U nedosljednosti evropskih institucija i međunarodnih organizacija leži opasnost po naš region, a ukoliko Evropa ne bude poradila na evropeizaciji Balkana, problemi iz ovog regiona mogu se prenijeti i na samu Evropsku uniju, ocijenio je u intervjuu za Pobjedu ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Selmo Cikotić.
“Dobitna kombinacija za Evropu i globalnu zajednicu naprednih i civilizovanih zemalja je da intenziviraju svoj angažman na našem prostoru, kako bi se države ovog regiona što prije i što snažnije integrisale u arhitekturu progresivnih i miroljubivih zemalja. Ostavljanje prostora za realizaciju nekih starih pokušaja je nešto što može biti opasnost za region”, smatra Cikotić.
Napominje i da „karike prisutne u ovom dijelu svijeta predstavljaju lanac snažnih uticaja na daleko širi kontekst nego što to sama fizička dimenzija ovog regiona sugeriše“.
Na nedavnom samitu na Brdu kod Kranja potvrđena je evropska perspektiva Zapadnog Balkana i još jednom poručeno da Evropska unija taj region vidi kao svoj integrativni dio. Koliko su lideri EU zaista iskreni kada šalju te poruke, ako znamo da Sjeverna Makedonija i Albanija uporno ne dobijaju datum početka pregovora, a da sa druge strane države koje su daleko odmakle u pregovorima, poput Crne Gore, već duži period ne uspijevaju da otvore preostala pregovaračka poglavlja?
Mislim da smo mi već u velikoj mjeri naučili da analiziramo ono što međunarodni akteri ovdje rade, a ne šta nam govore. Ponovljene poruke koje nisu praćene adekvatnim postupcima gube težinu, značaj i uticaj na region i daju prostor određenim ideologijama i politikama za koje smo mislili da su stvar prošlosti da pokušaju na drugi način i drugim metodama da ostvare neke ciljeve koje nisu uspjele ratovima.
Mislim da u nedosljednosti evropskih institucija i međunarodnih organizacija u značajnoj mjeri leži i opasnost po naš region. Dobitna kombinacija za Evropu i globalnu zajednicu naprednih i civilizovanih zemalja je da intenziviraju svoj angažman na našem prostoru, kako bi se države ovog regiona što prije i što snažnije integrisale u arhitekturu progresivnih i miroljubivih zemalja. Ostavljanje prostora za realizaciju nekih starih pokušaja je nešto što može biti opasnost za region. Mislim da je naša perspektiva u konstruktivnoj i dobroj saradnji od koje će svi imati koristi, a ne u nekim sukobima i ratovima u kojima ćemo svi gubiti, jer je onda samo pitanje ko gubi manje, a ko više.
A jesmo li sada bliži tim sukobima i ratovima nego što smo to bili prije nekih deset godina?
Opšta percepcija je da smo danas bliži nego što smo bili prije desetak godina, ali sa druge strane vjerujem da je još uvijek na političkoj pozornici našeg regiona prisutno toliko ljudi koji imaju živa sjećanja na ono što se dešavalo prije 25 i 30 godina i da mogu dominantno da utiču na rješavanje otvorenih pitanja. Ne trebamo zatvarati oči pred problemima. Puno je neriješenih pitanja na svim stranama, ali je daleko bolje ta pitanja rješavati civilizovanim, ljudskim, diplomatskim i političkim metodama, a ne silom.
Da se vratimo na Brdo kod Kranja. Iako je Slovenija insistirala na tome, Zapadni Balkan ipak nije dobio vremenski okvir za punopravno članstvo. Kako vidite taj izostanak?
Ukoliko Evropa ne bude poradila na evropeizaciji Balkana, problemi iz ovog regiona mogu se prenijeti i na samu Evropsku uniju. Zapadni Blakan se često potcjenjivao, a ne treba gubiti iz vida da on vezuje oksident i orijent, odnosno zapad i istok, Evropu i Aziju. Vezuje Mediteran i srce Evrope, jadranski i crnomorski basen, različite kulture, religije i te karike prisutne u ovom dijelu svijeta predstavljaju lanac snažnih uticaja na daleko širi kontekst nego što to sama fizička dimenzija ovog regiona sugeriše. Evropa često interveniše na našem prostoru u mjeri u kojoj je to njima potrebno i na način koji definiše njihova ovlašćenja, pritom često zanemaruju da su odgovornost i obaveze prisutne u jednakoj mjeri kao mogućnost i ovlašćenja. Ukoliko se do kraja ne izbalansiraju ta ovlašćenja, onda se to sa daleko većom cijenom i kao bumerang vraća Evropi kad god nije do kraja i korektno odigrala svoju ulogu u ovom djelu svijeta. To se istorijski ponavlja i smatram da je vrijeme da Evropa spozna neku vrstu kašnjenja, pada intenziteta i kvaliteta svog angažmana i da pojača, popravi i uveća svoje prisustvo na ovom prostoru zbog vlastitog interesa, a ne samo zbog državica na Zapadnom Balkanu.
Čini se da Evropa, u toj zaokupiranosti sobom, nije ni svjesna da gubi bitku protiv suprotstavljenih geopolitičkih igrača...
Mi smo do prije tri decenije živjeli u evrocentričnom svijetu. Evropa je sad već postala periferija svjetskih odnosa, a da bi se vratila na svjetku pozornicu ona mora pokazati kapacitet da rješava probleme. Mi smo i geografski i istorijski i suštinski dio Evrope i važna smo, a po meni i primarna obaveza Evrope u vanjsko-političkom i bezbjednosnom smislu kako bi ona i na unutrašnjem planu mogla da doživi nov stepen razvoja i da gradi jaču ulogu u globalnim razmjenama.
Pojavio se nedavno neformalni dokument koji predviđa odvajanje Republike Srpske i pripajanje određenih djelova BiH Hrvatskoj. Često čujemo da je BiH, sa najkompleksnijim političkim sistemom, nefunkcionalna država. Kakvu perspektivu BiH ima ukoliko Dejtonski sporazum, bez obzira na njegov istorijski značaj, nastavi da se primjenjuje a da ga neki ne poštuju?
Taj dokument je jedna vrsta neozbiljnog eksperimenta međunarodne zajednice ko god da stoji iza njega, a znamo da niko nije smio javno da stane. Aktuelna struktura vlasti u BiH jeste nefunkcionalna i ne može garantovati održiv i brz napredak koji je BiH potreban i za koji je BiH sposobna uz sve probleme koje ima. Sa prisustvom visokog predstavnika i sa nefunkcionalnom vladom ona drži jedan trend ekonomskih, integracijskih i svih drugih tokova regiona i u znatno manjoj mjeri koristi svoje potencijale nego što bi to mogla u slučaju da ima funkcionalnu vlast. Mislim da je u interesu svih građana i svih naroda koji žive u BiH da dogovore jedan funkcionalniji model. Ipak, ne bih to prejudicirao. To je jedno osjetljivo političko pitanje i o tome se mora postići sporazum i unutar BiH i u regionu, jer neka najosjetljivija pitanja u BiH se prvo trebaju riješiti u Beogradu i Zagrebu, pa tek onda dogovoriti u Sarajevu?! To je, nažalost, naša realnost.
U Crnoj Gori je u avgustu prošle godine došlo do smjene vlasti nakon 30 godina. Kakva je saradnja BiH sa novom Vladom u Podgorici i koliko se to razlikuje u odnosu na saradnju sa prethodnom vladom?
Vjerujem da je svaka promjena korisna. Dobri odnosi između BiH i Crne Gore nisu ni na koji način dovedeni u pitanje. Lično sam imao više kontakata sa novim ministrom unutrašnjih poslova Sergejom Sekulovićem i mogu reći da imam jako pozitivan utisak o saradnji sa ministrom unutrašnjih poslova, ali i sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem. Postoji interes, mogućnost i već uspostavljena dobra praksa saradnje i sa novom crnogorskom Vladom.
Međutim, ono što sama promjena vlasti reflektuje na Crnu Goru je pitanje Crne Gore, njenih insitucija i njenih građana. Imamo različita mišljenja o tome kakav je i koliki je efekat te smjene vlasti. Mislim da je to pitanje za Crnu Goru, a interes BiH je da sa svim vladama i svim državama u regionu ima dobru saradnju. BiH sa Crnom Gorom ima nivo saradnje koji je paradigma dobrosusjedskih odnosa u širem regionu.
