U tekstu autora Mihaela Martensa navodi se da zatočena posada mjesecima nije vidjela svoje porodice, koje polako gube nadu i da su sa najdržima u kontaktu preko satelitskog telefona.
Portal Analitika prenosi tekst uglednog frankfurtskog dnevnika u nešto skraćenoj verziji.
Kako je sve počelo: Kad je 15. septembra 2008.godine propala investiciona banka Liman Braders (Lehman – Brothers), mornar Florvik Labako je bio nasred Pacifika i nije ni sanjao da je tog dana odzvonilo ne samo ovoj slavnoj bankarskoj instituciji i to posle 160 godina, nego i njegovom motociklu i kući na Filipinima.
Istog dana, hiljade morskih milja udaljen, njegov zemljak Jun Kubaj, ploveći Indijskim okeanom, nije mogao ni da pretpostavi da će uskoro biti odbačen od sopstvene familije.
Crnogorac, Marko Antović, je ovaj dan proveo sa familijom u Kotoru i u tom momentu još nije znao da mu je žena teško bolesna od raka. I da uskoro neće moći nikako drugačije da joj pomogne, sem kratkim razgovorom preko satelitskog telefona. Džulijus Sezar, tek što je postao otac, nije mogao da predvidi da će ga njegova mlada žena napustiti i vratiti se njenim roditeljima. Sa njegovom kćerkom. I kad ih je krajem prošle godine, sve njih sudbina spojila na obalama Alžira, niko ni sumnjao nije da ce svi biti zarobljeni, ni krivi ni dužni.
Njihov zatvor na talasima je izgrađen 1983. godine u Japanu, 185 metara je dug, 23 metra širok i usidren je nekih sat vremena plovidbe, ispred obala Grčke. Da bi se do njega stiglo, morate u atinskoj luci Pirej, zakrčenoj napuštenim dokovima i zarđalim magacinima, da isprsite 50 eura nekom ko ima čamac. Koji će proći pored brodova, koji čekaju istovar.
Posjeta novinara brodu: Na palubi nas čeka šef - inžinjer, Crnogorac Marko Antović, obučen u narandžastu uniformu, koju pet mjeseci skidao nije: „Dobro mi došli u apsanu“, kaže on na crnogorskom. Bez osmjeha.
Dok nas u oficirskoj sobi služi kafom, priča nam kako je u junu, u Baru, dobio od jednog pomorskog agenta ponudu da se ukrca na lađu jednog grčkog brodovlasnika, koja plovi pod zastavom Kajmanskih Ostrva i da je sa novom egipatskom posadom doveze do Atine. Iako mu je ponuda zvučala neobično, Antović nije pitao ništa. Poslednji put je prije osam mjeseci bio na brodu, pod panamskom zastavom, i od tada nezaposlen sjedi doma, kao i mnogi drugi mornari u Boki Kotorskoj, gdje muškarci odvajkada plove. Shvatio je da su vremena, kad je teretni pomorski saobraćaj iz godinu u godinu bilježio samo rast, vec prošla. I da se skoro vratiti neće.
Zbog toga je Marko Antović odmah pristao na ponudu i već se 21.juna ove godine u Alžiru ukrcao na brod. Kad je stupio na njega, kosa mu se digla na glavi. Sve sama rđa i plesan. Egipatski mornari musavi i zapušteni, kapetan u svojoj kabini u delirijumu od rakije.
Obilazeći svoju novu kuću, Marko Antović je sreo drugog Crnogorca na brodu. Električara. I pitao ga šta se na brodu „Aetea Sierra“ dešava.
Crnogorac (njemački list ne navodi ime – napomena p.p), koji cigaru iz usta ne vadi ni kad spava - a spava samo tri sata na dan - mu je odgovorio: „Ovaj brod je grob. Već mjesecima leži usidren ovdje i niko od nas ne zna šta dalje“, citira Marko riječi svog zemljaka. I uz to, da već mjesecima, platu dobili nisu. Pomislio je da odmah ode sa broda. Ali, vratiti se u Kotor bez para? Kako će platiti sinu studije građevine u Beogradu? Možda ipak na ovom brodu nije tako loše...
Ostali bez pasoša : Ali kad su, početkom avgusta uplovili u pirejsku luku, desilo se nešto nečuveno: na brod je došao čovjek i naredio svima da predaju pasoše. Kapetan, jedini Grk među njima, pobjegao je sa broda tako da su ostali bez pasoša, zarobljeni na brodu.
Prođe septembar, prođe oktobar, dođe novembar, na kontima ni eura, a provijanta na brodu sve manje. Pijaće vode isto. Marko Antović je naredio da se smanji upotreba energije i spustio rad brodskih generatora na minimum. Kabine mornara su tako ostale bez svjetla, a kuvar je na palubi, pod vedrim nebom, spremao ono sto je još od jela preostalo. Poslije nekog vremena je prišao jedan brod i donio im hranu, vodu i nesto malo goriva. Izgleda da je kapetanija bila pritisla vlasnika broda, kompaniju „Thesarco Shipping“ da se ipak malo pobrine o svojim mornarima. Inače, brodovlasnika za njegove ljude boli briga.
Kao jedina veza sa svijetom, baksuznoj posadi je preostao satelitski telefon. Preko njega je, jos baksuzniji Crnogorac Antovic saznao da mu se žena razboljela od raka. Te da je lekar preporučio jedan američki lijek, koji košta više hiljada eura. Na lošem engleskom je vlasnika kompanije, izvjesnog kapetana Evangelosa Saravanosa, izvjestio o dijaganozi supruge i zamolio ga da za spas njezina zivota uplati sumu, koju mu za platu već mjesecima duguje. Odgovor nije dobio do dana danasnjeg...
Crnogoraci i ostali mornari na ukletom brodu, ne znaju šta je sa njihovim pasošima. Kad sa satelitskog telefona pozovu kapetana Saravanosa, on ne odgovara. Mornari su njegovi zatočenici.
Kad sam sa mog njemačkog mobilnog nazvao brodovlasnika Saravanosa, ovaj je, ne znajući da sam na brodu, odgovorio. Kad je čuo da su jedan njemački novinar i njegov fotoreporter već danima na brodu „Aetea Sierra“, poludio je od bijesa. Ne, on sa tim brodom nema ništa, on vlasnik nije. A kako smo se mi usudili da se bez odobrenja popnemo na brod ?
Neizvjesna sudbina mornara : Sigurno je da je grčku pomorsku flotu, pored turizma i građevinarstva, kičmeni stub grčke ekonomije, svjetska ekonomska kriza teško pogodila. Grčka Centralna banka je u avgustu objavila, da su prihodi brodovlasnika u ovoj godini opali za preko 25 odsto. U julu je atinski list „Kathimerini“ objavio plan, po kojem bi se osnovao fond za nasukanu privrednu flotu, nešto poput „loše banke“ za „loše brodove“.
Marku Antoviću i mornarima na „Aetea Sierra“ od toga nije bolje. Jedan advokat, koga je angazovao ITF pokusava da brodovlasnika natjera da isplati zarobljenu posadu. U sličnim slucajevima je ITF-u često uspjevalo da vlasnike brodova, koji nisu hteli da se brinu za svoje mornare, na to prisili.
„Vidimo svijetla Evrope, ali se tamo niko ne interesuje za naše sudbine“, kaze mornar Labako, dok mi mornar Kubaj u ruku stavlja cedulju na kojoj je ispisao adresu svoje porodice: „Mozete li kopiju Vašeg teksta o našem brodu poslati mojoj familiji, da mi zena povjeruje, da sam zarobljen u Grckoj ?.......I da hoću sto pre da se vratim kuci“...
Priredio: P.Z.
