Kad mu argumentacija krivlja od prasećega repa nije pomogla da objasni javnosti zašto je njegova partija napuštila śednicu Vlade, ali ne i Vladu koja diže spomenik Amfilohiju, kad nije uspio objasniti zašto ne ostadoše na śednici (kao što ostadoše u Vladi) i glasaše protiv podizanja spomenika glorifikatoru ratnih zločinaca i negatoru svega što se ne uklapa u velikosrpski milje, Ervinov ridžal prešao je na ličnu diskreditaciju sagovornika. Vodeći se onom starom da zlo vrijeme zna naćerat orla da zimuje među kokoškama, nema mi druge no da se i ovaj put osvrnem na letuštu pamet Ibrahimovićeva junoše.
Tumačeći, opet iz sopstvene perspektive, kako bih na silu da sam nešto drugo, a to što me tamo neće čini me frustriranim i inferiornim čifčijom, Ćorović me iz dubine svoje lirske podaničke duše iskreno sažalijeva.
Premda je to izvan njegovih moći saznanja, probaću Ćoroviću da pojasnim. To što sebe ne smatram članom nacionalnoga kolektiva kojemu Ćorović pripada, osobito što sebe ne smatram dijelom političke skupine koja iskazuje besprizornu javnu servilnost beogradskim i inim gazdama, držim da me ne sprečava da pišem i o položaju Bošnjaka u Crnoj Gori ili kolaboracionističkoj ulozi Bošnjačke stranke u političkome životu Crne Gore. Jednako tako pišem i o ostalima, recimo velikosrbima, kojima i Ćorović svojim političkim učinkom pripada. To što sam rođen i živim u Crnoj Gori, to što sam svoju sudbinu vezao za ovu a ne neku drugu zemlju, to što su moji preci iz Kuča došli u Podgoricu u XVII vijeku, a odatle opet od kraja XIX do polovine XX vijeka živjeli u Tuzima, pa se onda opet vratili u Podgoricu, to što svi oni počivaju u crnogorskoj zemlji - nacionalno me opredijelilo kao Crnogorca, a za to nacionalno opredjeljenje nijesam tražio niti mi je kad trebala čija potvrda. S druge strane, ničije me nacionalno opredjeljenje nikad nije posebno zanimalo niti sam se prema njemu upravljao. No ideologija kojoj neko pripada uvijek me zanimala. Upravo zato i ukazujem na golotinju izdajnika u Crnoj Gori koji služenje nakaradnoj fašističkoj i velikosrpskoj ideologiji kamufliraju tobožnjim nacionalnim pripadništvom - kako to čine Crnogorci iz Ure ili Demokrata ili Albanci i Bošnjaci iz Vučićevih koalicija. A Ćoroviću se koalicija u kojoj služi (za uklin) toliko sviđela da se s tečnoga bosanskoga prešaltao na izgleda još tečniji srpski, pa mu više ni "proletje" ni "proleće" nego baš "prolete" jedna narodna misao kojom je htio reći nešto o meni, a čime je zapravo otkrio svoju ulogu Vučićeve kanavace u političkome životu Crne Gore. Zato sad mogu da predahnu Budimir Aleksić, Goran Danilović, Vesna Bratić, Dragan Koprivica i drugi isluženi vojnici Srpskoga sveta. Stigao im je podmladak iz Bošnjačke stranke.
Nadam se da je ova polemika pomogla građanima Podgorice da shvate da će sljedeće neđelje biti svejedno hoće li glasati za politiku Bošnjačke partije ili deklarisanih velikosrpskih partija čija Vlada, zajedno s Ibrahimovićevom Bošnjačkom strankom, gradi spomenik Amfilohiju Radoviću.
Ćorovićeva najnovija fb bljuvotina oslikava prije svega njegovu slaboumnost jer je tim tekstom potvrdio moju tezu o angažmanu BS na poslu navodne etnofederalizacije Crne Gore i namjeru o zabijanju u nacionalne torove. No to je samo prelazna faza ka potpunoj fašizaciji i srbizaciji Crne Gore u velikosrpsku državu koja nikakvu drugost ne priznaje. U građanskoj državi pojedinac je nosilac integriteta, a ne narod, te je priča hoće li ko koga tamo ili ovamo zapravo potvrda čerečenja CG kao nacionalno podijeljenoga društva. Učinak Bošnjačke stranke ka ostvarenju toga cilja ogroman je i mjeriće se nepodnošljivošću života i Crnogoraca i Bošnjaka u takvoj Crnoj Gori.
17
