“Cijelo EU ustrojstvo raspalo bi se kao kula od karata poslije samo nekoliko udara “Orešnika” ili “Kindžala”. Realnost kaže da građani EU, pogotovo mladi, nisu u stanju preživjeti jedan sat bez brzog interneta, Netflixa, TikToka, društvenih mreža i online neurotične kupovine. Realnost kaže da je ovakva Evropa, uljuljkana u sopstveni konformizam, nesposobna da aktivno preživi u punom kapacitetu samo nekoliko dana nekakvog ozbiljnijeg sukoba.“
“Volio bih da sam paranoik i da se ništa od onoga što govorim ne ostvari. Ne mogu vam, s bezbrižnim osmijehom svojih roditelja iz 1986., odgovoriti da rata neće biti”, odgovorio sam ljetos na pitanje novinarke dubrovačkog portala Dubrovnik.net o mogućim ratnim sukobima u Evropi i regionu.
I ponavljam, volio bih da griješim.
Evropa, poslovično nespremna za realnost
Ali…
Izvještaj o civilnoj i vojnoj spremnosti Evrope objavljen je 30. oktobra i nekako je procurio u javnost. U njemu se navodi da bi stanovnici Evropske unije trebali prikupiti zalihe neophodnih potrepština u slučaju izbijanja rata ili neke druge velike opasnosti, piše Newsweek.
Kako sad ovo odjednom?
Za one koji ne znaju, izvještaj je napisao bivši finski predsjednik Sauli Niinistö, koji je specijalni savjetnik predsjednika Evropske komisije. Ističe kako EU nije bila spremna za pandemiju COVID-19 niti za rat Rusije s Ukrajinom, zbog čega je krajnje vrijeme da se poradi na pripravnosti, umjesto da se reaguje na posljedice. Sve u svemu, izvještaj ukazuje na to da je Evropa poslovično nespremna za realnost i da se čudi stvarnosti koja se ubrzava oko nje.
I tako vam je to i s ratom i s panikom.
Sad možete početi paničiti
Kad padne prva domina i kad neko od zvaničnika kaže: “Ne paničite”, to je sasvim siguran znak da panika može početi.
Zvanična Njemačka tako ubrzano razvija aplikaciju koja će ljudima pomoći da lociraju najbliži bunker u slučaju napada. Švedska, s druge strane, distribuira 32-stranični pamflet pod radnim nazivom “Ako dođe do krize ili rata”. Pola miliona Finaca već je preuzelo vodič za pripremu za nuždu. Iako mnogima mogućnost šireg sukoba u Evropi djeluje daleko, neke zemlje to ipak shvataju ozbiljno – i, kako je rekao njemački ministar odbrane Boris Pistorius, poduzimaju korake kako bi stanovništvo postalo kriegstüchtig: sposobno za rat.
E sad, sve evropske zemlje, kao po komandi, izuzev baltičkih republika koje su osjetile ruske tenkove na svojoj koži, reaguju opet zakašnjelo. Nemojte zaboraviti da je Rusija odavno prešla na ratnu privredu i da se gotovo svi resursi – od energetskih preko industrijskih do informatičkih – usmjeravaju na jačanje ratne mašinerije. Neki će reći: “Ali to je daleko i nas se ne tiče.” Međutim, priroda rata je takva da on, neobuzdan, djeluje više kao stihija koja u sebe usisava sve i ništi – ubija one nezaštićene i nevine.
Rat-od podsmijeha do histerije
Da se vratim na stvar: prije samo dvije godine, boraveći u Skandinaviji, susretao sam se s odmahivanjem ruku i podsmijehom na pomen rata. Njima je to tada bila terra incognita, nepoznata zemlja, negdje daleko – neki hipotetički poligon na kojem Rusi i Ukrajinci razmjenjuju vatru, a koji se njih nikako ne tiče.
Svi ti ljudi, bez obzira na klasne i druge razlike, djelovali su mi kao moji roditelji prije agresije na BiH – čvrsto uvjereni da njihov svijet, sazdan od samoupravnog socijalizma, nikad neće biti srušen.
Samo koju godinu kasnije… pa, svi znamo i osjetili smo šta se desilo.
Ruska invazija na Ukrajinu, sudjelovanje sjevernokorejskih trupa u ratnim dejstvima i stalna prijetnja upotrebom nuklearnog oružja natjerali su evropske čelnike da se probude iz infantilne letargije i pogledaju istini u oči. Ta istina kaže da sukob, ako ne svjetskih, onda sigurno kontinentalnih razmjera, već “liže stepenice i pragove” baltičkih država, Poljske, Rumunije i Moldavije. A od prijetnji balističkim projektilima bukvalno niko nije pošteđen.
Netflix generacija i rat
I to je samo jedna dimenzija hipotetičkog sukoba, koji je, nažalost, pred našim vratima. Druga, mnogo važnija dimenzija je ona na ljudskom “ja“ nivou.
“Građani također moraju biti spremni. Živimo u nesigurnim vremenima. Na našem kutku svijeta trenutno se vode oružani sukobi. Terorizam, cyber napadi i kampanje dezinformacija koriste se kako bi nas podrili i utjecali na nas”, stoji u prologu švedskog ratnog pamfleta.
Jedno je pamflet, ali šta je realnost? Pa, realnost kaže da građani EU, pogotovo mladi, nisu u stanju preživjeti jedan sat bez brzog interneta, Netflixa, TikToka, pogodnosti društvenih mreža i online neurotične kupovine. Realnost kaže da je ovakva Evropa, uljuljkana u sopstveni konformizam, nesposobna da aktivno preživi u punom kapacitetu samo nekoliko dana nekakvog ozbiljnijeg sukoba.
Još preciznije: cijelo EU ustrojstvo raspalo bi se kao kula od karata poslije samo nekoliko udara “Orešnika” ili “Kindžala” po evropskom tlu. Svaka država povukla bi se u sebe, zabavila sobom ili gledala način da “oni drugi” šalju djecu u istočne rovove.
Putin zna za najveće evropske slabosti
A to Putin sa svojim umstvenicima, poput notornog Dugina, itekako zna. Zna da je briselska birokratska kula samo tigar od papira, koji bez američke vojne pomoći, jeftinih kredita i ruskih energenata može samo da se pretvara da je sila. Zna da je EU i NATO unutar nje bez Amerike tek zavičajno-lovačko udruženje, koje ima jednu nuklearnu silu (Francusku), a koja ne bi baš nikoga branila.
Potpuno je u pravu hrvatski europarlamentarac Tonino Picula kada je prije neki dan kazao:
„Ako NATO više neće biti dovoljan, Evropa se mora ojačati! Ako vrijednosti i pravila postanu transakcijska sredstva, mi se tome moramo oduprijeti!“
Picula je jedan od prvih u Briselu koji je priznao da je car go i da se mora do kraja ove godine „obući“ ukoliko želi preživjeti. Da li je to „oblačenje“ prelazak na vojnu/ratnu ekonomiju?
Evropska komisija predložila je još u martu niz mjera pomoću kojih će EU svoju industriju naoružanja prebaciti na „režim ekonomije u periodu rata“, kako bi pružila bolji odgovor na napade Rusije na Ukrajinu.
„Moramo promijeniti paradigmu i preći u režim ratne ekonomije. To takođe znači da evropska odbrambena industrija mora preuzeti više rizika, uz našu podršku“, rekao je tada evropski komesar za industriju Tijeri Breton.
U međuvremenu se desilo jedno veliko ništa, jer, pogađate, svaka zemlja ponaosob smatra da je najpametnija i štiti vlastitu privredu, pojedince i imovinu bez izlaska na ekonomsku crtu Ruskoj Federaciji. A to u prevodu znači da nijedan evropski lider nije spreman rizikovati svoju fotelju i evropsku komociju zarad „tamo nekog rata“ koji, u međuvremenu, više nije „tamo neki rat“.
Evo vam primjera Poljske, koja je organizovala razne vojne parade, prijeteći Rusiji svim i svačim – od velike pješadije do razornih projektila. Kako je Trump pobijedio i kako je, čini se, buduća američka podrška istoku NATO-a postala upitna, Poljska se primirila, najblaže rečeno.
Tako je rusko Ministarstvo vanjskih poslova prošle sedmice saopštilo da se nova američka baza za odbranu od balističkih projektila u sjevernoj Poljskoj, smještena u Redzikowu blizu obale Baltika nalazi na ruskom popisu za potencijalno uništenje, ako bude potrebno.
Umjesto „odlučnih i oštrih“ odgovora na ruske prijetnje, Poljaci su, izgleda, okrenuli ploču i započeli s pravdanjem.
„Što se tiče spomenute baze koju spominje Rusija, Poljska tvrdi da ona ne predstavlja prijetnju. Glasnogovornik varšavskog Ministarstva vanjskih poslova rekao je da ondje nema nuklearnih projektila i da su funkcije isključivo odbrambene,“ pravdao se on.
Region i rat, ostajemo otvoreni za molitve i improvizacije
A kako mi stojimo s prijetnjom budućeg ili sadašnjeg oštrog rata? BiH, nikad podjeljenija, s otvorenim proruskim igračima poput Dodika i potpuno nefunkcionalnom državnom vlašću, koja ni sama ne zna u kojem kapacitetu i gdje djeluje, može se samo nadati da nismo interesantni velikim svjetskim igračima.
Ali nadanje je loša utjeha, jer, ukoliko Rusija odluči produbiti svoje djelovanje na bilo koji način – od kibernetičko-informatičkog rata, preko izazivanja direktnih sukoba, do toksičnog djelovanja svojih proksija – i BiH i cijeli region su potpuno nespremni.
PTSP koji vlada Balkanom i koji na pomen skloništa i granata trigerira svaku normalnu osobu tjera nas da razmišljamo šta bi bilo kad bi bilo, i to u najcrnjem mogućem smislu. Na koncu, bolje je razmišljati pesimistički, djelovati trezveno i nadati se optimističkim scenarijima nego se postavljati obratno.
Ali činjenica je da će u (eventualnim) budućim sukobima najgore proći, po hijerarhiji, najsiromašniji, koji će svoju djecu davati kao topovsko meso – kao i uvijek – dok će elite nastojati sačuvati i potomstvo, i ugled, i moć.
Umjesto zaključka..
Samo jedan Kinžal iznad Berlina, samo jedna oružana akcija na Balkanu, samo par uzbuna za raketni napad, samo jedan dan bez interneta – i zapadni svijet kao takav prestat će postojati u opsegu u kojem ga danas poznajemo. I ne, ovo nije prijetnja, ovo je samo surova realnost i upozorenje nogama na kojima stoji taj isti zapadni svijet. A noge su mu staklene, najblaže rečeno.
Ono što je sigurno jeste da na Balkanu gotovo nema nikoga zdravorazumskog s naivnošću mojih roditelja iz osamdesetih, koji su se kleli da rata neće biti.
Hoće li nam to biti dovoljno? Sumnjam!
Ne obistinilo se!
