Strašno je, neobjašnjivo, a naročito nedopustivo da neko u Sarajevu sa oficijelnog sastanka tjera crnogorskog vjerskog velikodostojnika, mitropolita Mihaila. Budući da sam čvrstim vezama, hercegovačko-crnogorske naravi, involviran u tu vrstu regionalne komunikacije, imam apsolutni legitimitet da kažem da me je stid što je neko u Sarajevu, dakle gradu u kojem sam ja rođen, a nije rođena Nataša Kandić, uskratio elementarno pravo da kaže i izgovori ono što je naumio. (Napisao sam Nataši ljuto, teško pismo koje, srećom po oboje, nisam poslao.)
Pristojnost domaćina: Vijest da je crnogorski vjerski velikodostojnik, neljudski, neuljudno, netaktično odstranjen iz Sarajeva, zatekla me u Beogradu. Objašnjavao mi je neminovnost toga gnusnoga čina i ublažavao moj bijes Drago Pilsel, fini gospodin, revnosni katolički misionar. Kao, to je njegova, a ne moja intepretacija, Nataša Kandić i organizacioni odbor na čijem je ona čelu procijenili su da se crnogorski vjerski poglavar ne uklapa u osnovne „programske“ postulate fantomske firme Recom, koja već godinama valja milione doniranih para kroz različite regionalne projekte.
Da odmah raščistimo suštinsku začkoljicu: da je u Sarajevu na tako ružan, nepristojan i nedoličan način posramljen, recimo, komesar Srpske pravoslavne crkve za Crnu Goru Amfilohije Radović, na isti bih ja način reagirao - upozorio na nepristojnost, osionost, nedomaćinske manire onih koji su ga pozvali.
Ima nekog vraga u crnogorskoj mantri „čojstvo i junaštvo“, ma šta mi o tome mislili. Teška je historija mojih privatnih odnosa sa Crnom Gorom, ali ne znam zbog čega bi to bilo koga zanimalo; gdje god mi se ukazala prilika da se vidim, sretnem sa Milom Đukanovićem, tu sam priliku vješto izbjegao. Ako je mitropolit crmogorski i dobar i važan za Crnu Goru, ako ga u toj našoj donedavno bratskoj republici/državi „pikaju“, elementarni je kućni red da mu i mi u Sarajevu ne učinimo ništa što je neprimjereno. Tako se pristojan domaćin ne ponaša: trebao bi ga obavezivati, pretpostaviti je, njegov urođeni refleks i za etiku i za estetiku.
Muke kardinala Puljića: Strogi portparol Prvog korpusa Armije BiH Enver Kazaz na stranicama Oslobođenja dokazuje svojim nemuštim pitijskim jezikom da kardinal Vinko Puljić, prema svim Kazazu dostupnim saznanjima te pozitivnim zakonskim aktima, treba biti istjeran iz svoje rezidencije. Tako kazuje Kazazova pozitivna pravna aporija, njegova krvavo stečena neznanja. Jadna mu majka ko živi u državi iz koje se istjeruje, zakonski osnovano, velikodostojnik jedne vjerske zajednice! Iz Kazaza ne progovaraju njegova saznanja, jer o tim pravnim zafrkancijama pojma nema, neko je njemu došapnuo, dohaberio da je kardinal Puljić, generalno, u krivu, „uljez u Sarajevu“.
Kandičkin odgovoran gest: Nije meni promakla činjenica da je gospođa Nataša Kandić na fin i pristojan način obišla cnogorskog vjerskog poglavara Mihaila, izvinila se dama zbog nesmotrenog, nedovoljno odvaganog čina. To je, jasno, fin, odgovoran i a dalekosežno važan i poučan čin. Tako se to radi.
Polovina mojih pijatelja iz Sarajeva je na ovaj ili onaj način povezana sa Crnom Gorom. Jedan mi je drug rođen u Pljevljima, drugi u Ulcinju, treći u Herceg Novom... Ima, opet, nekih koji smatraju, da bi deložacija kardinala Vinka Puljića bila strašna, užasna poruka preostalim Hrvatima, katolicima u Sarajevu...
Ne znam, može biti da griješim, ali je u složenim socijalnim zajednicama, a Bosna i Hercegovina je baš takva egzemplar, pravi majstorluk ponašati se delikatno, odgovorno, prisebno i pristojno. Odgovorno do kraja,
Život sa drugačijima: Ne bih volio živjeti u zemlji iz koje se protjeruje crnogorski pravoslavni pop, a ne dao Bog da prošetam ulicom Kaptol a da tamo nema kardinala Vinka Puljića.
Hoću reći ovo: na koncu, koja god administrativna mjera proradi, a da je brza i da je efikasna, mi smo sve siromašniji, i siromašniji... Hoćemo li zavezati priču? Moramo. Naš fini, tradicionalni dijalog, međukomšijski, mora biti iskren, težak naravno, ponekad bolan, stresan: ali osnovni uvjet za to je da, recimo, ne tjeramo iskrene prijatelje, crnogorskog popa Mihaila i katoličkog kardinala Puljića!
I jedan i drugi su prijatelji ove zemlje, a prijatelje ne valja tjerati od sebe, nego ih ohrabriti...
Piše: Senad Avdić (Slobodna Bosna)
