Rituali pročišćenja su započeli zbijanjem ljudi u procesijama, odmetnutih od sistema, čija je jedina okosnica bila bezuslovni opstanak na vlasti, uz pomoć dobro oprobanih mehanizama izborne politike.
Svaki novi demokratski postupak glasanja je unaprijed obesmišljavan besprekorno štimujućim instrumentom, koji je nepogriješivo pogađao cilj. Pogođena meta održanja na vlasti davala je nove adrenalinsko-endorfinske šokove i potvrđivala uvriježeno stanovište da je vlast opijum, narkotik sa kojeg se teško skida visoko postavljeni zavisnik.
Kreiranje doušničke klime i lova na vještice je tipično za lustrizam
Litijaši su apriori najavili bolja vremena, ekspertsku politiku i čistke. Akcenat goruće parole radikalnih promjena u kancerom zahvaćenoj državi stavljen je na otvaranje tajnih arhiva, od čijeg mraka su se plašili oligarsi “besprekornih” političkih biografija.
Visoko se zavijorio strah jednih i prkos drugih i politička tijela su mogla da krenu u predizbornu trku. Nakon izbora su sve partije slavodobitno najavljivale pobjedu, dok je zbunjeno glasačko tijelo prisustvovalo relativizaciji istine, kao proizvoljne kategorije, dovedene u pitanje gorućim stranačkim interesima.
Da su političari marionete, a njihova retorika unaprijed predvidljiva liderska žvaka, uvjeravamo se kao vječiti repetenti pred televizorima i mračnim ekranima pokretnih telefona, u svakodnevnoj potrazi za dekodiranjem naše stvarnosti u mas medijima.
Elem, najavljene čistke se dešavaju beskompromisno, prvo sječom glava javnih poslenika. Očekujući da će ovom ritualu čistke prethoditi otvaranje strašnih tajnih arhiva, nakon čega će slijediti moralna i vrijednosna osuda, gledajuća i slušajuća publika ostaje zatečena snagom argumentum ad hominem, odnosno činjenice da je dovoljan argument za oduzimanje javne funkcije imenovanje zaposlenog u vrijeme omraženog, konačno smijenjenog, režima, kada je “osvježilo”.
Svježinu tog daha kontaminira kuga u ljudima, relativizujući svojom apstrakcijom strašnu Covid pošast 21. vijeka, koja malo pomalo silazi sa liste prioriteta.
Svjedočiti moć čistki i kuge u ljudima, a pritom vladati vještinom mučanja, nije neka zavidna filozofija. Smjestiti strah za egzistenciju u ljudima i navijati do krajnjih granica taj zategnuti mehanizam provjerena je politika “čistača”.
Ovi rituali nijesu od juče, korijeni su im antički, počinju lustracijom. U cilju pročišćenja praktikovano je pranje vodom i njeno raspršivanje grančicama lovora ili masline.
Lustracija je dovođena i u vezu sa mirisom spaljenih stvari i žrtvovanja životinja, u ritualu koji se odnosio na ljude. Naime, životinjama koje je čovjek pripitomio gajenjem navike prehranjivanja - ovcama, kozama - rezervisan je kraj u simboličnom ritualu oslobađanja od ljudskog grijeha.
Najavljene čistke dešavaju se beskompromisno, prvo sječom glava javnih poslenika
Politika je ovu naviku preobukla u svoje haljine, pravdajući time uklanjanje iz javnog života poslenika bivših režima.
Nesagledive su posljedice lustracije u postkomunističkoj eri, počev od pada realsocijalizma, kao dio opšte dekomunizacije društva.
Najeklatantniji primjeri su dešavanja u Njemačkoj i Poljskoj. Samo u pokrajini Saksoniji je 1.000 profesora ostalo bez posla. Koliko je tačno lustrirano ljudi njemačke vlasti nijesu nikad objavile. U Poljskoj je došlo do masovnih procesa pred lustracijskim sudovima, tako da je do 2007. kroz navedene čistke prošlo 100.000 osoba.
Crkva je bila glavni zagovornik lustrizma, a kada su na red došli i njeni sveštenici, kao saradnici poljskih tajnih službi, odbila je da sarađuje u tom postupku.
Kreiranje doušničke klime i lova na vještice je tipično za lustrizam.
Ovaj živući anahronizam uništava i posljednje ostatke etičnosti, dok na masovnoj lomači spaljujemo ostatke prošlosti, koja nas žive sahranjuje u zajedničku grobnicu.
