Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
U vremenima kad se o Crnoj Gori i njenoj nezavisnosti govorilo iz potaje, naslušao sam se legendarnih pripovijesti o crnogorskom informisanju.
Navodno, Cetinje kao prijestonica je u svoje pero imala tri ili četiri informativna glasila. To bi moglo značiti da je crnogorska žeđ za informisanjem bila prijeka potreba i da su se u glasilima sudarali različiti pogledi i mišljenja te da od velikog demokratskog pluralizma mala Crna Gora nije mogla zaspat. U stvari, Gospodar je tako majstorski uspavljivao da se ona teško i jedva budila iz tog sna bez obzira šta joj se dešava na javi. Ako prvi navod ne primimo kao legendu nameće se zaključak da je demokratija ovđe davno stasala do mitskih visina.
Gospodareva muka: No, legendi se ne gledaju zubi. Ona uvijek liči na poklon od šarene laže. Niko se ne pita koliki je tiraž bio tih glasila, ko ih je i koliko stanovništva čitalo, kako su rasturana do udaljenih mjesta i da li su uopšte dopirala u neke krajeve. Važno je oduvijek bilo u Crnoj Gori pričati šta je kome milo a ne kako je bilo. Na kraju Gospodar je pao. Nije ga srušila javna riječ, ni njeni podupirači iz Srbije, ni zavjere kovane u Beogradu, ni crnogorski studenti-zavjerenici kaljeni u tamošnjem Ministarstvu unutrašnjih djela. Nijesu mu naudili ni atentatori u pokušaju, nego svi pomalo i postepeno.
Ali, Gospodar je najviše naudio sam sebi do samoizgnanstva; lošim procjenama, još gorim odlukama i najgorim izborom ljudi od oslonca, na ključnim mjestima i u odlučujućim momentima. Tako se uvijek padalo kroz političku istoriju i taj stndard se uglavnom održava po izvornom starostavnom receptu. Tako je bilo, biva... i tako će biti.
Oživotvorenje medijske legende: Međutim ''legenda''sa početka je ostvarena tek danas. Crna Gora, kad joj se prida uvozni ''Blic Montenegro'', ima pet štampanih glasila od kojih je šest protiv nje. Ovo''šest'' je realnost i paradoks (paradoks je sofistička igri riječi koja izvjesnim inverzivnim postupkom iskazuje suštinu). Ta ''šesta kolona'' je korpus glasila koji u jedan glas funkcionišu sa raznih strana, na isti način i prema istom subjektu.
Pretežna većina se izrodila iz neđeljnika Monitor i sad ti izrođeni potomci ne liče na pretke no na tazbinu koja ih podiže i odakle redovno stiže miraz. Uvrgli su se na one protiv kojih je Monitor napravljen, rođen i zahvaljujući kome su (iz)rođeni progledali i prohodali. Kad se se trgli i prispjeli u malo jatorniju udrugu, obrnuli su se domaćoj vlasti da se materijalno opskrbe ka jedni i pojeni. Zaboravili su bombe presrijetanja, prijetnje, podmetanja, suđenja i svakojake devastacije...
Hrabrost slobodne riječi: Autoru ovih redova su najmanje sedam puta, zbog Monitora, cijepali automobile, pucali u kućna vrata i sudili mu tri godine. Monitor se borio koliko je gođ mogao, sam protiv svih, sa sa unutrašnjim i izvanjim neprijateljem a onda se - predao okupatoru. Progledano mu je kroz prste kad se obratio ''gospodaru''za pomoć i proširenje. Napravili su silnu udrugu za štampanu novinu. Nije se moglo i jare i pare pa su jare prodali kad je već stasalo u jarca-prča. Monitor je bio mali glasnik ali veliki prč. Prčio je i mrčio''urbi et orbi'' sve i svakoga ko je udara na Crnu Goru. Crna Gora nije imala gospodara javne riječi liše Monitora. Bio je jedina slobodna teritorija te riječi. Hrabri su ga čitali naglas i za inat a prestrašeni tiho i za čitavu porodicu. Čitali su ga i oni koji ga nijesu voljeli a naročito oni koi su ga mrzjeli. Oni koji su ga voljeli i pomagali ga, s njim su se zorili. Bio je jedina crnogorska novina koje je prevođena, citirana i prepričavana. Neke granice si moga proć s Monitorom bez pasoša a na njegov legitimitet sam dobijao i najteže vize za najkraće vrijeme... Bio je bliži svakoj demokratskoj vlasti u svijetu od ijedne domaće vlade. Preko njega su''fatali'' veze.
Kad neslobodni zakukaju: Sad su ga obezvezili oni koje ne možeš uhvatiti ni za riječ, ni za glavu ni za rep. Onoga Monitora odavno nema a potomstvo mu je ''obrnulo na rogač''. Opet paradoks: taj mali nestaško nikad nije kukao od vlasti nego vazda obrnuto, vlast od njega...
Njegovi potomci udruženi s jednim jedinim pretkom, sirakom tužnim bez igđe ikoga (i koga je sičan osušio ka ukljevu), obijaju i mole strane ambasade da im se otvore teška diplomatska vrata spasa od javne riječi jednog obezvlašćenog glavara. Roćen da se povrne ne bi ih skapula. Kukaju kano kukavice i klikuju svakoga do boga da ih zaštiti od čovjeka bez mandata i imuniteta...što bi žargonom ulice rekli...ma piš da se zastidiš.
U stvari - oni su ga ustoličili nedoder Gospodarom...za vazda. Na njega su trošili godinama i potrošili svu najtežu artiljeriju svojih svekolikih javnih glasila, opskrbljenu najkriminalnijim atributima i apozicijama. I nikakve mu zledi nanijeli nijesu. Međutim, lasno mi je za njega, no što oni padoše od strkotine na koljena pred stranim ambasadama da nam se svijet u šake smije. Bješte onda jadovi u srpsku ambasadu, ona vam je najbliža i - vazda otvorena. ''Gospodar'' je cilja sasvim na drugu bandu a pogodio ''svoju'' koju je podiga. Naime, novi presjednik Srbije - nevjerni Toma u prethodnu vlast - uzima BIA pod svoje pa će možebit izbiti i neki računi kojima su plaćani i onima koji mu nijesu bili baš ''svojta''. Tu će nešto da procuri. I ako krf bude žuta onda su crnogorski zatočnici ''slobodne riječi'' u komate.
P.S. ''Da pogibe u boj ljuti konju žuti...No na vrata od pojate moj dorate.'' A za ovo grdno poređenje, ko se prepozna nek primi izvinjenje.
