je vrlo zanimljivo, možda i previše. 

Prve godine svjesnosti, negdje tokom sedamdesetih, u vrijeme osnovne škole sjećam se stalne priče o stabilizaciji, doduše, nije mi to tih dana bilo sasvim jasno. Znam da mi se činilo da se radi o vrlo ozbiljnim stvarima, jer su o tome pričale neke starije čike na televiziji, obučeni u odijela, poneki je nosio naočare, ali svi su bili vrlo ozbiljni. 

Početak srednje škole obilježila je smrt druga Tita, uz poneku suzu, širio se strah od rata i nečega što nam je prijetilo, u tom momentu ne znam od koga, ali bilo je i tada vrlo ozbiljno, što će se kasnije ispostaviti kao istinito, samo što nam je najveća opasnost prijetila od nas samih, ali toga tada nijesmo bili svjesni. 

Od najavljenog blagostanja skrenuli smo u drugom pravcu, koji svakog dana biva sve drugo osim ono što je trebalo da bude

Kraj osamdesetih donosi AB revoluciju koja je obećavala sve bolje od onih koje je smijenila, pa su nam tadašnji “oslobodioci” na kraju organizovali "rat za mir". Nakon tužnih osamdesetih, kao logičan nastavak dolaze nam još tužnije devedesete u kojima su se obistinile sve one crne slutnje koje su se nekada pominjale, pa čak i prevazišle one najgore, koje niko nije smio ni pomisliti. 

Bilo je to vrijeme ratova, izbjeglica, sankcija koje su bile sprovedene od nekog, kako su nam tada objašnjavali, mrskog zapadnog svijeta sa kojim ćemo kasnije izgladiti odnose. Ono jeste, gađali smo se uzajamno, oni su bili precizniji, ali i mi smo njih gađali, to što nijesmo pogađali, nije nam prvi put da promašimo, i đe treba i đe ne treba. Tada nam je bilo važno da podržimo „sejvernog susjeda“ koji nas je prema jednom mišljenju uvukao u sve ovo, kao da sami nijesmo imali glavu. 

Možda odgovor možemo tražiti u preskočenim stepenicama tokom istorije?

Imali smo je, nažalost, nego je nijesmo koristili, očigledno je. Džaba se sa Cetinja klicalo: „Sa Lovćena Vila kliče...“ ali, malo ih je to tada čulo. U narednom momentu, kad počinjemo misliti svojom glavom, pojavljuje se svijetlo, koje je nažalost, kratko trajalo. Osvijetlilo nas je punim sjajem, dok nijesu ovi što su organizovali uvođenje krenuli sa naplatom. 

Od najavljenog blagostanja skrenuli smo u drugom pravcu, koji svakog dana biva sve drugo osim ono što je trebalo da bude. Na sve ovo priključuje se korona koja nas dodatno parališe i usporava obećano blagostanje, inače bi mi čudo napravili. Nakon korone javljaju se litije, kojim na društvenu scenu isplivava nešto za što se mislilo da više ne postoji, ali očigledno nijesmo bili u pravu. 

Bujica litija na površinu je izbacila neku drugu Crnu Goru, mada bilo je značajnih primjesa i država iz okruženja, ali za početak površina je pokrivena nečim što je nekada tretirano kao zagađenje, a po dubini će se proširiti u narednom periodu. 

U svakom od pomenutih perioda formiraju se upravljačke strukture koje sprovode ono što su sami smislili. Dolazi do talasanja u društvenim sistemima, ali i rušenje starih i formiranje novih društvenih odnosa, a da ukupni uslovi nijesu zreli za to može dati samo loš rezultat, kao što je i dao, iako je na samom početku namjera vjerovatno bila dobra i iskrena. Na tim putevima se javljaju problemi koje smo trebali prevazići i koji su, moguće je, bili presudni u razumjevanju novog, modernog društva. 

Možda odgovor možemo tražiti u preskočenim stepenicama tokom istorije? Velike zemlje na koje bi trebalo da se ugledamo imale su buržoaske revolucije, a mi neki oblik socijalističke. Bojim se da smo kao društvo preskočili čitav oblik društvenog uređenja, pa su oni, danas uspješni, iz feudalizma prešli u kapitalizam, a mi u socijalizam, jer uređenje nakon kojeg smo krenuli u socijalističku revoluciju možda je samo ličilo na kapitalizam. 

Treba da nam se konačno dese raspleti i mirna sadašnjost koju moja generacija nije mogla imati

Logično, sada se postavlja pitanje, ima li nešto zajedničko što veže do sada pređene faze razvoja društva, tj. vladajuće strukture koje su ih sprovodile. Ima! Svaka od pomenutih promjena u sistemu društva priozvodila je neku novu upravljačku strukturu, koja nam se predstavljala kao jedino moguće rješenje, koje će nas u budućnost povesti jedinim ispravnim putem, koji samo oni znaju.

Pokazalo se da su svi saglasni u jednome - pljačkanju Crne Gore do kosti, uzimajući i šta im treba i šta im ne treba, bez mjere, ako uopšte možemo govoriti o mjeri, kad je prosto i jednostavno rečeno lopovluk u pitanju. Samo se smjenjuju lopovi, koji startuju sa: "Dršte lopova" ... Dalje znamo. 

Zajedničko je i to što ih je ta alavost naplaćivanja svog „rada za državu“ koštala pozicije koju su imali. Komunisti su izgubili mjeru u sprovođenju komunizma, socijalisti u sprovođenju socijalizma, suverenisti su naplaćivali zaokruživanje nezavisnosti, a sada je u toku naplata šetnje na litijama, a do kada će, viđećemo. 

Očekivano je da i ovi posljednji prođu kao i prethodnici, samo je pitanje koliko će sve to da košta, a ko će platiti, zna se. Nakon posljednjeg „oslobođenja“ koje je došlo 2020. godine imali smo prilike da vidimo „trojanske konje“ čije ćemo posljedice tek viđeti. Prvog smo se napokon riješili, nakon velike štete, dok nas je drugi tek uzjahao i sprovodi se u više verzija. Za sad znamo za verziju jedan. 

Verzija dva bi trebalo da se realizuje, ali kako i kad, nikome nije jasno jer autori uporno izbjegavaju da daju objašnjenje, a već je u najavi i verzija tri, koja će opet nešto, nekad, nekako, nekome poboljšati. Ono što je jasno jeste da se ubrzano primičemo „sjevernom susjedu“ koji ima veliki uticaj na naše „vođe“. Pravac koji su zauzeli ne obećava ni susjedu, ni nekom ko je sa njim, ništa dobro. 

Na jednoj strani oslanjaju se na veliku „crnu rupu“ na istoku, koja kao i svaki takav objekat, guta sve što mu se primakne. Trenutno guta, kako su nekad govorili, njima bratsku Ukrajinu, sljedeća je vjerovatno Moldavija, a ko će biti nakon toga viđeće se. Ostali potezi koje „sjeverni susjed“ povlači, sve su bliže onim koji su vučeni i u devedesetim, pa se lagano klizi u izolaciju od svih relevantnih adresa, prema kojima bi trebalo da se krećemo. 

Kako sada stvari stoje, ni ovog puta ih nećemo puštiti da sami budu izolovani, a za nas nema veze. Trpjećemo, bar smo na to navikli. Do tada, nama se nameće neka nova estetika koja se nikako, nikome, imalo svjesnome, ne može uklopiti u regule čovjeka koji uz to razmišlja svojom glavom. U momentu, kada podignete glavu i date do znanja da to nije u redu, da se ne uklapa u vaša mjerila života, odmah vas svrstavaju u neprijatelje njihove krezube i neobrazovane „modernosti“. 

Nakon svega, postavlja se i pitanje ima li razlike među vođama koje su se smjenjivale svih ovih godina? Ima! Ranije vlasti su imale u suštini dva cilja. Prvi, ovladati državom kao instrumentom, koji predstavlja zakonsko pokriće za upravljanje narodom i odlučivati u njihovo ime o njihovoj sudbini. 

Drugi je pravo na raspolaganje državnom svojinom kao svojom i za lične potrebe, koja se ponavlja od vlasti do vlasti. Kod novih ima još jedan cilj, a to je kontrola i upravljanje nad mafijom, kao još jedan način da se uvećaju i moć i svojina.

Ne znam da li tražim mnogo, ne za mene, već za neke koji će nakon mene doći, ako meni to nije moglo da se desi. Treba da nam se konačno dese raspleti i da nam se konačno desi mirna sadašnjost koju moja generacija nije mogla imati. 

U svemu ovome, pronalazim i „utjehu“, pa se smijem mojim vršnjacima iz Portugala, Finske ili Švajcarske, kako su monoton život imali. Tačno mi ih bude žao, šta će mučenici u memoare staviti, niti ordena, niti trofeja sa ratišta, niti zahvalnice od Amfilohija... 

Portal Analitika