Prije nekoliko stotina godina Britanija se nije mnogo razlikovala od većine današnjih siromašnih zemalja. Očekivani životni vijek je bio kratak, stopa smrtnosti novorođenčadi visoka, životni standard je jedva rastao iz godine u godinu, bolesti koje se prenose vodom bile su rasprostranjene. Ljudi su većinu sati provodili radeći, a život u takvoj borbi je bio, kako je Tomas Hobs rekao, „gadan, brutalan i kratak“.
Zatim je nastupila industrijska revolucija i Britanija, praćena drugim zemljama u zobnama sa umjerenim uslovima za život, otkrila je eliksir ekonomskog rasta. Nakon što se više od hiljadu godina standard uglavnom nije mijenjao, prihodi po glavi stanovnika počeli su da rastu mnogo brže.
Rast je rezultirao kraćim radnim sedmicama, dužim životom i manjim brojem ljudi koji žive u apsolutnom siromaštvu. Više novca je potrošeno na zdravstvo, obrazovanje i sanitarije – sve ono što je bilo prijeko potrebno.
Ali – i uvijek postoji neko ali – to je imalo cijenu. Dva vijeka korišćenja fosilnih goriva za pokretanje ekonomske aktivnosti bez obzira na posljedice dovela su do globalnog zagrijavanja, koje je sada dostiglo potencijalno katastrofalne nivoe.
Konačno svjesni da problem postoji
Dobra vijest sa prvih dana konferencije COP26 u Glazgovu je da svi priznaju da postoji problem. Američki predsjednik Džo Bajden to shvata, kao i britanski ministar finansija Riši Sunak.
Kineski predsjednik Si Đinping, iako je propustio razgovore, svjestan je prijetnje koliko i francuski predsjednik Emanuel Makron ili njemačka kancelarka Angela Merkel.
Velike zvijeri globalnih finansija znaju da moraju da osiguraju poštovanje nultih ciljevima emisije ugljen-dioksida čak i dok nastavljaju da finansiraju sektor fosilnih goriva.
Bilo je potrebno neko vrijeme da se svi dovedu na istu poziciju – zapravo predugo – ali umovi su sada fokusirani na način na koji nijesu bili prije 10 godina.
Oni koji poriču klimatske promjene dugo su se sukobljavali sa naučnicima, ali to više nije slučaj. To je dobrodošlo, kao i priznanje da izazovi koje predstavlja potreba da se ograniči porast temperature na 1,5 °C zahtijevaju drugačiji oblik ekonomije.
Uprkos tome, postoji realan rizik da će COP26 završiti neuspjehom i da će se potraga za kolektivnim pristupom u rješavanju klimatske krize završiti međusobnim optužbama i igrom okrivljavanja.
Razlog za to je jednostavan: bogate zemlje žele da siromašnije zemlje postave strože ciljeve za smanjenje emisije gasova staklene bašte; siromašne zemlje kažu da će to učiniti samo ako su planovi u skladu sa smanjenjem siromaštva i smanjenjem jaza u prosperitetu u odnosu na Zapad. Siromašne zemlje ističu da je postojeći haos u velikoj mjeri rezultat dugogodišnjeg zagrijavanja planete koje su prouzrokovale bogate zemlje.
Stanje u bogatim i siromašnim zemljama
Globalno zagrijavanje je problem koji se vremenom razvio. Kina je odgovorna za 28% novih globalnih emisija; ali od ukupne količine efekta staklene bašte, zemlje u Evropi su doprinijele trećinu, a SAD nešto manje od četvrtine.
Bogate zemlje mnogo manje pate od klimatskog sloma nego siromašne, ali one su te koje imaju resurse da to preokrenu. Peking neće ispasti korektan ako pregovori propadnu, i ako kaže da je na Zapadu – sa svojim obilnim bogatstvom – da to pokrene.
Da bi se postigao cilj iz Pariskog ugovora od 1,5 °C, velike količine CO2 će morati da se eliminišu svake godine od sada do 2050. To će imati svoju cijenu.
Američka investiciona banka Morgan Stanley postavila je cijenu od 50 milijardi dolara na pet ključnih oblasti tehnologije – uključujući 20 milijardi dolara za razvoj energije vodonika, 14 milijardi dolara za solarnu, energiju vjetra i hidroenergiju i 11 milijardi dolara za električnu za energiju vozila.
Uprkos brojnim obećanjima, finansijska pomoć sporo stiže. Zemlje u razvoju imaju svako pravo da budu cinične u vezi sa 130 biliona dolara finansijskih sredstava za rješavanje klimatske krize koju navodno vode najveće svjetske finansijske kompanije, a da prethodna obećanja od 100 milijardi dolara godišnje od bogatih zemalja tek treba da budu ispunjena.
Troškovi prilagođavanja se udvostručili
Kao što je UN-ovo odjeljenje za trgovinu i razvoj UNCTAD primijetilo prošle nedjelje, troškovi prilagođavanja za zemlje u razvoju su se udvostručili u posljednjoj deceniji kao rezultat neaktivnosti.
„One će samo rasti kako se temperature povećavaju, dostižući 300 milijardi dolara 2030. i 500 milijardi dolara 2050. godine“, naveli su oni.
Nije teško dati predloge šta bi trebalo da se uradi. Zapadne zemlje mogle bi bez odlaganja da izmire svoje finansijske obaveze. One bi mogle da obezbijede dublje olakšice za dugove za sve veći broj zemalja u nevolji. Trgovinski sporazumi bi mogli biti strukturisani kako bi se spriječilo da zemlje koje preduzmu mjere protiv kompanija za fosilna goriva budu tužene.
Jedna ideja ekonomiste Avinaša Persoa je da bi zemlje koje su najviše doprinijele količini gasova staklene bašte trebalo da dozvole investitorima u projekte klimatske krize bilo gdje u svijetu da od njih pozajmljuju po ultra niskim kamatnim stopama dostupnim na zapadu.
Ovo jeftino finansiranje bi se pomijeralo sve dok projekat ne pokaže neku minimalnu stopu smanjenja gasova staklene bašte. Perso procjenjuje da bi 500 milijardi dolara godišnje iz ovog izvora moglo da stimuliše 50 milijardi dolara privatnih investicija u roku od 15 godina.
Bogate zemlje insistiraju na tome da je novac ograničen nakon globalne pandemije, ali to su vrste suma koje će biti potrebne da bi Zapad bio ozbiljno shvaćen u zemljama u razvoju. Poručiti ljudima koji nemaju skoro ništa da neće moći da imaju ono što mi uzimamo zdravo za gotovo neće doprinijeti suzbijanju problema.
* * * * *
Autor je Leri Eliot, urednik ekonomske rubrike u Guardianu
