“Iako je kultura Evrope koegzistirala sa crkvenim učenjima, danas je izgradila jednu vrstu imunitarnog sistema u odnosu na crkvu, što ne znači da se crkva i dalje ne pokušava miješati u stvari koje su u domenu sekularnih država”, kazao je Cerović.
U 21. vijeku je, kako je kazao, neophodno biti izuzetno oprezan ako želite da se na racionalan način suočite sa vjerskim dogmama.
“Tog momenta nečija vjerska ubjeđenja vrijeđate i potrebno je biti oprezan. Onog trenutka kada vjerske principe i dogme budemo doživljavali kao poruke i suptilne načine aludiranja na neke stvari, to je jedna stvar, ali onog momenta kada ste sasvim sigurni da je uprkos nauci i medicini kašićica svemoćna i da će vas kandilo spasiti, prelazi granicu racionalnog”, smatra Cerović.
Ljudi bi, smatra, trebali da u sebi nađu vrstu granice koju povlače između onoga što je njihova veza sa Bogom i onog što su učenja koja dolaze od crkve.
“Bilo da su učenja oko koronavirusa, abortusa, ratova ili nacionalnih opredjeljenja. Razdvojite šta je Bog, a šta je neko ko ima organizaciju, ne plaća porez i ima svoja konzervativna ideološka ubjeđenja, na šta ima pravo. Ali u rukama ima alat koji nema niko, ni političke partije, ni NVO, ni nauka – jer su alati nauke za intelektualnu publiku”, kaže Cerović.
Objašnjava da čovjekovim osjećanjima najbolje može manipulisati neko poput članova porodice, jer njihove riječi ostavljaju veliki trag i mogu nas, kako kaže, nagovoriti na svašta. Isto, smatra, važi i za vjernike koji osjećaju da je to što sveštenik izgovori božja riječ.
