Ovo što slijedi pišem teška srca, jer se radi o žrtvi, odnosno, predstavnicima žrtava genocida koji je počinjen u Srebrenici. Nije lako kritikovati žrtvu.
Međutim, kada žrtva pristane da se “žrtvuje” za račun političke koristi “svoje” partije, i time potvrdi klerikalizaciju i etnizaciju cijelog političkog prostora, onda ostaje malo razloga za ćutanje. Kada žrtva učini štetu i sebi i drugima, i kada pokuša da opravda ono što se ne može opravdati, mora se nešto reći o posljednicama. Kada žrtva lažno predstavi antiratne i pomiriteljske napore iz bliske prošlosti Crne Gore, i time direktno podupre politički i ideološki narativ onih u koji baštine tekovine ratnih zločinaca što su satrli civile u Srebrenici i šire, stvari se moraju nazvati pravim imenom.
Isto važi i kada se žrtva potrudi da sve rečeno i učinjeno ogrne u moralne zastore pravde i nedodirljivosti koju sjećanje na srebrenički genocid sobom nosi.
Odluka organizacije Pokret Majke Enklava Srebrenice i Žepe da njihova predsjednica javno podrži Ervina Ibrahimovića i odluku njegove Bošnjačke stranke da postanu integralni dio rekonstruisane Vlade Crne Gore pod indirektnom kontrolom lidera Nove srpske demokraitje, Andije Mandića, nikako ne može da se tretira kao rezultat slabe procjene situacije, nepromišljenosti, političke naivnosti, ili njihovih vizionarskih sposobnosti da prepoznaju daleke ciljeve u procesu demokratizacije Crne Gore.
110Činjenica da se ova organizacija oglasila nekoliko dana nakon što je Bakir Izetbegović pozdravio odluku BS za ulazak u Vladu je jasan pokazatelj da se radi o još jednom u nizu sračunatih poteza iz domaćeg arsenala transakcione politike. To je potez koji jasno govori da je sužavanje političkog fokusa i interesa na predstavnike “naše” nacije, etničke grupe, vjere, itd. prioritet političkih aktera poput BS i onih koji podržavaju odluke ove partije.
Šteta koja je napravljena ovom odlukom je značajna. Njome su ozbiljno uzdrmani temelji odnosa između građana Crne Gore i političkih predstavnika Bošnjaka. Međusobna podrška, povjerenje, i uvjerenje da se svi mi još uvijek borimo za ostvarivanje istog cilja su dovedeni u pitanje. Plašim se da će nacionalno i vjerski podastrta sebičnost kojom nadaleko odišu odluka BS da postanu dio Vlade i podrška toj odluci od strane Izetbegovića i Subašić, motivisati sve ostale da iznova promisle da li da se i oni vrate u torove sebične i štetne nacionalne politike kojoj je stalo samo i jedino do “svojih”.
To nije budućnost Crne Gore i regiona, već je to ćorsokak koja vodi nazad u etnizaciju iz ranih 90-ih.
Tvrdnja predsjednice Subašić: “…koliko su radili na istini, na pravdi, na pomirenju. Ništa”, je neistina koja ima odjek teške optužbe upućene svim antiratnim aktivistima u Crnoj Gori. Kada žrtva iznese ovakvu generalizovanu neistinu, onda antiratni aktivisti s pravom mogu da se zapitaju šta su oni radili svih ovih godina i decenija, i zašto.
Ne radi se ovdje o želji da se čuju pohvale za borbu protiv zla, već se radi o razočarenju svih nas koji smo proteklih decenija držali liniju otpora od zla. Radi se o razočarenju u žrtvu koja je, zarad kratkoročnog interesa, pristala da bude aktivni učesnik u procesu političkog upotrebljavanja žrtava na Balkanu kako bi se legitimisala partijska trgovina etničkim glasovima.
Radi se o iskoraku izvan moralnosti kojim se pravi velika šteta. Ja se ipak nadam da ova šteta nije nepopravljiva.
