Serija transkripata presretnutih razgovora pripadnika mafijaških struktura ozbiljno inkriminiše Crkvu Srbije u Crnoj Gori, kao i značajni dio partija i pojedinaca iz “stare većine”. Snimci su krcati oružjem čiju kupovinu finansira srpska crkva i novcem namijenjenim, opet, Demokratskom frontu i, za sada, poimenice, poslaniku Lekiću. Skandal, međutim, još nije izbio. Nema ni zgražavanja i histerije onih medija i NVO koje su, svih ovih godina, živjele od afera – stvarnih i napumpanih.
Interesantno je, svakako, kako Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ignoriše te snimke i informacije. Još uvijek. Da javnost nije, istovremeno, obaviještena o njihovim ekspresnim reagovanjima na zločine u kojem se pominju nekakvi ručkovi u visini minimalne zagarantovane plate, nepristrasni posmatrač bi mogao pomisliti da je ta institucija u hibernaciji. Ovako, jasno nam je da je ta
hibernacija selektivna i arbitrarna. I po babu, i po stričevima! Crna Goro, mati meleonah!
U međuvremenu, crnogorska politička zavrzlama ulazi u terminalnu fazu. Osokoljeni činjenicom da nova javnost stare većine i SDT spavaju i bude se po potrebi i interesu, čelnici DF guraju koncept i promovišu politička rješenja koji bi, da Crna Gora ima normalnu politiku i demokratsko javno mnjenje, bili unaprijed osuđeni na neuspjeh. I na podsmjeh i sprdnju.
Ovako, sve ispada još i logično i očekivano. Samo još da se omeđi neugasla ambicija bivšeg Abazovića i stavi pod kontrolu entuzijazam SNP. Te dvije instance – GP URA i Lijeva Desna partija – još, izgleda, jedine nisu shvatile svoju novu poziciju. Njihov napor da se ponašaju kao da se ništa nije desilo i da su njihove političke aspiracije svima prihvatljive je naivno tužan.
Dok ovo pišemo, posljednja nepoznanica u kontekstu okupljanja stare parlamentarne većine je ona vezana za Demokrate.
Kalkulanstvo i oprez mogu biti korisni u politici. Isto važi i za populizam: postoje situacije kada simplifikovane političke poruke, one za “obični narod”, imaju smisla. Politika trpi i banalnosti, posebno u malim količinama.
Ali, kada su račundžijski odnos i populizam suština i sadržina politike, a ne samo njena povremena logika i forma, onda imamo sadašnju verziju Demokrata. Njihov je aktuelni problem, sva je prilika, što još uvijek ne razumiju signale i poruke sa Zapada – koji su odavno predstali da budu indirektni i simbolični.
Bečić i njegova partija odbija da bilo što rizikuje. To se može odraziti na njihovo biračko tijelo, objašnjavaju onim diplomatama koji su još uvijek spremni da razgovaraju sa njima. (Jer, javna je tajna, ima i onih koji ne žele više da gube vrijeme na isprazne tirade lidera Bečića.)
Što god da učine – to je u politici uvijek istina – postoje članovi, simpatizeri i birači koji će se razočarati. Isto važi za slučaj koji Demokrate moraju uzeti u obzir: što god ne učine – ima članova, simpatizera i potencijalnih birača koji će se naljutiti.
Tako da je politička situacija u Crnoj Gori, glede formiranja stare vlade, svedena na jednostavno pitanje: da li Demokrate žele da se zaista bave politikom ili ne?
Logika koja je, čujemo, bila pomenuta nekim evropskim ambasadorima – da se ipak prihvate predlozi i inicijative DF i da bude formirana politička vlada, sa idejom da traje sve do 2024, pa da se, poslije mjesec ili dva, “pošto se pokaže i da je to politički neodrživo” – pokazuje da Demokrate i dalje kalkulišu kao trgovci, usredsređeni isključivo na projekcije sopstvenog rejtinga.
To je, svakako, legitimno. Koliko je pametno, drugo je pitanje. U tri ili četiri naredna dana znaćemo dokle seže politička pamet i vizija tog dijela stare većine. Crnoj Gori svakako nije potrebna odluka koja bi dovela do vladajuće strukture – do obnavljanja stare većine, dakle – koja bi bila suprotstavljena našim evropskim i američkim partnerima i prijateljima.
Ćutanje na jasne američke poruke i evropske signale ne može dovijeka trajati. Kao što ne može trajati ni nemiješanje u sopstveni posao od strane SDT, kao ni ignorisanje kapitalnih saznanja i indicija o povezanosti kriminalni, crkvenih i političkih krugova, a sve preliveno ruskim novcem – od strane staroj većini naklonjene medijske zajednice i njihovih NVO.
Politika nije šibicarenje i jeftina trgovina. Ili – ona to ne može biti jednom, pa još jednom – kako se to dogodilo u našoj zemlji poslije avgusta 2020 – pa još jednom, kako izgleda da sada može biti.
Dok nervozni Abazović uzvikuje kako su Crnogorci zaboravili crvene zastave, Belveder i njegov “temeljni ugovor”, a DF žuri da preuzme unutrašnje poslove i sektor bezbjednosti, predlažući ostarjelog mandatara iz koalicije “Mir je naša nacija”, Bečić i njegovi saradnici imaju pred sobom prosto pitanje: da li da počnu da se bave politikom ili ne.
Valjalo bi – za Crnu Goru bi bilo korisno – da njihov odgovor bude politički. Ili … “Halo, Bing, kako brat?” … “Cijena? Prava sitnica!
