Predavanje pod nazivom „Kulturno-istorijski razvoj Cetinja u XX vijeku“ istoričara Petra Glendže održano je sinoć u Centru za kulturu Prijestonice na Cetinju. U ime organizatora posjetioce je pozdravio generalni sekretar Matice crnogorske Ivan Ivanović.
Glendža je na početku istakao da se 20. vijek smatra jako bitnim i zahvalnim za analizu i posmatranje, posebno što iz njega mogu da se izvedu neki zaključci u vezi sa današnjim statusom Cetinja.
Predavanje je koncipirao u tri cjeline koje su postavljene na različitim osnovama kad su u pitanju političke i ideološke osnove.
Od početka 20. vijeka do početka Prvog svjetskog rata Cetinje je dostiglo svoj vrhunac u svakom smislu
„Cetinje je u to vrijeme Crna Gora u malom, tako da državni razvoj Crne Gore prati razvoj Cetinja. Tu posebno mislim na institucionalni razvoj. Od 1860. do 1910. godine, do gradnje Vladina doma, možemo da pratimo tu liniju i to baš kroz državne projekte počevši od hotela Lokande, Dvora, Đevojačkog instituta, bolnice, apoteke, pošte, zgrade vojnoga stana, Prestolonasljednikova dvora i to je grubo nabrajanje onoga što će Cetinje da prenese u 20. vijek. Kruna ove platforme je gradnja zgrade Vladinoga doma ne samo zato što je to impozatan arhitektonski poduhvat toga doba, već i zbog simbolike i značaja koji ta zgrada ima i u svom i u vremenu nakon toga. U okviru ovoga institucionalnog razvoja neizostavno je pomenuti diplomatske aktivnosti koje se dešavaju na Cetinju i u tom kontekstui imperativ su zgrade pet velikih sila koje su izgrađene od 1899. do 1912“, rekao je Glendža.
Posebno uočljiva promjena je bila u pogledu stambene kulture, a time i kulture življenja.
„Često se postavlja pitanje kako je došlo od kuće prekrivene slamom do kuće Đukanovića koja ima svoj rezervoar za vodu, riješenu tavanicu, plastiku spoljne fasade i sl. i čini se da vrlo često uzimamo zdravo za gotovo. To je bio jedan dugotrajan postupak od gotovo pola vijeka, i njegove korijene u smislu planiranja i razvoja možemo da pratimo od 1870. kada se donosi prvi niz pravila koje će u arhitekturi definisati ono što ćemo iz današnje perspektive nazvati razvojem stambene arhitekture našega grada. Ta prva odluka koja je značila da se zabranjuje natkrivanje novoizgrađenih kuća slamom, a brzo nakon toga odluka da sve kuće u ovome što danas prepoznajemo kao istorijsko jezgro moraju zamijeniti stare slamene krovove novom tehnologijom označiće renesansu u razvoju stambene arhitekture Cetinja“, rekao je Glendža.
Pomenuo je, između ostalog, kamene „džade“ koje svi putopisci opisuju kao jako specifične zbog toga što ne zadržavaju ogromne količine padavina po kojima je Cetinje poznato, te pokrivanje Cetinja feralima, uređivanje parkova i sl.
Podsjetio je da je od 1892. regulisano vodosnabdijevanje putem vodovoda, 1900. uveden telefon, 1910. se elektrifikuje grad, a već od 1911. i domaćinstva.
Drugi period razvoja je međuratno doba. Kraj Prvog svjetskog rata će obilježiti gubitak crnogorske državnosti i nezavisnosti i Cetinje će kao kolijevka te ideje platiti cijenu. Prva reakcija na tu promjenu je bio ustanak, pa otvoreni građanski rat, te gerilske akcije koje su se dešavale kao posljedica nemirenja Crnogoraca sa tim što se desilo i sa državom, i sa dinastijom, i sa crkvom...
Administrativnom promjenom unutar kraljevine 1929. godine dolazi do novoga statusa Cetinja a to je status sjedišta Zetske banovine.
„Sve organizovane i dobro planiranje političke akcije koje su imale za cilj degradiranje Cetinja vođene su iz raznih političkih centara unutar same Crne Gore. Više autora navodi da kad god je došlo do toga trenutka da mora da se prelomi, da je sa najvišega mjesta odlučivano da se ništa ne mijenja. To najviše mjesto je kralj Aleksandar Karađorđević i to zvuči pomalo paradoksalno ako uzmemo u obzir sve ono što se desilo 1918, ako uzmemo u obzir što je uradio svom đedu i crnogorskoj državi, crnogorskoj crkvi u kojoj je kršten... Međutim, vođeni onom sine ira et studio bez dileme moramo konstatovati da Cetinje u tim trenucima ima njegovu podršku da zadrži status sjedišta Zetske banovine“, rekao je Glendža.
To, kako navodi, nije jedini paradoks. U periodu velike svjetske ekonomske krize, dodaje on, Cetinje doživljava arhitektonski procvat i iz tog je perioda ostao jedan broj vrlo grandioznih zdanja koja potpisuju vrlo poznati arhitekte tog doba.
Ono što će se desiti poslije 1945. godine je sušta suprotnost od onoga što se očekivalo da će se desiti poslije oslobođenja.
„U kolektivnom sjećanju Cetinja i Cetinjana, blagostanje koje se desilo zahvaljujući industrijalizaciji je bez sumnje prvi utisak kad se pomene ovaj period, međutim ako uzmemo podrobno da analiziramo taj period do industrijalizacije možemo da izvedemo potpuno druge zaključke. Odluka iz 1946. godine na Ustavotvornoj skupštini da Cetinje ostane bez statusa glavnoga grada, a koju je početkom te godine formalno predložio Milovan Đilas, koja je bila pominjana u vrhu socijalističkih partijskih saopštenja, izvještaja i slično, a propagirao je Blažo Jovanović, započeće jedan proces koji je akademik Dušan Martinović poetski nazvao „tugom feniksa“ ili „mirnodopskim degradiranjem Cetinja“, kazao je on.
Kako dodaje, vrlo eksplicitni statistički podaci iz ovoga perioda govore da to ne može da bude splet po Cetinje nesrećnih okolnosti, jer, kaže, toliko stvari koje su se desile Cetinju do 1964. godine dok nije pala ta socijalistička paradigma bila je loša namjera spram Cetinja, neka vrsta sukoba s onim Cetinjem s početka 20. vijeka.
Posljednja decenija 20. vijeka je, prema Glendžinim riječima, značajna zbog statusa Prijestonice koji je donešen 1992. godine, ali i zbog demografskog slabljenja koje je počelo propadanjem privrede na nivou cijelog jugoslovenskog procesa.
„Ovaj period ostaje traumatičan kao svjedočanstvo tog lošeg tranzicionog iskustva Cetinja. Statistika pokazuje ogroman odliv stanovništva koji je prouzrokovao starenje populacije, a konačnu efektuaciju smo vidjeli na Popisu iz 2023. koji je pokazao da se Cetinje nalazi u najstarijoj grupi“, rekao je Glendža.
