Ono čega se diplomatska mreža SAD pribojavala, danas je postala surova realnos: cijeli svijet govori o više od dvije stotine hiljada dokumenata iz američkih ambasada širom svijeta, čije je objavljivanje počelo u nedjelju na internet stranicama Vikiliks (WikiLeaks).
Još protekle sedmice je najavljen pravi zemljotres za diplomatske odnose Sjedinjenih država sa zemljama u kojima se nalazi jedna od 274 ambasade, konzulata i diplomatske misije, pošto je svjetskim medijima proslijeđena informacija da će kontroverzni sajt sa brojnim povjerljivim dokumentima svojoj listi dodati još 251,287 dopisa razmjenjivanih zaštićenim vezama. Iako je do sada u novoj potkategoriji objavljeno oko 250 dokumenata, javnost je već mogla da se uvjeri da Vikiliks posjeduje pravo „diplomatsko blago“. Od Ujedinjenih nacija do prijatelja i neprijatelja američke administracije svi su već ozvaničkili svoj stav o onome što je Vlada SAD marljivo sakupljala od 28. decembra 1966. do 28. februara ove godine.
Dokumenta su, osim po regionu, tipu organizacije, državama, programu i temi, klasifikovana u šest različitih nivoa tajnosti: od onih tajnih koje strani državljani ne mogu vidjeti, preko „samo“ tajnih dokumenata, zatim povjerljivih koje stranci ne smiju ili smiju pročitati, do neklasifikovanih dopisa „za internu upotrebu“ i onih bez bilo kakve klasifikacije.
Više od 15.000 tajnih dopisa: Kako se navodi u uvodnom tekstu sajta cablegate.wikileaks.org - na kome će se u fazama narednih mjeseci naći sve ono što već sada s nestrpljenjem iščekuju američki diplomatski predstavnici i vlade mnogih država - čak 15.652 dopisa je označeno kao tajno. Povjerljivo je
101.748, a neklasifikovano 133.887 dokumenata. Najveći broj informacija tematski je vezan za Irak – čak 15.365, dok je najveći broj dopisa 7.918, stigao iz prijestonice Turske - Ankare, odnosno iz kancelarije Državnog sekretara SAD – 8.017, s druge strane.- Objavljivanje ovih dokumenata razotkriva kontradiktornost između onoga što se javno predstavlja kao opšti stav SAD i ono o čemu se govori iza zatvorenih vrata, i ujedno pokazuje da ako građani, koji žive u demokratskom društvu žele da ponašanje vlade odražava njihove stavove, treba da znaju šta se dešava skriveno od očiju javnosti – stoji u uvodniku nove cjeline sajta Vikiliks.
Dopisi koji će biti objavljeni zajedno čine sedam puta veću bazu podataka od one o ratu u Iraku, takođe objavljene na WikiLeaks stranicama i okarakterisane kao najveća datoteka povjerljivih informacija. Tokom vikenda, djelovi dokumenata su proslijeđeni velikim medijskim kućama: „Njujork tajmsu“, britanskom „Gardijanu“, njemački „Špiglu“, španskom „El paisu“ i francuskom „L' mondu“, koji su to odmah objavili na svojim onlajn izdanjima.
Bivša Jugoslavija sa 124 tajne: Tako je „Špigl onlajn“ objavio interaktivnu mapu sa brojem dokumenata koje je američka administracija dobila iz svakog od diplomatskih predstavništva širom svijeta, klasifikovanih po tajnosti. Prema njoj, iz sedam država nastalih na prostoru nekadašnje Jugoslavije ukupno je prikupljeno 5.757 dokumenata, a neka datiraju još od 1966. godine.
Od 124 tajna dokumenta, 51 je označen najvišim stepenom zaštićenosti, što znači - ne smije biti dostupan strancima! Od zvaničnika sa istog prostora, prvi na udaru javnosti je srpski ministar inostranih poslova Vuk Jeremić čije se ime pominje u jednom od izvještaja iz američke ambasade u Parizu.Najviše dokumenata je proslijeđeno iz ambasade u Zagrebu, čak 1.686 koje su intenzivno prikupljane od 1991. godine, odnosno proglašenja nezavisnosti Hrvatske. Mediji u ovoj susjedno državi kometarišu da se među 24 tajna dokumenta možda nalaze i neka koja govore o u potpunosti nerazjašnjenim ratnim operacijama, naročito o „Oluji“.
Po broju prepiski slijedi diplomatsko predstavništvo SAD u Beogradu, iz kojeg je od 2004. godine do danas stiglo 994 dopisa. Među njima je 25 tajnih, a crnogorsku javnost će sasvim sigurno interesovati oni dokumenti u kojima se govori o Crnoj Gori i njenom ponovnom sticanju nezavisnosti.
Najviše tajnih podataka biće objavljeno iz sarajevske ambasade SAD. Od 869 dokumenata, od kojih je većina proslijeđena nakon 2006. godine, 54 je klasifikovano kao tajno, a 566 kao povjerljivo. Nešto manji broj prepiski je stiglo iz diplomatskog predstavništva SAD u Ljubljani – 836, od čega su „samo“ 23 spisa klasifikovani kao tajna. I iz ove ambasade su prva dokumenta iz 1966. godine, ali je intentzivnija prepiska iz perioda nakon 2004.
Priština se nalazi na listi sa 686 podataka od koji većina potiče nakon 2003. godine, a tri su označena kao tajna. Skoplje, pak, više dokumentacije razmjenjuje od 2006. godine, a od 522 dostavljenih do početka marta 12 je najvišeg stepena tajnosti. I Tirana je na listi gradova iz kojih su američke ambasade imale zaštićenu prepisku. Od 1997. godine poslali su 452 izvještaja; 9 je bilo tajnih.
Balkanska lažna obećanja: Londonski „Gardijan“ objavio je neke od dokumenata, među kojima je i tajni dopis iz ambasade u Parizu, od 16. septembra 2009. godine. U njemu se govori o temama i stavovima zvaničnika SAD i Francuske koji se, pored ostalog, tiču budućnosti Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Hrvatske i Makedonije. Naime, pomoćnik Državnog sekretara SAD Filip Gordon je sa francuskim diplomatskim savjetnikom Žan-Davidom Levitom detaljno razgovarao o prelasku nadležnosti sa visokih predstavnika UN-a na EU, uz poseban osvrt na podijeljenost unutar samih granica BiH, ali i različitih stavova u podjeli nadležnosti: „SAD i Bosanci (Bošnjaci i Hrvati) sa jedne strane podržavaju značajniju ulogu Ujedinjenih nacija, dok EU i Srbi sa druge strane odmažu stvaranjem prostora za manipulaciju“.
Hrvatska je još jednom pomenuta u kontekstu tada još nerazjašnjenih odnosa sa Slovenijom u vezi sa državnom granicom, dok su sagovornici izrazili nadu da će Grčka biti fleksibilnija u novim pregovorima sa Makedonijom oko imena nekadašnje jugoslovenske republike. Kada je riječ o odnosu Kosova i Srbije, francuski diplomata je kritikovao srspkog ministra inostranih poslova Vuka Jeremića, rekavši da on „daje velika obećanja svaki put kada dolazi u Francusku, ali to ne ispunjava“. Levit je istakao i da se više neće susresti s njim, jer ga ne smatra da „odrazom savremenog Beograda, kakvim se Jeremić predstavlja“.
A gdje je Crna Gora: Daleko od svega ovoga - gotovo kao da se nalazi u drugom regionu - su podaci koji govore o Crnoj Gori. Iz ambasade u Podgorici
dokumenta se prosljeđuju od 2006. godine i do kraja februara 2010. u američku administaraciju je stiglo tek 164 dopisa. Od toga je 129 za službenu upotrebu, a 35 neklasifikovanih. Nema ni tajnih, ni povjerljivih dokumenata. Samo – neodređenih.Portparolka Ambasade SAD u Podgorici Šeli Siver u pisanoj izjavi za Portal Analitika istakla je da Stejt dipartment „ne komentariše materijal koji je dospio u javnost, uključujući povjerljive dokumente“:
- Neovlašćeno objavljivanje dokumenata od strane Vikiliksa ima štetne posljedice i za pojedince i za države. Stejt dipartment osuđuje objavljivanje i preduzima sve mjere da ubuduće spriječi slična narušavanja bezbjednosti.
U izjavi koja nam je dostavljena takođe se navodi da je Ambasada informisala Vladu Crne Gore o najavljenom objavljivanju dokumenata, „kao rezultat uvažavanja, pozitivnih i konstruktivnih odnosa koje imaju sa crnogorskom Vladom“.Prema listi objavljenoj na stranicama „Gardijana“, od 41 dopisa koji je od početka 2009. do kraja februara 2010. godine stigao u američku administraciju, većina govori o unutrašnjim prilikama i Vladi Crne Gore, zatim od međunarodnoj saradnji i ekonomiji. Tu su i izvještaji o vojnoj saradnji, saradnji u oblasti vanrednih situacija, ljudskim pravima, stranim investicijama ili pomoći.
Postavlja se pitanje: da li je mali broj dokumenata iz podgoričke ambasade posljedica toga što je crnogorsko društvo zaista toliko napredno i otvoreno prema svemu i svima, ili se, naprotiv, ovdje „sve o svakome zna“?
Džulijan Asanž i drugovi: Svjestki mediji su već prilično toga napisali o čovjeku koji je pokrenuo aferu Vilkiks.
Osnivač već čuvenog sajta, Džulijan Asanž, koji je u posljednja tri mjeseca objavio oko 400 hiljada fajlova o ratu u Iraku i 72 hiljade tajnih dokumenata o ratu u Avganistanu, rođen je u Australiji prije 39 godina. Sam sebe definiše kao anarhistu, a instikt pobunjenika “dali” su mu roditelji, koji su se upoznali na jednoj manifestaciji protiv rata u Vijetnamu. Nomad je od djetinjstva, pošto su njegovi roditelji imali putujuću pozorišnu trupu. Sa 17 godina je napustio porodicu i nastanio se u Melburnu, tako što je spavao kod brojnih prijatelja. Internet je već tada postao njegova strast. Postao je haker i član sajber-podzemlja, naučivši da ulazi u mejlove poznatih i bogatih.Nakon što je 2006. godine optužio fizičare da su prodavali naučna istraživanja vojsci i tajnim službama, Asanž osniva sajt Vikiliks, čiji je moto “Otvorimo vlade”, i koji je predstavljen kao - “Vikipedija koju je nemoguće cenzurisati, za brojna dokumenata koje su otkrili otkrivenih oni kojima je nemoguće ući u trag”. Sajt je postao široka i sigurna platforma za ove vrste informacija, objavljujući ono što tradicionalni mediji ne žele. Prema novoj uređivačkoj politici, sajt objavljuje sada samo dokumenta “od političkog, diplomatskog i istorijskog značaja i zabranjuje čitaocima komentare”.
U početku sajtom je upravljao iz Švedske, ali mu je nedavno oduzeta dozvola za boravak, pošto je optužen za silovanje, za koje Asanž tvrdi da je “laž smišljena u Vašingtonu”, kako bi ga diskreditovali. Već izvjesno vrijeme nije kročio na američko tlo, a prate ga FBI, CIA i brojne druge obavještajne službe. Trenutno se ne zna gdje boravi. Povremeno se pojavi, kao što je to bio slučaj prošlog juna, kada ga je pozvao Evropski parlament da govori o slobodi informisanja.
Pored njega, sajt vode još četiri osobe. Puno radno vrijeme ima novinar-informatičar Danijel Šmit, dok je identitet ostale trojice nepoznat. Navodno, Vikiliks ima na stotine aktivista širom svijeta, uključujući i novinare i advokate koji se brinu o pravnom aspektu svakog poduhvata.
Najmisterioznija osoba sajber univerzuma u vrhu je ljestvice za ovogodišnju “ličnost godine” magazine “Tajm” (Time), i za sada je treći, nakon turskog premijera Erdogana i Lejdi Gage. Na listi su među prvih deset i Obama, Stiv Džobs i čileanski rudari.
Pozadina afere: Osim što se čeka nastavak serije povjeljivih podataka, brojni analitičari sada pokušavaju da odgonetnu - odakle dolaze i kome koriste svi podaci koji su „odjednom“ počeli da „cure“ iz američke administaracije?
U jednom bloku su analitičari koji smatraju da je to način da se diskredituje američki predsjednik Barak Obama. Brojne teške ocjene o svjetskim državnicima neće američkog predsjednika učiniti omiljenom osobom u svetskoj diplomatiji i mnogi će zamjerati Vašingtonu što je dopustio da povjerljive analize ugledaju svjestlo dana. U tom smislu, objavljivanje kompromitujućih podataka moglo bi da uzdrma Obamin već oslabljen kredibilitet i statust koji u posljednje vrijeme uživa, prije svega, među svojim sunarodnicima.No, da u politici nikada nije sve baš onako kako izgleda dokazuju i analitičari koji ocjenjuju da je upravo tim Baraka Obama dao „zeleno svijetlo“ da se objave svi ovi decenijama skrivani, intrigantni i kontroverzni podaci. Na taj način najmoćniji čovjek SAD (a i svijeta) želi da potvrdi svoju reputaciju, raskrinkavši dosadašnje čelnike tajnih službi čiji mu rad nije išao naruku. Odlaskom moćnih barona američke kontraobavještajne službe Obama bi dobio prostora da sebi obezbijedi podršku novih, mladih i stručnih ljudi koji bi stali, prije svega, na čelo tajnih službi i vojske. A onda bi mogao da razmišlja i o još jednom predsjedničkom mandatu.
Istinu koja leži negdje između ove dvije struje vjerovatno zna Džulijan Anžan, ali njemu je sada najvažniji posao da nastavi objavljivanje povjerljivih dokumenata ali i - da sačuva vlastiti život. A to nije mali posao.
Kristina JERKOV
