Fakultet za crnogorski jezik i književnost (FCJK) sinoć je na Cetinju obilježio prvu deceniju postojanja.
Na svečanosti se obratio i biši dekan Fakulteta, Adnan Čirgić.
Njegovo obraćanje prenosimo integralno:
Nijesam se obradovao kad sam određen za jednoga od govornika na večerašnjoj svečanosti jer u primjereno kratkome govoru znam da ne mogu stići da istaknem sve bitne ljude i događaje koji su obilježili rad ove institucije za skoro 15 godina njezina postojanja i 10 godina od transformacije podgoričkoga Instituta u cetinjski Fakultet za crnogorski jezik i književnost.
A sve su balkanske godine, a crnogorske naročito, uvijek turbulentne. Ovih naših pet potonjih osobito.
Premda je ova institucija osnovana 2010. godine, nužno se vratiti koju deceniju unazad, u vrijeme kad su se počeli graditi temelji za njezino osnivanje, a to je kraj 60-ih godina minuloga vijeka, kad se javila generacija kulturnih stvaralaca koji su se – uprkos zvaničnim stavovima tadašnjega režima – počeli boriti za zaseban status crnogorske kulture, crnogorskoga jezika i književnosti unutar ondašnje jugoslovenske zajednice, što je bio gotovo jeretički pokret u doba kad je Crna Gora u nacionalnome i kulturnom, a u jezičkom pogledu osobito, tretirana kao dio širega srpskog kulturnog regiona.
9Među svima iz te generacije koji su cio svoj život podredili emancipatorskoj misiji stvaranja demokratskoga, građanskog društva u zajednici evropskih naroda, društva koje će imati pravo da svoje kulturne fenomene, a prije svega svoj jezik i svoju književnost, tretira u skladu s onim što oni zaista jesu i u skladu s onim što su kroz istoriju bili, a ne u skladu s onim što je propisivala naučna i politička elita u Beogradu, posebno mjesto pripada Vojislavu Pavlovu Nikčeviću, čije je djelo u temeljima ove institucije iako njeno osnivanje nije dočekao.
Imali smo čast biti njegovi učenici i saradnici na početku naših karijera, imali smo čast ostvariti institucionalnu saradnju i s onima iz te generacije koji su dočekali osnivanje Instituta i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost i, premda iz te generacije gotovo nijedan više nije među živima, znam da je osnivanje i rad ove ustanove bilo ostvarenje njihova generacijskoga sna. Cio je naš rad zapravo nastavak te emancipatorske misije koju su oni prije šest decenija započeli.
Za nepunu deceniju i po, otkad kao ustanova postojimo, vjerujem da će svi koji su s našim radom upoznati posvjedočiti da smo razbili brojne predrasude i navike koje su bile odlika rada crnogorskih institucija.
Pokazali smo da za nas ne vrijedi ona poznata "trojica mnogo, a dvojica malo", uvažili smo sve prethodnike koji su svoj život i djelo posvetili montenegristici, nijesmo razgonili stare no ih povezali s mladima, djelovali smo u skladu sa sopstvenom savješću a ne u skladu s očekivanjima vlasti, kulturnih centara iz okruženja ili očekivanjima evropskih centara moći kojima počesto crnogorsko pitanje nije bilo do kraja jasno.
Svojom dužnošću nijesmo smatrali samo valjano održati čas već svijest o montenegristici kao grani slavistike širiti kako u Crnoj Gori tako i van nje, do evropskih i američkih slavističkih centara. Društvenu emancipaciju smatrali smo svojom prevashodnom dužnošću, a ta dužnost podrazumijeva i kritiku vlasti i kritiku centara moći. Zato nam je valjda sudbinski predodređeno da smo draži opoziciji nego vlastima.
Kritikovali smo prethodnu vlast zbog trulih kompromisa s ondašnjom opozicijom čiji je glavni politički cilj od osnivanja bio ukidanje državnoga suvereniteta i subjektiviteta Crne Gore, asimilacija Crnogoraca te razgradnja građanskoga društva.
Kritikovali smo osobito bivšu kulturnu i prosvjetnu elitu zbog pristajanja na neustavne promjene u vezi s promjenama naziva predmeta Crnogorski jezik i književnost, u vezi s dodjeljivanjem državnih nagrada pojedincima sumnjivoga doprinosa crnogorskoj kulturi, zbog prećerane tolerancije i nespremnosti da se suprotstavi Crkvi Srbije posredstvom koje su velikosrpske političke elite podrivale sve vrijednosti koje su obnovljene na referendumu 2006. godine.
Kritikovali smo odsustvo vizije u kulturnoj i obrazovnoj politici, podsticanje paradne kulture, podilaženje izdavačkim i knjižarskim tajkunima koji su radili na negiranju crnogorske kulture, forsiranje mediokritetstva CANU i njihovih nakaradnih projekata, prihvatanje dezintegracionih kulturnih modela umjesto stvarnoga forsiranja interkulturalizma itd.
Među predstavnicima bivše vlasti sigurno i danas ima onih kojima i dalje nije jasno zašto smo ih kritikovali.
Suprotstavili smo se brojnim javnim nesuvislostima koje su gašenjem ove ustanove htjeli potvrditi svoju lojalnost Srpskome svetu
No ima među tim elitama i onih koji su i onda i danas znali koji su bili suštinski naši razlozi za kritiku i koji je bio značaj osnivanja ove ustanove i značaj njezine društvenoemancipatorske misije. I premda to danas nije popularno jer Crna Gora je jedino mjesto na svijetu đe je društveno prihvatljiva javna poltronerija vlasti a stigmatizovana svaka pohvala opozicije, čast mi je da pomenem i pozdravim gdina Mila Đukanovića i gdina Miga Stijepovića, čijim je ličnim angažmanom ova ustanova i osnovana.
Pred sami istek ministarskoga mandata gdin Stijepović žurno je radio na stvaranju uslova da se podgorički Institut 2014. transformiše u Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju – premda je i on, kao i većina ostalih, bio u čudu što insistiramo na preseljenju na Cetinje kad svi teže da se presele u Podgoricu.
A mi smo i tada, kao i sad, znali da nam je mjesto ovđe, u Prijestonici, đe su ključne institucije za razvoj i afirmaciju montenegristike, na Cetinju đe je śeme klicu zametnulo i đe nijedna sila nije uspjela ugasiti građanski, slobodarski i antifašistički duh Crne Gore.
Mogao bih nabrajati veliki broj okruglih stolova i naučnih skupova koje je FCJK organizovao minulih godina, preko dvjesta publikacija koje su, kako je to uvaženi hrvatski filolog Mate Kapović naglasio, jedini filološki glas koji se iz Crne Gore u inostranstvu čuje, mogao bih nabrajati projekte, značaj časopisa koji okuplja najznačajnija filološka imena sa svih kontinenata, ali pretpostavljam da će o tome više riječi biti kasnije.
Od svih naših projekata istakao bih ovđe samo tri jer držim da bi svaki od njih posebno bio dovoljan da opravda razloge za osnivanje ove kuće.
Prvi je višetomna Istorija crnogorske književnosti, prva i jedina dosad u Crnoj Gori, uprkos hiljadugodišnjoj istoriji pismenosti i književnosti. S tim su se projektom decenijama prije nas uzalud u koštac hvatale druge crnogorske naučne i kulturne ustanove.
Drugi je petotomna Bibliografija Njegoš, koja sadrži oko 35.000 bibliografskih jedinica, odnosno gotovo sve što je o Njegošu napisano na našim jezicima i na velikim svjetskim jezicima. Nastala je u saradnji s renomiranim crnogorskim bibliografima, a povodom 200. godišnjice Njegoševa rođenja, i vjerovatno je jedini projekat koji će svojim značajem biti pominjan do narednoga Njegoševa jubileja.
Opstali smo zahvaljujući svima vama, zahvaljujući našim studentima i građanima, koji vrednuju naš institucionalni otpor ropstvu, šofinizmu, klerikalizmu...
Treći je bibliografija Crnogorski jezik, koja sadrži skoro 15 hiljada jedinica i obuhvata period od 1768. do 2020. Osim što na jednome mjestu nudi popis gotovo svega što je u vezi s crnogorskim jezikom rečeno, ta je impozantna bibliografija najtvrđi meteriz u odbrani crnogorskoga jezika od aktuelnih negacija jer odakle toliko hiljada tekstova o nečemu što ne postoji.
Umjesto dalje elaboracije doprinosa FCJK montenegristici, radije bih istakao nešto drugo. Kad je krajem 2020. godine antifašistička ideologija u Crnoj Gori ustupila mjesto neofašizmu, što su vlasti isticale kao svoju pobjedu nakon 75-godišnjega ropstva, zaćutale su sve javne naučne i kulturne ustanove u Crnoj Gori i dotadašnji dvorski intelektualci.
Cijena opstanka ove ustanove, činjelo se, skopčana je s mučkim prihvatanjem narušavanja osnovnih ustavnih vrijednosti, s ćutnjom na gušenje građanskih prava i sloboda, s nijemim posmatranjem gašenja jedne stare evropske države i kulture i jednoga mladog građanskog društva. Nijesmo prihvatili tu cijenu.
Suprotstavili smo se brojnim javnim nesuvislostima koje su gašenjem ove ustanove htjeli potvrditi svoju lojalnost Srpskome svetu. Ukidane su nam finansije, blokirana licenca za naučno-istraživački rad, prijećeno nam ukidanjem reakreditacije studijskih programa, medijskom propagandom dovođeni smo u vezu s kriminalnim klanovima a tekstovi o nama objavljivani su uz slike medijski demonizovanoga čovjeka koji svoj društveni aktivizam danas plaća neviđenim progonom i torturom porodice koju bezbjednosne strukture vrše posredstvom podložnih medija i novinara, dok s druge strane oni koji su bili prvostepeno optuženi za državni terorizam danas s pozicije vlasti u zatočeništvu drže bivšega specijalnog tužioca koji je spriječio tadašnje krvoporoliće i razobličio mrežu ruskih agenata čiji je cilj bio da terorom postignu ono što su nekoliko godina kasnije ostvarili na izborima, uz pomoć neviđene propagande i posredstvom litija.
Mi smo i tada, kao i sad, znali da nam je mjesto ovđe, u Prijestonici, đe su ključne institucije za razvoj i afirmaciju montenegristike, na Cetinju đe je śeme klicu zametnulo
Opstali smo uprkos svemu tome, a opstali smo zahvaljujući svima vama, zahvaljujući našim studentima i građanima, koji vrednuju naš institucionalni otpor ropstvu, šofinizmu, klerikalizmu i konačnome nestanku. Isto tako želim da naglasim da su potonjih godinu dana, nakon smjene prosvjetne vlasti, prilike u kojima FCJK funkcioniše drugačije od onih kojima smo svjedočili prethodnih nekoliko godina.
Aktuelna prosvjetna vlast ima profesionalan odnos prema ovoj instituciji. Ako je izostanak potrebe resornoga ministarstva da politički kazni svoje neistomišljenike odnosno ako je tolerisanje postojanja ustanove koja kritički djeluje u odnosu na vlast nešto što se podrazumijeva u demokratskim društvima, u autokratskome crnogorskom društvu ta je činjenica kuriozitet i zato je ističem.
Na kraju želim da istaknem da sam imao čast, iako to počesto nije bilo i zadovoljstvo, da trinaest godina budem na čelu ove ustanove. Njezin je rad do 2020. bio i pod lupom vlasti i opozicije, a nakon 2020. godine pod lupom svih koje je žuljala činjenica da je Fakultet za crnogorski jezik i književnost postao svojevrsna ćelija intelektualnoga otpora i središte intelektualne emancipacije.
Ako sam u svemu tome imao imalo ličnoga doprinosa, imao sam ga zahvaljujući činjenici što je kolektivom koji čine ovi ljudi bilo lako upravljati, i što smo svi mi imali gotovo roditeljsku podršku trojice koji više nijesu s nama – Milorada Nikčevića, Čedomira Draškovića i Milenka Perovića koji su nam sopstvenim primjerom pokazivali kako treba djelovati.
Nadam se da će ova ustanova opstati i da ćemo zajedno slaviti pobjedu demokratske, evropske i građanske Crne Gore u kojoj će se umjesto da se bori za opstanak razvijati i afirmisati montenegristika kao zasebna nauka o crnogorskome jeziku, crnogorskoj književnosti i crnogorskoj kulturi.
