Mediji su nedavno prenijeli priču o Hose Muhiki, urugvajskom predsjedniku koji 90 odsto svojih primanja daje u dobrotvorne svrhe. „Najsiromašniji predsjednik na svijetu“, kako je nazvan, svoju raskošnu predsjedničku palatu ustupio je prošle zime beskućnicima. Od 12.500 dolara, koliko iznose njegova mjesečna primanja, Muhika za sebe zadrži samo 1.250. Za španski dnevnik „El Mundo“ je izjavio: „Dobro mi je sa toliko novca. Mora da bude, jer znam koliko Urugvajaca preživljava sa mnogo manje“.
U Crnoj Gori sve više se produbljuje jaz između siromašnih i bogatih. Naši funkcioneri, baš kao i neobogataši, nemaju ni najmanje sličnosti sa urugvajskim predsjednikom. Gestovi dobročinstva, barem po onome što izvještavaju mediji, u posljednje vrijeme, svode se isključivo - na izgradnju vjerskih objekata.
Traženje oprosta ili filantropija: Pa je tako nedavno, u Jasenovom polju u Nikšiću, uz veliku medijsku pažnju, osveštan hram Svetog Mihaila, čiji su najveći ktitori proslavljeni srpski sportisti Novak Đoković i Mateja Kežman. Početkom maja, takođe u Nikšiću, u golijskom selu Bobotovo Groblje, osveštan je monumentalni Hram Svetog Save, koji je sagradio kontroverzni nikšićki privrednik Miodrag Daka Davidović. Namjera Davidovićeva, je bila, kako je kazao – „da se narod duhovno vrati Gospodu“.
Škole, vrtići, biblioteke, sportski objekti i tome slično, možda su suviše „profani“ za nekoga ko ima tako visoko postavljene ciljeve, kao što je uspostavljanje i jačanje veza sa Svevišnjim...
Istina je da su mnogi poznati svjetski filantropi u svojoj ličnoj ili poslovnoj biografiji imali „mrlje“, koje su vremenom izblijeđele, potisnute kasnijim „ulaganjima u javno dobro“.
„Moj prađed je bio pravi tajkun. Nije poslovao nelegalno, ali često je radio stvari koje nisu bile etičke. Zbog griže savjesti, pritiska vlade i svog hrišćanskog vaspitanja, u jednom trenutku bio je na ivici nervnog sloma. Tada je uradio briljantnu stvar. Na prijedlog jednog ministra, osnovao je humanitarni fond i odlučio da se tako oduži društvu“, slikovito je objasnio Ričard Rokfeler, član upravnog odbora Fondacije Braće Rokfeler, karakter osnivača porodične imperije, na prvoj diskusiji o filantropiji na Zapadnom Balkanu održanoj 2010. godine u Njujorku.
Među ličnostima koje svijet pamti kao dobročinitelje i velike mecene nauke svakako su i Džozef Pulicer i Alfred Nobel. Obojica – kontroverzni. Osim Pulicerove nagrade koja se već godinama dodjeljuje najboljima iz oblasti novinarstva, karikature i književnosti, i osnivanju prve škole novinarstva na Univerzitetu Kolumbija, Pulicer je poznat i kao tvorac takozvane „žute štampe“. U borbi sa svojim „vječni“ protivnikom Vilijamom Randolfom Herstom, u trci za tiraž i veću čitanost svojih novina i magazina, Pulicer se nije uvijek vodio moralnim i etičkim normama.
Nobelova nagrada koja se već više od 100 godina dodjeljuje u oblasti hemije, fizike, književnosti, psihologije, medicine, ekonomije i u oblasti promovisanja mira, ustanovljena je testamentom Alfreda Nobela. Švedski naučnik poznat je po ekspirimentima sa eksplozivnim materijama. U jednom od svojih istraživanja sa nitroglicerinom, Nobel je izgubio brata Emila. Nakon izuma dinamita, poznati istraživač je stvorio veliko bogastvo, koje je predstavljalo finansijsku bazu za Nobelovu Fondaciju, koja je ustanovila Nobelovu nagradu.
Primjeri izvornog značenja filantropije: I Crna Gora je imala svoje filantrope. Istoričar Dragutin Papović objavio je o njima knjigu „Primjeri filantropije u Crnoj Gori“. „Klasičan filantrop je imućan pojedinac, koji ima svijest o opštem dobru i koji, kroz mecenstvo, dobrotvorne akcije i osnivanje zadužbina, dio svog imetka opredjeljuje za pomaganje ugroženima, ali i za stvaranje naučnih i umjetničkih dijela, za razvoj kulture i privrede“, piše u Papovićevom djelu.
Autor je nabrojao mnoge dobročinitelje iz Crne Gore, poput Andrije Zmajevića, Spiridona Gopčevića, Knjaza Nikole, Vasilija-Vasa Ćuković ili barskog nadbiskupa Nikole Dobrečića.
A da dobročinitelji nisu samo osobe sa „problematičnim“ biografijama, govori upravo jedan crnogorski primjer. Po mišljenju mnogih, Stanislav Ćano Koprivica, čovjek visokog moralnog i etičkog integriteta najveći je crnogorski filantrop u posljednjih pola vijeka. A možda i duže. Ćano Koprivica, koji je preminuo 2002. godine, pomagao je mnoge obrazovne i zdravstvene ustanove, umjetnike, ali i anonimne pojedince kojima je bila potrebna pomoć. O svojim dobročinstvima nije pričao, tako da je ovaj, možda prvi pravi crnogorski biznismen sa vizijom, direktor čuvenog Montex-a, u crnogorskoj javnosti ostao najpoznatji kao osnivač nedjeljnika Monitor. Fondacija „Ćano Koprivica“ koju je 2007. godine osnovao Ćanov sin Nikola je, u saradnji sa Opštinom Nikšić, sagradila Školu za osnovno i srednje muzičko obrazovanje.
Kapetan duge plovide Marko Lompar je, u znak sjećanja na svoje roditelje, osnovao prvu privatnu fondaciju u Crnoj Gori. Od 2008. godine Fondacija Ljubica i Tomo Lompar, stipendirala je nekoliko godina najbolje crnogorske studente sa po 400 eura mjesečno, od kojih se očekuje da stečeno znanje iskoriste za razvoj zemlje. Kako za stipendiranje treba uvijek imati određeni fond, Marko Lompar je imao prijedlog da svi vlasnici automobila, kojih je oko 170.000 u Crnoj Gori, doprinesu sa po 50 centi. „Na pumpi bi bio transparent na kojem bi pisalo: “Pomognite studente iz Crne Gore. Umjerenom vožnjom do prvog odredišta već ste ušteđeli doprinos!” kazao je jednom prilikom osnivač Fondacije Ljubica i Tomo Lompar.
Jedna od organizacija koja radi na promovisanju dobročinstva u Crnoj Gori jeste i Fond za aktivno građanstvo. Već nekoliko godina organizuju konkurs za pojedince i privredna društva, koji su podržali neprofitne akcije a zarad opšteg dobra. Nagrada Iskra koju dodjeljuju za konkurs koji je završen 7. novembra, namijenjena je najboljim projektima, ne samo za individualni doprinos, već i za doprinose na nacionalnom i lokalnom nivou.
Benefiti za društveno koristan rad: Svoju šansu da poprave ili izgrade imidž prepoznale su u doniranju, finansiranju i pomaganju i mnoge kompanije i firme, koje sve češće i više sredstava opredjeljuju za takozvanu „korporativnu filantropiju“. Nisu rijetki primjeri da privatne firme i kompanije ulažu u zdravstvo, obrazovanje ili sport. Doniraju se novi kompjuteri i razni aparati školama, bolnicama i drugim institucijama... Ipak, valja reći da za svoj „društveno koristan rad“ kompanije i privatne firme dobijaju i finansijske olakšice od države.
„Zakonom o porezu na dobit pravnih lica propisano je da se izdaci poreskog obveznika za zdravstvene, obrazovne, naučne, vjerske, kulturne, sportske i humanitarne svrhe, kao i za zaštitu životne sredine, priznaju kao rashod najviše do 3,5 % ukupnog prihoda, što znači da ovaj iznos ne ulazi u poresku osnovicu za porez na dobit pravnih lica“, precizirano nam je iz Ministarstva finansija.
Za dobročinstvo nije neophodan novac: Ali, nije sve u velikim i vrijednim legatima, fondacijama, i tome slično. Dobročinstvo može činiti i osoba skromnih primanja, pa i siromašna. Riječ je o kulturi filantropije koju valja njegovati i promovisati kao veliku društvenu vrijednost. Empatija, sućut, solidarnost sa ugroženijima od sebe....
Volonteri Banke hrane, primijetili su da su građani skromnijih primanja -solidarniji. „Oni su ti koji ne propuštaju priliku da doniraju barem jedan artikal osnovnih životnih namirnica (brašno, tjestenina, riža, šećer, ulje...) dok građani boljeg materijalnog položaja, manje ili uopšte ne doniraju hranu za siromašne“, kazali su za Portal Analitika u Banci hrane. Iz ove organizacije kažu da građani svoju solidarnost mogu pokazati i volontiranjem u zajednici u kojoj žive.
„Građanima Crne Gore poručujemo da pomognu svima onima koji imaju manje od njih. Pomagati ugroženima je odlika velikih ljudi, a mi smo sigurni da Crnogorci to jesu“, poručili su iz Banke hrane.
I vremenske neprilike u Crnoj Gori proteklih nekoliko godina pokazale su da u našoj zemlji još uvijek postoji osjećaj solidarnosti i empatije za druge. Ipak, ono što je potrebno izmijeniti kod građana, jeste svijest da nije samo novac potreban da bi neko bio filantrop. Filantropija u izvornom svom značenju predstavlja želju da se pomogne drugima. Ukoliko budemo počeli da razmišljamo da drugima možemo pomoći i sa malo izdvojenog vremena, sa malo garderobe koju ne nosimo, ili čime drugim, podići ćemo stepen humanosti u našoj zemlji. Uostalom, ima li većeg i vrednijeg legata od toga?
Kristina ĆETKOVIĆ
