PR tekst
Nakon ruske invazije, prema nekim procjenama, bilo je pitanje nedjelja kada će ruski lider Vladimir Putin shvatiti da je u ratu u Ukrajini nadvladan neposrednom i dosljednom pomoći koja je stigla iz Sjedinjenih Država i Evropske unije. Svi su išli na logiku da rat svijeta protiv Putina nikako ne može potrajati jer će oslabljena ruska ekonomija najvjerovatnije podleći ratnim rashodima.
Ali ni 30,4 milijarde dolara od SAD, ni 67 milijardi eura od EU, niti ljudski gubici ruske vojske – procjenjuje se da je stradalo oko 200.000 ljudi, što bi bili očigledni elementi odvraćanja - nijesu usmjerili Putina da pokaže i najmanji znak spremnosti za pregovore o primirju.
Sankcije bez presedana koje su uvele Sjedinjene Države i zemlje Evropske unije nisu nanijele dovoljno agonije ekonomiji da bi natjerale Putina da sjedne i pregovara o razumnom okončanju zločina, već su dovele do toga da Predsjednik Rusije pokaže još više odlučnosti za ispunjenje svojih planova u vezi sa Ukrajinom. Putin se okrenuo Kini i Indiji kao kupcima nafte i prirodnog gasa, a imao je i neku pomoć od susjednih zemalja poput Jermenije koje su obezbijedile i uvozile zapadnu robu, a potom slali u Rusiju.
Anton Pisaroglu
I, posebno, posljednjih godina ruski širi uticaj u Africi zasnovan na miješanju u izbore, angažovanju plaćenika za državne udare, trgovini i razmjeni oružja za rude i ostala prirodna bogatstva, kao i masovnim dezinformacijama, spriječen je ruski ekonomski kolaps dok se Evropa suočavala sa ozbiljnom energetskom krizom. Na dan kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu dogodio se naizgled minorni događaj – Mohamed Hamdan Dagalo, potpredsjednik Sudana, bio je u službenoj posjeti Moskvi. Bilo bi naivno misliti da nije bilo snažne poruke dovođenjem Dagala u Kremlj tog dana, i bilo bi olako preći preko činjenice da u Sudanu ima otprilike 7 miliona izbjeglica koje bi mogle biti usmjerene na evropske granice.
Budući da je Putin osigurao dio Ukrajine koji mu daje veći pristup Crnom moru, mogli bismo reći, prilično demokratski - putem referenduma, pobijedivši nas u našoj igri, usmjerio je pogled sada na Moldaviju. U ovoj državi je Rusija godinama metodično organizovala proces rusifikacije koji je Moldaviju učinio ranjivom na invaziju po istom scenariju kao i Ukrajinu, pri čemu je ruski uticaj u Moldaviji prilično moćan i dobro infiltriran među stanovništvom.
Uprkos podršci Zapada, premijer Gavrilita, koji je bio posvećen tome da zemlju dovede na demokratski kolosjek, podnio je ostavku prije nekoliko mjeseci zbog činjenice da reforme nijesu mogle biti sprovedene. Bez obzira da li je ruska obavještajna služba masovno prodrla u Vladin i administrativni aparat, ili je moldavsko društveno tkivo odbojno za demokratske reforme ili je to možda kombinacija i jednog i drugog, ključno je razumjeti da će se Putinov evropski pohod vjerovatno nastaviti na za njega povoljnom terenu. Potvrda ove prijetnje je sama činjenica da je zapadna zajednica počela veoma mnogo da ulaže u zaštitu Moldavije.
Sljedeća stanica? Zašto ne Rumunija? Postoji istorija suptilnog uključivanja ruskih obavještajnih službi u ekonomiju što je dovelo do ometanja investitora u sektoru istraživanja morskog gasa i rudarstva da razviju ove poslove u zemlji kako bi zadržali energetsku polu-zavisnost od Rusije.
Ruska propagandna mašina sistematski je slabila zemlju i njene simbole do te mjere da je prosječan građanin ubijeđen da je Rumunija propala država, a djeca odrastaju znajući da lično ispunjenje moraju tražiti u inostranstvu.
Rumunskom političkom scenom koja se sprema za parlamentarne i predsjedničke izbore sljedeće godine dominira neizvjesnost oko toga ko su kandidati dvije velike stranke, socijaldemokrata i liberala. Taj nedostatak odlučnosti i jasnoće vješto kapitalizuje desničarska ekstremistička populistička stranka, koja se borila i imala kampanje za predsjedničke izbore za Georgea Simiona, još od svog osnivanja, 2019. godine.
Lider ove populističke stranke George Simion vidljivo i neskriveno širi antidemokratske narative i dezinformacije, iskrivljujući i unoseći konfuziju interpretacijom društvenih zbivanja – on polarizuje, unoseći podjele, sije nepovjerenje u javno mnijenje, po uobičajenom desničarskom ekstremističkom receptu. Dakle, na ovom iskvarenom informativnom pejzažu – raspršivači dezinformacija oblikuju glavne narative koji vode do određenog političkog interesa i predsjedničkog kandidata.
Nedavna posjeta njemačkog kancelara Olafa Scholza Bukureštu ostavila nam je gorak okus. G. Scholz je pred kamerama izjavio: "Snažno podržavam pristupanje Šengenu i nadam se da će se to dogoditi ove godine, reći ću to ne samo ovdje nego i u mnogim drugim prijestonicama kako bih odobrio ovaj korak", pri tom znajući vrlo dobro da je malo vjerovatno da će se to dogoditi ove godine, pošto švedsko predsjedavanje Vijećem EU nije stavilo na dnevni red pristupanje Rumunije Šengenu.
Bilo je načina na koje su zemlje poput Njemačke mogle natjerati Austriju i Holandiju da zadrže fer, evropski stav, umjesto da potvrde problem oko kontrole granice i ilegalnih migracija koji Rumunija vjerovatno ima. Umjesto toga, Evropa je dopustila Austriji i Holandiji da nastave sa zaštitom svojih komercijalnih interesa i blokiraju Rumuniju i Bugarsku zbog problema koji je odavno riješen.
Da ne pominjemo sve stvari koje su Njemačka i druge zemlje mogle učiniti prije nego što je Austrija pokazala nepravednost i neevropski stav.
S tim u vezi, Rumunija je trebala da dobije solidarniji pristup u pogledu pristupanja Šengenu, kako bi pokazala da evropske zemlje stoje zajedno i da je zaista Unija sposobna da se suoči sa ogromnom prijetnjom Rusije.
(Autor je stručnjak za evropsku, afričku i centralnoazijsku politiku i bezbjednost i izvršni direktor konsultantske kuće H5 Strategies)
