Svojom pobunom, političkom mišlju i idejama, Milovan Đilas je pojava svjetskog značenja i, nesumnjivo, najznačajniji Crnogorac XX vijeka. Naravno da ovo “najznačajniji” nipošto ne treba tumačiti kao kvalifikaciju kojom se neminovno iskazuje i ocjena njegovih moralnih svojstava ili uzoritost njegove političke ličnosti. Đilasu, isto kao i Njegošu, ne možete osporiti veličinu, ali ni jedan ni drugi, nijesu prikladni za svetitelje. Njihova veličina je isključivo u daru, ostvarenjima i izvancrnogorskom značenju. Njegoš je, primjera radi, naredio podmukle likvidacije svojih političkih oponenata, pa čak i ubistva potpuno nevinih ljudi, ali je, ipak, značajniji od bilo koga ko je rođen na prostoru Crne Gore.
Srž pobune: Milovan Đilas je Crnogorac svojim porijeklom, rođenjem, mentalitetom i političkim karakterom. Možda desetak godina bio je Crnogorac i na osnovu sopstvenog nacionalnog opredjeljenja, a zatim je promijenio stav o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Promjena nacionalnog iskaza u petoj deceniji života, nije neobična za prostor Crne Gore i uglavnom je dokaz da je preobraćenik iskonski Crnogorac. Jer, ni kod jednog naroda u Evropi ovakva pojava poznog nacionalnog samoosvješćivanja nije zabilježena, osim kod Crnogoraca.
Uostalom, i Đilasova borba, i njegovo stradanje i njegovo mišljenje, bilo je takvo zato što je on bio Crnogorac. Da nije politički i mentalitetski bio Crnogorac, Đilas ne bi postao - Đilas. Naravno, da nije bio Crnogorac ne bi činio ni ono što je kasnije pokušavao da sakrije. I kada ulazi u sukob sa Brozovim režimom, i kada objavljuje “Novu klasu”, uprkos tome što zna da će zbog toga otići na robiju, Đilas postupa kao Crnogorac. A to znači: postupa iracionalno. On, ipak, ulazi u bitku. U izgubljenu bitku. Ne čini to kao zanešeni idealista, već zbog opčinjenosti pobunom, a ta opčinjenost pobunom posljedica je tradicionalne crnogorske opsesije pravdom i osvetom.
Takve su opsesije Đilasa i uvele u komunizam, isto kao što su ga iz komunizma i izvele. Da li je 1954. godine moguće zamisliti bilo koga od Brozovih najbližih saradnika umjesto Đilasa? Naravno da nije. Nijedan od njih ne bi uradio to što je uradio Đilas, jer je to – nepametno. A Đilas se pobunio, jer je Crnogorac. Bez tog “crnogorskog” u njegovom metalitetu i svijesti ne bi bilo ni njegove pobune. Isto kao što njegovu pobunu ne mogu razumjeti oni koji u životu nijesu skloni pobuni, tako je ne mogu razumjeti ni oni koji ne znaju njena crnogorska izvorišta. O Đilasovom političkom i mentalitetskom crnogorstvu, samo jedno zapažanje: Da je Đilas 1945. sreo Đilasa iz 1955. naredio bi da ga uhapse, a da je sebe iz 1956. sreo 1941, naredio bi i da tog “izdajnika” likvidiraju. No, da je Đilas 1981. sreo Đilasa iz 1941. ništa mu ne bi rekao. Odglumio bi da ga ne poznaje. To je klasična crnogorska putanja: za desetak godina u jednom čovjeku se nađu i ubica i onaj koga bi taj ubica ubio.
Već kao starac, s pozom hilandarskog monaha, nekadašnji Raskoljnikov komunizma će nevino izjaviti: “U ratu sam ubio samo dva Nemca.” Ovo je primjer tipično crnogorske neustrašive drskosti i bezobrazluka. Kao kada Njegoš pošalje perjanike da ubiju nekog nepopustljivog podanika, a zatim ocu ubijenog tužno saopšti: “Ža’ mi ga je ka’ brata rođenog.”
Put ka komunizmu: Đilasovovo opredjeljenje za komunizam, posljedica je posebnosti crnogorskog političkog nasljeđa, ali i crnogorske stvarnosti. Postao je komunista po uvjerenju, još kao đak osmog razreda beranske gimnazije.
U “Besudnoj zemlji” objašnjava: “Put ka komunizmu nije mi otkrila ni marksistička literatura ni komunistički pokret, jer ni jednog ni drugog nije bilo u zaostaloj i zabitoj beranskoj sredini.... Bila je to želja za jednim boljim i ljepšim svijetom, za promjenom, želja urođena svakom biću, a koja u konkretnim prilikama, nije ni mogla da dobije drugi do komunistički oblik. Komunizam je bio jedna nova ideja. To je za mladost bio zanos, žudnja za podvigom i za žrtvovanjem na sreću roda ljudskoga.”
Nešto konkretnije o razlozima masovnog opredjeljivanja crnogorske omladine za komunizam, pisao je i Mihailo Lalić u “Zatočnicima”: “Vazdan sam se u dokolici, zajedno s Jankom i sa Stevom Cvikerašem, domišljao zbog čega je komunizam i marksizam toliko privlačan za omladinu te nam je cijelo mlado pokoljenje plijenio. Osim poznatog – da je omladini urođena ljubav za pravdu, pa i da su mladi lakoumno uvjereni da pravičan svijet nije teško ostvariti – ima tu i drugih stvari, uglavnom mitova. Za crnogorsku omladinu značajan je mit Rusije, i odmah za tim mit plemenske komunice koja obuhvata nepodijeljene šume i pašnjake oko sela i u planini – predjele često nepoznate i tajanstvene jer su izvan saobraćaja i rijetko se posjećuju. Odmah za ovim je i mit mobe, zajedničkog rada uz pjesmu, rada koji prerasta u igru i spaja pokrete s poezijom a žive ljude od krvi i mesa s utopističkom sanjarijom. No, ako se pogleda izbliže, onda se tu može uključiti i jedna posebna komponenta. Dodijale su im besmislene svađe starih – pravoslavnih i nepravoslavnih, pravaša i nepravaša koji nijedni nijesu u pravu, naprednjaka i radikala koji su i jedni i drugi nazadni – pa se cijela generacija, sve što je rođeno pet godina prije ili pet godina poslije prvog svjetskog rata, bez obzira da li je učila pravni fakultet u Beogradu, skopsku medresu ili cetinjsku bogosloviju, zaželjela da nađe neku zajedničku osnovicu ili polugu kojom će svijet pogurati naprijed. I našla je tu polugu u komunizmu – vidjećemo je li to bilo za zlo ili za dobro.”
Upravo su okolnosti o kojima piše Lalić, uvele Đilasa u komunistički pokret.
Pobornik radikalnih ideja: Ako je suditi po pjesmama koje je pisao kao mladić, Đilas je već na početku svog političkog djelovanja bio pobornikom radikalnih ideja.
Vjerovao je da se nasiljem i krvlju mora srušiti nepravedni režim, i sistem vrijednosti i vjerovanja koji pomažu njegovo postojanje. Bio je mladić od dvadeset godina kada je u cetinjskom časopisu “Zapisi” objavio pjesmu “Pod senkom zavičaja mržnja je dozrela u meni”. U toj pjesmi on slavi pobunu, revolucionarno nasilje i mržnju. Evo nekih djelova te pjesme:
“I jesam li se radovao pišući seljacima tužbe na šumara i učitelja,
pričajući im o novom svetu, boljem čoveku i bogu i poštenijem radu?
...
Čini mi se: da dođe i sam Isus mahnuo bi se milosrđa
i zaoštrio zube,
jer ima na svetu čuda koja jedino krv može da spere.
...
Da živi mržnja! Svetla, visoka, beskrajna i nedokučna!
...
Ja imam još jednu želju, ludu i bezmernu:
nek umru stare ljubavi i snovi; plitki mozgovi, htenja, praštanja i puti;
nek umru stari bogovi i ljudi.
I dođu novi: neviđeni novi.
Mržnja širokogruda i bezdana, spasiće i zbratimiti ljude!
Zapenjen i krvav od mržnje da umrem... Umreti, mrzeti...
Nekad sanjah da budem pesnik, učitelj i prorok,
O mnogo sam bolovao od snova!
danas: da strasno mrzim, bez mere i reda...
Deset godina nakon ove pjesme, Đilas je došao u Crnu Goru kao izaslanik komunističkog vođstva. Imao je važnu vojnopolitičku misiju – da organizuje i rukovodi ustankom protiv okupatora, ali i da pripremi teren za revoluciju.
(Sjutra: Priča o “lijevim greškama”, Đilasovoj ideji i njegovoj velikoj zaostavštini)
Drugi dio feljtona Živka Andrijaševića možete pročitati ovdje:
