Skoro će decenija od kada su vodeće društvene i političke snage Crne Gore odlučile da im je bilo dosta valjanja po balkanskom blatu i da nam valja započeti putovanje u Evropu. Opet. Nakon knjaza Danila i komunističkih revolucionara, i tranzicioni reformisti su odlučili da probaju da crnogorsko društvo dovedu u saglasnost sa izvikanim međunarodnim i evropskim standardima.
Cilj bijaše istovjetan kao u prethodna dva slučaja: promijeniti navike prosječnog, prostog crnogorskog građanina i od njega napraviti prosječnog evropskog tolerantnog, poštenog, aktivnog i plemenitog europejca, i naravno stvoriti funkcionalne institucije i zakone, koji bi ovu transformaciju olakšale i održale.
Nekoliko hiljada NVO, zakona, koruptivnih djela i komisija kasnije – eto nas u nekom međuprostoru. Svjesni da smo se promijenili, ali još svjesniji – da se nismo promijenili dovoljno. Naravno, i dalje ne patišemo: NVO osnivamo radije nego privredna drušrva koja generišu nova radna mjesta i poreske prihode; zakone usvajamo i mijenjamo kad god se neko iz javnog ili civilnog sektora vrati sa nekog seminara iz inostranstva; nije jasno da li nam koruptivna djela stvaraju veće probleme od antikorupcijskih boraca; što se tiče komisija i ostalih savjeta za brobu protiv svačega – mislim da je čak i njihovim članovima postalo dosadno da simuliraju zainteresovanost. Ali OK naši prijatelji iz međunarodne zajednice kažu da smo na dobrom putu, da smo pozitivan primjer u regionu.
Promjena sistema vrijednosti: Međutim, i pored svih tih novih zakonskih, institucionalnih ili društvenih igrarija, prostor političke kulture, međuljudskih odnosa i vrijednosnog sistema ostaje maltene netaknut u svim ovim reformama. Možda su zablude sve one priče o našim precima, koji su bili i pošteniji, i plemenitiji i solidarniji u svom svojem siromaštvu i beznađu.
Znate, one priče kada ljudi zbog stida pred sobom, precima, potomcima i komšijama – nisu radili ili im nisu padale na pamet stvari, kakvih danas imamo na svakom koraku. Od laži, prevara, krađa, prebijanja roditelja, beskičmenog trpljenja svih ponižavanja, poltronstva... Ili je istina što reče jedan mudriji čovjek – da je takvih i ljudi i ponašanja vazda bilo, samo što je preovlađujući duh tadašnjeg crnogorskog društva nametao drugačije standarde, te su takvi ljudi bili prezreni i od okoline i od najbližih, pa su i oni ukrivali svoje bolesti i mane koliko su god mogli – time dajući barem privid konsenzusa oko društvenih vrijednosti. Sve se preokrenulo. U Crnoj Gori je nekada skala moći bila svima poznata - najveća moć su bila ogledala (obraz), pa mač (snaga) i tek onda zlato (novac). Tranzicija ekonomije i svijesti, dovela je i transformacije na tabeli moći - sada se sve preokerenulo: zlato (novac) je najjače, onda mač (snaga) i na kraju je tek ostalo ogledalo (obraz). Pa se i nameće pitanje – što bi ovim momcima, te padoše?!
Prvo sam mislio da je problem u međunarodnoj zajednici i donatorima. Jer, kad bi se oni fokusirali na problem nedostaka osjećanja stida među njihovim partnerima, ne sumnjam da bi se odmah pojavilo tušta i tma NVO, koji bi junački tražili da država mora da nešto učini kako bi ljudi bili iskreniji, pošteniji, solidarniji i bolji!
A država bi, jel'te, odmah odgovorila – usvajanjem novog zakona, uspostavljanjem nove strategije, pa agencije i novog savjeta za promovisanje dobrih međuljudskih odnosa, u čiji bi sastav odmah ušli službenici one agencije i predstavnici onih NVO koji su se prvi sjetili da se ušanče u rovovima odbrane prava na dobre međuljudske odnose i prvi dobili pare od donatora, kojima bi sebi obezbijedili džebane, jer drugačije ne bi mogli da izdrže u mučeničkoj odbrani.
Problem je u nama: Kad razmislim, izgleda da to nije bio problem. Problem je u nečem drugom. U nama. Duboko u nama... Naime, nekada je bilo dovoljno da čujete urlik „Stid te i sram bilo!“ i to bi već bilo dovoljno da nekoga uzdrma i spriječi u činjenju raznih nemoralnosti. No, em što se tako nešto sve rjeđe čuje, em što je sve teže apelovati na savjest i moral ljudi. Pogotovo danas – kada je bitnije da li je nešto usklađeno sa nekim standardom ili tumačenjem zakona, negoli sa osnovnim moralnim principima. U psihologiji, odustvo stida smatra se psihosomatskim oboljenjem, a taj osjećaj ljudi počinju da stiču već od 2 godine. Isto kao što je naše okruženje prepuno primjera da ga odrasle jedinke izgube negdje sredinom 20ih godina.
E sad, ne bih želio da se ovo pretvori u nekakvu žalopojku o tome kako smo nekad bili pošteniji i bolji, poenta je u sljedećem: nekada je osjećaj stida unutar pojedinca bio sasvim dovoljna brana mnogim nepočinstvima, a danas nas ni armije evropskih tehnokrata, naših javnih službenika i policajaca, NVO aktivista i istraživačkih novinara, opremljeni tonama zakonskih akata i seminarskih priručnika – ne mogu natjerati na poštovanje minimuma pristojnosti, a kamoli čega drugog.
Tada smo imali samo jedan etički kodeks, primjeren i vremenu i stepenu društvene emancipacije, dok danas imamo, pored svih mogućih zakona, i nekoliko etičkih kodeksa prilagođenih za one koji se finansiraju iz budžeta. O tome koliko su se nepisani etički kodeksi izmijenili i koliko njih imamo – predmet bi bio posebne naučne studije. Ovi paralelni vrijednosni sistemi, rezultat su višestruke i brze promjene socioekonomskih uslova, nedostatka komunikacije među pripadnicima različitih kultura i neusklađenog procesa urbanizacije i emacipacije. Dakle, ne postoji više jedan kodeks i jedan vrijednosni sistem, već smo postali moralno veoma fleksibilno društvo, omogućavajući one čuvene crnogorske dualizme: „vidi ga, kako se nakrao“ – „greote, nije se snašao“; „on je nacionalista“ – „nije nam lojalan“.
Ima li crnogorskog stida: Nema tog zakona i te evropske direktive koja će od nesoja načinjeti čovjeka. Jer koliko god imali evropskih zakona i evropskih institucija – sve nam je to džabe – dok ponovo ne razvijemo crnogorski stid. Tek kada ponovo zaživi razmišljanje da se neke stvari ne trebaju raditi – jer naprosto nisu ispravne, umjesto što se krijemo iza usvojenih zakona, misleći da je to dovoljno za promjenu kulturoloških obrazaca ponašanja.
Tek onda ćemo moći očekivati da zažive i svi oni silni pro-evropski zakoni i sve one institucije. Jer će takav stid sadržajno ispuniti sve naše formalne strukture oko kojih se sekamo potonjih 10 godina.
Ipak, ne može biti egzotičnijeg i plodnijeg perioda za promatranje koliko stid utiče na ponašanje ljudi, kao predizborni period. A to se upravo dešava upravo Crnoj Gori. Bestidni su brojni novinari, praveći skaradne priloge i tekstove. Bestidni su političari koji kažu: “Koga treba da se stidim? Vidiš kako se ovi nakradoše, pa ih niko ne optužuje za nemoral!“, „Odluku smo donijeli iz matreijalnih razloga“, “Samo članovi mogu da rade za državu“. I tako redom u nedogled, a kampanja je tek počela.
I šta onda da misli i radi sluđeni građanin?
