Prošlo je više od mjesec dana od tragedije na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, kada se srušila nadstrešnica nedavno rekonstruisane zgrade i usmrtila 15 ljudi. Takođe, juče je prošao čitav mjesec od prvih velikih protesta u Novom Sadu, sa kojih su demonstranti zatražili odgovornost svih koji su učestvovali u rekonstrukciji Željezničke stanice, od projektanata, preko izvođača, do najviših državnih funkcionera koji su odobrili takve radove. Od tada do danas uhapšen je, ali ubrzo i pušten, Goran Vesić, bivši ministar građevinarstva u Vladi Republike Srbije, kao i još 11 osoba, među kojima su Jelena Tanasković, doskorašnja vršiteljka dužnosti direktorke „Infrastrukture železnice Srbije“ i Nebojša Šurlan, bivši direktor te organizacione jedinice. Međutim, time nijesu ispunjeni zahtjevi i očekivanja građana kada je riječ o razrješenju tragedije u kojoj je, zbog očigledne korupcije, živote izgubilo 15 ljudi, pa su protesti nastavljeni i zaoštreni.
Tokom proteklih mjesec dana režim Aleksandra Vučića je na sve načine preko svojih tabloida i botova pokušao da se odrekne odgovornosti za rušenje nadstrešnice, prvo tvrdnjama da ona nije ni bila rekonstruisana, a potom da su krivi graditelji stanice iz 1964. godine, odnosno lično Josip Broz Tito i komunisti. Ipak, nekolicina slobodnih medija i hrabrih pojedinaca iz struke, prije svega iz Vojvodine, već prvih dana nakon tragedije raskrinkavala je jednu po jednu režimsku laž i istražujući dokumentaciju o gradnji i rekonstrukciji Željezničke stanice jasno adresirala odgovornost.
Već od prvog protesta u Novom Sadu Vučićev režim je počeo beskompromisno da se obračunava sa neistomišljenicima, pa su odmah krenula hapšenja i „intervencije“ režimskih huliganskih grupa koje su izazivale incidente i fizički napadale demonstrante. Tako su, dok su bivši ministri i funkcioneri odgovorni za smrt 15 ljudi brzo puštani iz pritvora, „pod ključem“ završavali građanski aktivisti, opozicioni političari, studenti, pa čak i srednjoškolci.
Pritisak režima je rezultirao još jačim građanskim otporom, pa su danas u Novom Sadu, Beogradu i Nišu blokirani fakulteti i rektorati univerziteta, pridružuju im se visokoškolske ustanove iz drugih gradova, čuvene gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj“ u Novom Sadu i Karlovačka gimnazija postale su centar pobune mladih, a uz tradicionalni angažman građanskih aktivista ponovo se pojavljuju politički heroji poput Miše Bačulova i Gorana Ješića, koji su takođe hapšeni kao učesnici protesta.
Bez obzira na to što Vučićeva medijsko-kriminalna mašinerija neumorno radi na odbrani režima, očigledno je da su ogorčenje, bijes i odlučnost građana Srbije, prije svega Vojvodine, iz dana u dan sve veći. Simbol protesta postali su otvorena krvava šaka i slogan „Krvave su vam ruke“. Svakog dana u 11 sati i 50 minuta (vrijeme kada se obrušila nadstrešnica u Novom Sadu), građani širom Srbije zastaju na 15 minuta da odaju poštu stradalima, na saobraćajnicama, pred školama, institucijama... pod sloganom „Zastani, Srbijo“.
Do objavljivanja ovog teksta, studenti su blokirali 23 fakulteta širom Srbije, a informacije o novim blokadama i novim učenicima koji se priključuju protestima pristižu iz sata u sat. Studentima koji učestvuju u blokadama građani pomažu donoseći im hranu, vodu i ostale stvari neophodne za boravak na fakultetima, a u definisanju zahtjeva pomažu im pravni timovi. Za to vrijeme, režimski tabloidi u Srbiji ih nazivaju narkomanima, stranim plaćenicima, anarhistima...
Ćutnja nakon telegarma
Na dan tragedije izazvane korupcijom u Novom Sadu u Crnoj Gori je u službenoj posjeti boravio upravo Goran Vesić koji je, nakon što je dobio vijest o pogibiji 15 ljudi u Novom Sadu, još par sati proveo u jednom podgoričkom restoranu prije nego što se vratio u Srbiju. Od toga dana do danas zvanična Podgorica je jedino uputila izraze saučešća i proglasila dan žalosti. Niko iz vladajućih ili opozicionih partija, niti iz bilo koje državne institucije nije uputio bilo kakvu podršku demonstrantima širom Srbije, niti je vlast na bilo koji način komentarisala dešavanja u susjednoj državi.
Studenti sa Cetinja razbili institucionalnu tišinu
Institucionalnu tišinu iz Crne Gore razbili su studenti i profesori Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja koji su pružili podršku kolegama u Novom Sadu i Beogradu, kao i studentkinje i studenti Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, koji su kazali da čvsrto stoje uz svoje kolege sa FDU Beograd i Akademije umetnosti u Novom Sadu. „Pozivamo sve studentkinje i studente na solidarnost i jedinstvo u borbi za pravdu jer danas Novi Sad, a śutra?“, poručili su iz Studentskoga parlamenta FCJK.
M portal je povodom dešavanja u Srbiji zatražio stav predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, predsjednika Vlade Crne Gore Milojka Spajića, potpredsjednika Vlade Crne Gore Alekse Bečića, Budimira Aleksića, Ervina Ibrahimovića, Milutina Zogovića, Filipa Ivanovića, Moma Koprivice i Nika Đeljošaja, svih ministara, svih poslaničkih klubova, političkih partija, Univerziteta Crne Gore i njegovog rektora Vladimira Božovića, državnih fakulteta, Glavnog grada Podgorica, Prijestonice Cetinje i svih crnogorskih opština.
S obzirom na to da se crnogorski zvaničnici veoma često od novinarskih pitanja brane tako što saopšte da neku informaciju nijesu vidjeli ili čuli, detaljno smo im objasnili šta se trenutno dešava u Srbiji, u slučaju da im je i to promaklo.
(Ne)Odgovori
Od više desetina adresa na koje smo poslali jednostavno pitanje „Kakav je Vaš stav i da li ćete podržati građanske proteste u Srbiji?“, odgovor je stigao sa tačno tri mjesta.
Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović na naše pitanje je odgovorio da „nije zainteresovan da da izjavu za M portal“.
Njegov kolega, potpredsjednik Vlade Crne Gore Nik Đeljošaj je odgovorio da Crna Gora teži da ima dobrosusjedske odnose sa svim državama u regionu
„Lično, nikada nijesam komentarisao unutrašnje stvari u nama susjednim državama, takođe mislim da ni sa pozicije potpredsjednika ne treba da komentarišem ili se uplićem u unutrašnje stvari Srbije. Žao mi je zbog tragedije koja se desila, podržao sam predlog da u Crnoj Gori proglasimo dan žalosti povodom te tragedije. Dobra praksa da sve države regiona rješavaju svoje probleme bez upliva drugih je poruka dobrog susjedstva i dugoročne dobre saradnje”, odgovorio je Đeljošaj.
Podsjećanja radi, sve političke partije i većina aktivista iz Srbije aktivno su, neki poput Vučićevog SNS-a i logistički, podržavali litije u Crnoj Gori 2020. godine, koje su dovele do smjene tridesetogodišnje vlasti Demokratske partije socijalista.
Tatjana Krkeljić, dekanica Muzičke akademije sa Cetinja, odgovorila je svojim ličnim stavom jer, kako kaže, za institucionalni odgovor treba više vremena zbog procedura.
„Kao profesorica i kao čovjek, u potpunosti podržavam mlade ljude koji se odlučuju da svoj stav iskažu na legitiman, demokratski način. Smatram da je njihovo pravo na izražavanje mišljenja i zahtijevanje odgovornosti od institucija ključni stub svakog zdravog društva. Duboko me potresla vijest o tragediji u Novom Sadu i svim njenim posljedicama, uključujući i reakcije sistema koje su dovele do hapšenja srednjoškolaca, studenata i aktivista. Istovremeno, želim istaći da su ovakvi tragični događaj dio šire slike problema koji danas pogađaju naš region i svijet. Rat u Ukrajini, rat u Palestini, sve intenzivnije ugrožavanje ženskih prava u SAD i dijelovima Evrope, brutalni napadi na novinare, poput onoga kojem smo svjedočili u slučaju novinarke Ane Raičković i njene porodice u našoj zemlji, svjedoče o ozbiljnim izazovima sa kojima se suočava današnje društvo. Video napada na novinarku duboko me uznemirio i podsjeća nas na važnost zaštite novinara i slobode govora. Nažalost, razloga za reakcije i osudu ima na svakom koraku, kako u našoj zemlji, tako i šire. Kao profesorica, biram da prvenstveno reagujem kroz svoj rad, edukaciju i podršku mladim ljudima. Zajedno sa svojim koleginicama i kolegama, trudimo se da doprinesem društvenom boljitku kroz djelovanje u okviru institucije kojoj pripadamo. Takođe bih željela da istaknem važnost uloge medija u ovom kontekstu. Nadam se da će mediji, pored izvještavanja o tragičnim događajima i krizama, posvetiti veću pažnju i pozitivnim vijestima, akcijama i inicijativama koje dolaze sa našeg i drugih fakulteta. Naši napori u obrazovanju, inovacijama i podršci mladima često ostaju zanemareni, a vidljivost tih aktivnosti bila bi značajan podsticaj svim uključenim stranama. Odsustvo praćenja ovakvih priča ostavlja utisak da društvo nije spremno prepoznati i cijeniti napore koji idu ka unapređenju zajednice, što je, uvjerena sam, greška koju možemo i trebamo ispraviti. Podrška pravdi, slobodi i ljudskim pravima mora ostati prioritet za sve nas, kako kroz individualne, tako i kroz kolektivne napore“, kazala je Krkeljić.
Šta je radio Amfilohije prije 25 godina, a šta danas radi SPC
Tokom velikih studentskih protesta u Srbiji 1996/97. godine, organizovanih zbog izborne krađe na lokalnim izborima, podršku tamošnjim studentima u blokadama fakulteta i borbi protiv režima Slobodana Miloševića ličnim prisustvom pružili su mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije Radović i tadašnji predsjednici Liberalnog saveza Crne Gore i Narodne stranke Slavko Perović i Novak Kilibarda. U to vrijeme je Milošević u međunarodnoj zajednici uživao status „faktora stabilnosti u regionu“, gotovo identično kao što ga danas uživa Aleksandar Vučić. Ipak, to nije omelo Amfilohija da izađe na ulicu u protestnu šetnju sa studentima i koristi pištaljku, simbol tadašnjih protesta. Slavko Perović je pred okupljenim demonstrantima održao govor i poželio im sreću „u ime lovćenske Crne Gore“.
Već od naredne1997. godine, Crna Gora je postala sigurno utočište za sve političare, novinare, umjetnike, aktiviste... koji su se našli na meti Miloševićevog zločinačkog režima i koji su morali da se sklone iz Srbije spašavajući svoju slobodu, a često i živu glavu.
Četvrt vijeka kasnije, SPC ne stoji uz svoje vjernike, kao što ni crnogorska vlast ne stoji uz građane Srbije koji traže pravdu. Od pozivanja na ljubav prema „bratskom srpskom narodu“ ostala je isključivo inferiorna podanička zaslijepljenost Aleksandrom Vučićem.
Ipak, više od ćutanja vlasti (prećutali su i gore) zabrinjava tišina iz crnogorskih opozicionih partija, a posebno ona koja je najglasnija – intelektualna i univerzitetska. Takav nedostatak stava i hrabrosti je rječitiji od bilo koje uobičajene floskule o nemiješanju u unutrašnja pitanja susjednih država, posebno kada je većina državnih funkcionera na svojim trenutnim pozicijama upravo zahvaljujući pozivanju na jedinstvo sa Srbijom. Izgleda da ipak nijesu mislili na jedinstvo sa građanima Srbije, već na svoje lično sa tamošnjom vlašću.
