Možda ste pročitali jedan pokušaj stvaranja misli u tvitu koji ide ovako: “Nema ništa loše u pevanjuVeseli se srpski rodeu kontekstu proslave nacionalnih sportskih uspeha. Da ponovim, nema ništa loše u pevanjuVeseli se srpski rode. Pogrešne bitke vodite i od pogrešnih ljudi sebi zamišljene protivnike pravite.“
Ovo je napisao jedan (bivši) političar glede bizarne proslave košarkaškog srebra srbijanske reprezentacije u Beogradu, kad se, uz Svetlanu Ražnatović, suprugu pokojnog ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, veselio narod ispred beogradske skupštine. Naravski i na žalost, na repertoaru dotične fešte je bio nacionalistički kič, šovenska patetika i najprizemnije emocije, kojima se svako veselje pretvori u ratnohuškački palanački skup, na kome se više zaziva nekakav novi ratni sukob nego što se slave sportski uspjesi.
Zašto moraju svi biti isti?
I dobro, zapitaće se mnogi, šta je tu čudno, novo i nepoznato? Zapravo, bilo bi čudno da su se košarkaši, viceprvaci svijeta, radovali uz par prijatelja i malo šampanjca, poput njemačkih kolega, koji su osvojile titulu svjetskih prvaka. Da, ali…
Da se vratimo na umotvorinu sa početka teksta jednog (bivšeg) političara, koji nema ništa protiv da se nacionalistička pjesma Veseli se srpski rode Danice Crnogorčević ori beogradskim ulicama. Ne, nije riječ o Vojislavu Šešelju, ili Vojislavu Koštunici, kako bi na prvu mogli pomisliti. Nije riječ niti o Aleksandru Vučiću ili kakvog njegovom medijskom magu, koji nanovo srpstvom i četništvom homogenizira široke narode mase. Rečenice kojima se odobrava nacionalistička koračnica napisao je nekadašnji zaštitnik građana i osnivač i predsjednik Pokreta slobodnih građana Saša Janković. Da, da to je ista ona politička vedeta koja je izlazila na megdan Vučiću i koja je propagirala tobož urbane, građanske narative, sve spakovane u oblandu nužnih promjena.
Pa onda svaki onaj koji je glasao za Jankovića može samo razočarano da slegne ramenima u današnjoj Srbiji i izgovori onu strašnu rečenicu: “Svi su isti…” Ali, šta nije u redu s nacionalističkim pjesmuljkom Veseli se srpski rode, koji je postao svojevrsna neočetnička himna litijaškog prosrpskog pokreta u Crnoj Gori, pa se kao takva prelila diljem “srpskog sveta”? Neki bi rekli sve, ali haj'mo redom.
Crna Gora i Kosovo nisu u Srbiji
Hajde da vidimo stihove, preciznije – par stihova:
Nek’ se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije.
Odjeknula zvona sa starih Dečana,
Ovo je zemlja Lazara i Stefana.
Oni koji su završili makar četiri razreda osnovne škole znaju da je Prizren grad u samostalnom, nezavisnom i međunarodno priznatom Kosovu, dok je Rumija planina u samostalnoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj Crnoj Gori. Pa se postavlja pitanje kako to nekadašnjem opozicionom lideru nije jasno dok zaziva neku vrstu ženskog srbijanskog Thompsona, u pjesmi koja svojata tuđe teritorije i simbolizuje, kažem, neku vrstu koračnice, kojom će se u budućnosti voditi neki novi velikosrpski osvajački ratovi? Ili se i Janković slaže sa tim velikosrpskim narativom da su sve to “srpske zemlje“.
Taj isti narativ ima i Vučićev centar i cjelokupan desni politički spektar. I onda dolazimo do žalosnog zaključka, da odistinska opozicija u Srbiji, po ko zna koji put, ne postoji, osim hrabrih pojedinaca i fragmenata nekih partija, uz Ligu socijaldemokrata Vojvodine. Sve ostalo je… pa na ovaj ili onaj način, veselje srpskom rodu. Od “Ubij, zakolji da Šiptar ne postoji“ do “Nož žica Srebrenica“ odjekuje sve isti zavijajući narativ, a koji vječno zaziva krv. Tuđu krv i krv ljudi van Srbije. Čini se da to nekadašnji opozicionar i zaštitnik građana neće ili ne želi da vidi.
Ali, zanemarimo sve to (ako možemo) i razmislimo o sljedećem: Da li Saša Janković uopšte pokazuje empatičku crtu prema drugim, prema onim koji nisu, da prostite, Srbi a građani su Republike Srbije? U prevodu, šta bi bilo ili kako bi se osjećao bilo koji sportaš od Čabe Silađija, do Nađe Higl ili Asmira Kolašinca kada bi slušao velikosrpsku koračnicu sa sportskim kolegama? Da li bi mu bilo neprijatno? To Jankovića, kako vidimo, pretjerano ne tangira.
Crtica o čovjeku Hajrudinu Redžoviću
Ali haj'mo ovako…Znate li ko je Hajrudin Redžović? Hajrudin Redžović je čovjek, ljudina, koji daje svoj zdrav bubreg košarkaškom reprezentativcu Srbije Boriši Simaniću, a koji je doživio tešku povredu na utakmici protiv Južnog Sudana na Svjetskom prvenstvu u Manili.
Hajrudin je iz Sjenice. Dakle, državljanin je Srbije. Hajrudinu možda smeta, a možda i ne smeta, veselje uz “srpski rod“. Organizatorima populističke fešte sasvim sigurno ne smeta neočetničko veselje. Preciznije, napravili su ga. Ali, šta je s vajnim nekadašnjim zaštitnikom građana Sašom Jankovićem, koji, umjesto da makar prešuti svoj sramni mentalni konstrukt, on ga javno iznese pred preko 180.000 svojih pratilaca?
Nije li mu palo na pamet da državu Srbiju čine ljudi, žene i djeca koji ne pripadaju srpskom rodu, a vole tu istu Srbiju i dive se sportskim uspjesima njenih reprezentativaca? Nije li mu palo na pamet da u državi Srbiji žive sjajni sportaši koji nisu Srbi? Na koncu, nije li se nekadašnji zaštitnik građana mogao informisati, kada se već preko sporta dodvorava vlastima, da postoji jedan čovjek, evo ovaj Hajrudin Redžović iz Sjenice, koji bi dao bubreg mladom čovjeku ne gledajući na vjeru i naciju. Jer je njegova ljudskost iznad takvih podjela. Postoje samo ljudi i neljudi.
I nije ovdje više bitan Saša Janković. Zapravo, odavno je on politički, a sad i ljudski, nebitan. Važna je vječno živuća paradigma ljutog i otrovnog nacionalizma, koji je u Srbiji do te mjere normalizovan da je sasvim u redu veličati velikosrpske nacionalističke pjesme iako ste tobož protiv nacionalizma.
Razlika može mjeriti svjetlosnim godinama
Ja bih vas molio za još malo strpljenja. Dok sa jedne strane bivši lider opozicije u Srbiji i bivši zaštitnik građana Saša Janković kazuje da nema ništa loše u pjevanju velikosrpske koračnice Veseli se srpski rode, jedan drugi građanin i državljanin Srbije, Hajrudin Redžović, na svom Facebook profilu kaže: “Imam 73 godine i devet mjeseci, ali sam spreman da, ako medicinski uvjeti dozvoljavaju, odmah dam bubreg košarkašu Simaniću, da on ima oba i da može da uspješno nastavi košarkašku karijeru. Ako meni ne dozvoli medicina, molim sve svoje prijatelje i druge ljude da razmisle o mogućnosti davanja bubrega tom hrabrom mladiću.“
Ponavljam, obojica su državljani i građani Srbije, ali se ljudska razlika može mjeriti eonima i svjetlosnim godinama. I mogu ljudi veličati nacionalističko zlo, sve dok im ne zatreba Čovjek. Mislite o tome…
