Hrvatska je, prema izvorima Vijesti, uručila Crnoj Gori non-paper u kojem je našoj zemlji skrenuta pažnja na više neriješenih sporova dviju država među kojima su: neusaglašena, pa stoga i neutvrđena granica na moru, neriješeno pitanje vlasništva nad Školskim brodom nekadašnje JNA „Jadran“, izostanak procesuiranja svih počinilaca ratnih zločina nad Hrvatima početkom devedesetih i ime bazena u Kotoru koji su kotorske lokalne vlasti nazvale po osobi koja je ranih devedesetih bila čuvar logoru u Morinju gdje gdje su držani Hrvati zarobljeni u tada okupiranom dijelu Hrvatske.
Crna Gora je, prema izvorima Vijesti, odgovorila takođenon-paperom, odnosno aktom koji nema formalno-pravnu snagu. Hrvatska je, prema istom izvoru, navela da podržava integraciju Crne Gore u EU, ali da se otvorena pitanja moraju rješavati, a Crna Gora je odgovorila da cijenu stav i svu dosadašnju pomoć Hrvatske. To je, manje-više, sve što se do sada zna o ovoj diplomatskoj prepisci.
Ni u Zagrebu ni u Podgorici nije do sada ništa zvanično saopšteno.
Četiri su ovdje pitanja na koja treba odgovoriti:
1) Kada je i kako došlo do sporova;
2) U kolikoj mjeri su u spornim pitanjima stavovi strana suprotstavljeni, odnosno jesu li kompromisi realani;
3) Da li će zbog spornih pitanja Hrvatska možda već sada, a ako ne onda u nekom momentu kasnije, blokirati proces evropske integracije Crne Gore i
4) Ako Hrvatska ne bude blokirala Crnu Goru, dokle se sporovi mogu vući?
Što je sporno i zašto
Granica na moru:Crna Gora i Hrvatska sprovode od 10. decembra 2002. godine na pomorskom području međusobne granice na sjevernom ulazu u Boku Kotorsku „privremeni režim“ na osnovu Protokola koji su toga dana potpisali ministri vanjskih poslova Hrvatske i tzv. SRJ.
Granica na kopnu je nesporna, i ona je u skladu s Odlukom Badinterove Arbitražne komisije da su, u skladu s opšte prihvaćenim načelom međunarodnog prava uti possidetis ustanovljenog 22. decembra 2008. unutrašnje granice upravnih jedinica priznaju kao međunarodne u trenutku sticanja nezavisnosti.
Sporna je granica na moru.
Protokolom iz 2002. utvrđena je Zona između rtova Oštro i Konfin kojom zajednički patroliraju obje zemlje i privremeno razgraničenje na moru od tačke udaljene 3 kabela na poveznici rtova Oštro i Veslo, po azimutu od 206° koji je normala na poveznicu.
Crna Gora i Hrvatska se spore oko toga koja je druga tačka, na južnoj, crnogorskoj strani ulaza u Boku, do koje bi išla poveznica s rta Oštro, a na koju bi simetrala odredila trajno razgraničenje ili po drugoj varijanti kako se proteže linija ako granica polazi od granice na kopnu. Dakle, sporan dio mora trouglastog oblika površine do 120 km², u prvoj varijanti, ili područje nalin kružnom odsječku površine oko 50 km² u drugoj.
Dvije države do sada nijesu imale nikakvih problema u sprovođenju Privremenog protokola. Naprotiv. Od obnove nezavisnosti nije bilo sastanka najviših zvaničnika a da obje strane nijesu istakle da otvoreno pitanje međusobne morske granice nije prepreka odličnim odnosima. Primjetno je bilo da je objema stranama bilo izuzetno stalo do dobrih odnosa.
U više navrata su najviši zvaničnici dviju država izjavljivali da Crna Gora i Hrvatska treba da budu primjer kako dvije države funkcionišu i odlično sarađuju u pored otvorenih pitanja. Dokle je išlo uvažavanje i razumijevanje druge strane ukazuju činjenice da Hrvatska nikada nije zvanično pokretala pitanje granice, a da je s druge strane Crna Gora u prošloj deceniji dobro pazila da trasa podmorskog kabla i raspored blokova za istraživanje nafte i gasa nikako ne dodiruju, a kamoli povrijede sporno područje.
Premijeri dviju država Milo Đukanović i Ivo Sanader saglasili su se 2008. da spor rješavanju na Međunarodnom sudu pravde, i najavili da će obje strane poštovati presudu, ali na tom planu nije do sada bilo napretka.
Hrvatski desničarski mediji kao i oni u Srbiji, i njihove ispostave u Crnoj Gori, znali su s vremena na vrijeme da podgriju spor, ali se to nikada nije odrazilo na državnu politiku ni Crne Gore ni Hrvatske.
Školski brod JNA „Jadran“
Riječ je o jedrenjaku barkantinu građenom 1931-1933. u Njemačkoj, za potrebe Mornarice Kraljevine Jugoslavije. Brod je plaćen dijelom iz budžeta dijelom dobrovoljnim prilozima organizacije Jadranska straža, osnovane u Splitu ali aktivne na cijelom području Jugoslavije.
Nakon II Svjetskog rata, u kojem je teško oštećen, remontovan je u Tivtu i bio je do raspada Jugoslavije školski, dakle trenažni ali i reprezentativni brod JNA odnosno JRM. Raspad Jugoslavije zatekao ga je na remontu u Tivtu, koji mu je bio u prva luka u koju je uplovio 1933. Međutim, najveći dio života bio je baziran u Splitu.
Jugoslovenski brod, tijesno povezan i sa Tivtom i sa Splitom sporan je. Ali kao i u slučaju sporne granice na moru, Hrvatska nije potezala to pitanje na zvaničnim sastancima uprkos povremenim pritiscima medija ili političara uglavnom u kampanjama. Sve dok Crna Gora nije nakon posljednjeg remonta počela prošle decenije da aktivno koristi brod. U maju 2018. kada je brod isplovio ka Malti Hrvatska je uputila Crnoj Gori protestu notu. Druga nota upućena je avgusta 2023, zbog obilježavanja 90. godišnjice ŠB „Jadran“ u Crnoj Gori. Godišnjica je obilježena i u Hrvatskoj.
Ratni zločini i pravična odšteta logorašima teme su kojima se Crna Gora bavila, ali po ocjeni Hrvatske ne u dovoljnoj mjeri. Logika govori da tako i jeste. Za zlostavljanje u logoru u Morinju osuđene su četiri osobe – dvije na po tri, i dvije na po dvije godine zatvora. Jesu li samo ta četvorica osnovala logor, dovodili i držali tu i mučili zatočene ljude? Logorašima je isplaćena simbolična odšteta.
Činjenica da dobar dio populističke sadašnje vladajuće koalicije pokušava da ukloni ili makar minimizira spomen-ploču postavljenu na mjestu nespornog nekadašnjeg logora Morinj, u kojem su 1991. i 1992. držali Hrvate dovedene s okupiranog područja te zemlje ukazuje da je Crna Gora ipak još podaleko od raščišćavanja sa svojom novijom istorijom odnosno sa sramotnom prošlošću s početka devedesetih. Činjenica da niko od crnogorskih vlasti nije našao za shodno da prije tri dana makar minimalnim gestom obilježi godišnjicu najžešćeg granatiranja Dubrovnika, onog 6. decembra 1991, to potvrđuje.
Bazen u Kotoru: Odluka Opštine Kotor 18. avgusta 2021. da gradski bazen koji je do tada nosio ime antifašiste Nikole Bućina, koji je poginuo 1944. u borbi s četnicima nazove po osobi koja je bila čuvar u zloglasnom logoru Morinj vrhunac je naopake politike i problematična je iz više razloga.
Što može učiniti Hrvatska, a što Crna Gora
Hrvatska je dobro na svojoj koži iskusila što znači blokada procesa evropske integracije. Zbog spora najprije u vezi s odlukom Hrvatske da od 1. januara 2008. proglasi u Jadranu Zaštićeni ribolovno-ekološki pojas, a zatim kada je Hrvatska odluku izmijenila da ispuni zahtjeve Slovenije a onda zbog granice u Piranskom zalivu, Slovenija je držala od decembra 2008. do oktobra 2009. Hrvatsku pod blokadom pregovora.
Tadašnji slovenački premijer Borut Pahor je u decembru 2009. blokirao otvaranje pregovaračkih poglavlja iako su sve ostale države EU tada bila saglasne da Hrvatska treba da napreduje u pregovaračkom procesu.
Zvanični Zagreb je pružao godinama i konkretnu i političku pomoć Podgorici u procesima integracije Crne Gore u NATO i i EU. Od ustupanja prevoda pravne tekovine EU prije petnaest godina, preko političke i ekspertske podrške u svim fazama integracionih procesa zaključno sa lobiranjem u korist Crne Gore. Do promjene vlasti u Crnoj Gori 2020. dvije države su bile partneri u punom smislu te riječi.
U Beogradu i ispostavama Beograda u Crnoj Gori to je nazivano „rasrbljivanjem“ i „ustašizacijom“ Crne Gore. Nakon promjena stvari su počele da izmiču kontroli. Najprije je jedan poslanik hrvatske manjine u Crnoj Gori izgubio mjesto u Skupštini – zato Hrvatska insistira da ta malobrojna zajednica dobije ustavne ili zakonske garancije kakve ima npr. srpska zajednica u Hrvatskoj.
Zatim je preimenovan bazen. Pa je onda 28. juna ove godine usvojena u Skupštini Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac (i logorima Dahauu i Mauthauzenu). Nepun mjesec kasnije Hrvatska proglasila nepoželjnima na svojoj teritoriji Andriju Mandića, Milana Kneževića i Aleksu Bečića.
Ko će biti odgovoran za eventualnu blokadu?
Može li Hrvatska blokirati proces evropske integracije Crne Gore? Naravno da može.
A što može da učini crnogorska vlast prije svih predsjednik Vlade Milojko Spajić? Nema mnogo manevarskog prostora. Može da nastavi po starom – da petlja i mulja kao proljetos kad je Hrvatska bila za to da EU konstatuje da je Crna Gora ispunila mjerila (IBAR), a premijer Crne Gore tvrdio u Briselu da Skupština neće donijeti rezoluciju o Jasenovcu, da bi je ona ubrzo nakon toga donijela.
Može i da se pravi lud odnosno da suštinski ignoriše non-paper. A može i da uđe u proces rješavanja ovih pitanja. Ne zato što to traži Hrvatska nego zato što je to dobro za Crnu Goru.
Dobro je za Crnu Goru da uđemo u rješavanje sporne granice. Dobro je za Crnu Goru da krenemo da se raskusuravamo što je čije. Dobro je za crnogorsko društvo da počinioci ratnih zločina odgovaraju, i da ništa ne nosi ime po onima koji su se u po nas sramotnim ratu devedesetih ogriješili i o pravdu i o crnogorsku tradiciju i o čojstvo. Dobro je za Crnu Goru da pripadnici svih manjina imaju garantovan minimalan broj mandata u parlamentu…
Ali da se u ovo uđe treba malo hrabrosti. I malo više čvrstine, kičme.
Traži li Hrvatska da se sve to odmah riješi? Ne. Sporovi ove vrste dugo traju i dugo se rješavaju. Hrvatska i Slovenija su u EU ali još nijesu raščistile spor u vezi sa granicom. Ali su u jednom trenutku krenule da ga rješavaju. Očekuje li hrvatska da se riješi sve kako njoj odgovara? Niko razuman s tim ne ulazi u razgovore.
Hrvatska je bila jasna – očekuje da se makar u ovo krene. Ima li na to pravo? Ima. Treba li to podržati? Treba. Hoće li Hrvatska blokirati Crnu Goru ako se Crna Gora ne pokrene na ovim pitanjima? Neće. Ako bude blokade – to znači da Crnu Goru nije blokirala Hrvatska nego je blokirala crnogorska vlast.
