Sjetiće se mnogi kako su prvaci partija pobjednica, nedugo po parlamentarnim izborima 2020. godine, išli na sastanke sa sveštenicima SPC u Ostrog, kako bi se dogovorili o novoj vlasti.
I dok su crkvena lica putem medija poručivala kako se ta organizacija “više neće miješati u politiku”, javnost je doznala kako će Crna Gora dobiti prvu ‘ekspertsku Vladu’.
Pomjeranje planina
Koliko je sati, mnogima je postalo jasno i uoči formiranja Vlade, kada je tadašnji mandatar Zdravko Krivokapić u televizijskom studiju ubjeđivao voditelja kako postoje mnogobrojni dokazi o tome kako su snagom vjere pomjerane planine.
Nakon takve uvertire, nekako i nije bilo iznenađujuće to što su resori prosvjete, nauke, kulture i sporta spojeni u jedno ministarstvo, koje je na upravljanje povjereno profesorici koja je dotad uglavnom bila poznata po kletvama na Facebooku, govoru mržnje ili morbidnim doskočicama na račun Latinke Perović. Nije nikome bilo čudno ni to što će tadašnji ministar poljoprivrede – a danas savjetnik predsjednika države – obilaziti ‘pravoslavna bratstva’ širom države, ali ni što su pojedini kadrovi u sektoru bezbjednosti optuživani za iznošenje povjerljivih informacija trećim stranama.
I dok je ta Vlada gotovo od početka imala oponente i među onima koji su je podržavali (DF), njen se kraj već nazirao u septembru 2021. godine, nakon dešavanja koja su pratila ustoličenje mitropolita SPC Joanikija na Cetinju. Od tada će postati očigledan otklon vicepremijera Dritana Abazovića od Krivokapića i većine članova njegovog kabineta.
Sve se završilo tako što je URA, zajedno sa SNP-om i opozicijom srušila Krivokapićevu Vladu.
“Evropa sad” ključno dostignuće
Šta je ostalo iza 42. Vlade Crne Gore? Dovoljno je reći kako se vjerovatno danas malo ko sjeća nekog od dostignuća ‘eksperata’ – pozitivnih naravno. Izuzetak je program “Evropa sad”, koji je sproveden prilično uspješno, a koji će još veći uspjeh doživjeti među biračima.
Istina je kako je sve urađeno na uštrb zdravstvenog osiguranja, ali i sistema lokalne samouprave, pa i to da, u doba inflacije i rapidnog rasta cijena, bez povećanja zarada većina građana ne bi mogla da opstane – ali, program “Evropa sad” definitivno je bio ključni motiv djelovanja 42. Vlade. Koji mjesec kasnije, naziv programa sebi će nadjenuti i populistička partija na čijem će čelu biti dotadašnji Krivokapićevi ministri, a koja će za kratko vrijeme doživjeti nezapamćen uspon.
Ne treba, ipak, zaboraviti ni emisiju obveznica, koja se dogodila na samom početku rada te Vlade.
Što se samog Krivokapića tiče, prikliješten između svjetovnih i duhovnih administracija, on je s proljeća 2021. godine učinio jedan potez koji u njegovoj situaciji nije bilo lako preduzeti. Po volšebnom odlasku u Beograd, on je u Patrijaršiji SPC odbio da potpiše ‘temeljni ugovor’ – a kasnije je kazao kako je to učinio jer nije htio da krši zakone države čiju izvršnu vlast predvodi.
‘Izdaja narodne volje’
Od 2020. godine, gotovo smo svakodnevno slušali termine o izdaji i volji naroda. A to su u prvoj polovini 2022. URI i SNP-u spočitavali doskorašnji partneri, uglavnom Demokrate. Razlog je bio u tome što su pomenute dvije stranke namjeravale da uspostave novu vlast sa i uz podršku tadašnje opozicije. A to su i ostvarili.
Uz podršku DPS, SD i LP, formirana je manjinska Vlada, u koju su – uz članove URE, Civisa i SNP – ušli predstavnici Socijaldemokratske partije i stranaka koje predstavljaju manje brojne narode.
Haos
I ukoliko bi djelovanje te Vlade od početka do danas trebalo da se opiše riječju, ona bi glasila – haos.
Potpisujući na prepad temeljni ugovor sa SPC, Abazović je uzrokovao to da njegova Vlada padne nakon nekoliko mjeseci. Spekulacije, netačne informacije, optužbe bez utemeljenja – sve je to postao svakodnevni vid djelovanja Abazovića i njegovih saradnika.
Ubrzo je na čuvenim telefonskim sjednicama smijenio SDP-ove ministre i direktora ANB, potom je Vladu napustio ministar iz redova HGI, a onda i Abazovićeva partijska koleginica Jovana Marović, koja je podnijela ostavku i na mjesto ministarke evropskih poslova i vicepremijerke i u samoj URI.
Apsurdno je bilo tih dana slušati ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića koji ocjenjuje način na koji je radila ministarka zadužena za integracije – a sve se dešavalo zbog razdora po pitanju Otvorenog Balkana. I, što opet nije bilo nikakvo iznenađenje – dok je vlast gorljivo zagovarala ulazak u Otvoreni Balkan, ta je inicijativa sahranjena. Više je niko ne pominje, pa ni sam Abazović.
“Rak rana”
Vrijeme je odmicalo, a Abazovićeva i samovolja ljudi iz bliskih mu političkih snaga postala je takva da su predlagali i usvjali potpuno neustavne zakone, koristeći i okolnost što Ustavni sud nema kvorum. Odzvanjale su dugo krajem prošle godine riječi Tanje Fajon o tome kako je Crna Gora postala “rak rana”.
Kada je na kraju Ustavni sud procijenio kako su svi ti zakoni bili neustavni, iz Vlade smo dobili obrazloženje da je sve u redu, jer oni – nijesu izazvali nikakvo štetno dejstvo. Odgovornost je, naravno, na ovim prostorima odavno zaboravljen pojam.
Nekoliko inicijativa o formiranju 44. Vlade, na čelu sa ‘vječitim’ mandatarom Miodragom Lekićem, propalo je iz ovog ili onog razloga – no, Abazović je sa njegovom vlašću opstajao sve do juna ove godine.
Opet ‘izdaja narodne volje’
I onda, u susret trećoj godini od promjena – opet se poteže pitanje izdaje narodne volje. Ovog puta, u glavnoj je ulozi Milojko Spajić, političar za kojeg smo prvi put čuli upravo zahvaljujući Krivokapiću i njegovoj ‘ekspertskoj’ Vladi.
I sve nekako djeluje kao da se nije odmaklo od tog 30. avgusta 2020. godine.
Tu su i branioci narodne volje i auto-litije. Tu su i pozivi da crkva reaguje povodom sastavljanja vlasti, ali i jedan novi termin – “svetinjokradice”. A tu je, prije svega, zebnja da li će nova vlast – ako bude formirana – uopšte i moći da pomjeri Crnu Goru sa mrtve tačke.
Bez rezultata u integracijama, zamrli kapitalni projekti
Ko god želi oponirati tome da se Crna Gora u ove tri godine nije pomjerila sa te tačke, prvo bi morao da se upusti u polemiku sa Evropskom komisijom. Jer, iz godine u godinu, u Crnu Goru stizali su sve mračniji izvještaji iz Brisela. Napretka ne da nije bilo, već je sve potpuno zamrlo.
Zamrli su i kapitalni projekti – opozicija je povremeno znala podsjetiti da je i ono malo započetih i još manje realizovanih, zapravo, isključivo naslijeđeno iz razdoblja njihove vlasti.
Borba protiv kriminala, na kojoj je počivala glavnina Abazovićevog PR-a, na kraju nije imala naročite rezultate. Dovoljno je podsjetiti na spaljivanja cigareta, na činjenicu da za ‘najveću zapljenu kokaina’ u istoriji ovog dijela Evrope – krivaca nema, ali i na nedavne ‘spektakularne’, gotovo holivudske akcije u hotelu “Podgorica” i susjednoj zgradi, čiji je epilog bila – kazna od nekoliko desetina eura.
Rekorderi u imenovanjima
Abazović se proslavio kao premijer u tehničkom mandatu sa rekordnim brojem imenovanja. Bez obzira na to da li je u toku bila izborna kampanja ili ne, njegova je Vlada nemilice postavljala kadrove, unapređivala ih, a njihove su kompetencije često bile – u najmanju ruku – upitne.
Bilo je imenovanja ljudi sa manjkom obrazovanja, radnog iskustva, ali i onih koji iza sebe imaju po koji pokušaj ubistva.
Abazovićeva je Vlada, otud, možda i najuspješnija bila u kontinuiranom davanju odgovora na pitanje kako izgleda urušavanje sistema i institucija.
Gdje je za to vrijeme bila opozicija?
Na pitanje šta je u tom periodu radila opozicija – nije lako dati odgovor. Najprije je i sama djelimično zajahala nacionalni talas, na kojem je bio najstrastveniji dio njenih pristalica, da bi nakon toga ipak skrenula ka umjerenijim pravcima. Bila je, žargonski rečeno, ‘na nož’ tokom skupštinskih rasprava sa Abazovićem, pa ga je podržala u namjeri da stvori svoju Vladu, a onda je nešto kasnije srušila.
Pored državne, izgubila je lokalnu vlast u niz većih opština, uključujući Podgoricu i Nikšić, no zadržala je Bar i Bijelo Polje. Njen je najdominantniji vođa Milo Đukanović izgubio predsjedničke izbore u drugom krugu, gdje je njegov protivkandidat bio još jedan akter za kojeg smo doznali iz Krivokapićeve Vlade - Jakov Milatović.
Opozicija je, međutim, a u prvom redu DPS, uoči junskih izbora uspjela poprilično da osvježi redove, da pokaže kako postoje neki novi ljudi – a kakav je njihov potencijal, to ćemo tek vidjeti. SDP je otišla ispod cenzusa.
Sve se svodi na puku raspodjelu plijena
Pogleda li se ovog 30. avgusta gdje je Crna Gora bila prije tri godine a gdje je danas, odgovor je – u permanentnom haosu.
Dok se retorički govorilo o prevaziđenim podjelama i pomirenom narodu, dobijali smo opštinske funkcionere koji slave četništvo, koji koriste svaku priliku kako bi unizili državu od čijeg budžeta egzistiraju, uz sporna imenovanja i pogrešne izbore kao dio svakodnevice. Dobili smo upravne odbore koji se pravdaju crkvi zato što moraju ispoštovati zakon, ali i funkcionere koji koriste službene resurse za kockanje.
Dok se govorilo o jedinstvu unutar ‘oslobodilačkog’ bloka – a posljednji smo put o tome slušali nakon predsjedničkih izbora – došlo se do toga da jedni bježe od drugih i međusobno se ‘čašćavaju’ na načine koji su često nedostojni javnog govora.
Formiranje vlasti danas je, više nego ikad, svedeno na puku raspodjelu ‘plijena’ – od funkcija, do onih najnižih mjesta u administraciji koja će uskoro zauzeti neki novi partijski vojnici.
