Ko u čuda vjeruje – čuda stvara. Tako bi se, natprirodnom snagom volje, mogla objasniti subotnja pobjeda rukometaša Crne Gore nad favorizovanom Švedskom; trijumf koji je momke selektora Kastratovića odveo tamo gdje ih niko nije mogao ni zamisliti – ravno na Svjetsko prvenstvo. Biće da i danas, dva dana kasnije, čak i rukometni stručnjaci u nevjerici vrte glavom: kako je moguće da jedna mala, slabo rangirana i povredama prepolovljena ekipa izbaci iz igre moćnog učesnika Olimpijade, polufinalistu prošlog Svjetskog prvenstva, četvrtu rukometnu silu u Evropi?
Ali, nije to bio mirakul, niti volja nebesa ili splet nekih iznenadnih, srećnih, okolnosti: u sportu nema nezasluženih pobjeda, svaki uspjeh ima svoj razlog. Kada se, dvanaestak sekundi prije kraja, mladi Ševaljević vinuo kroz vazduh pored dvojice protivnika i posljednjim od svih udaraca tog dana trijumfalno poslao crnogorsku reprezentaciju među svjetske rukometne velikane u Španiju, bio je to završni korak jednog velikog pohoda ka vrhu.
Nije više bitno što će biti u Španiji, ko će nam biti protivnici, hoćemo li uspjeti da se, makar jednom, i tamo radujemo. Crnogorska rukometna bajka je već ispričana, glavna bitka već dobijena: onda kada su u Stokholmu zagrljeni prkosno pjevali crnogorsku himnu i tamo pred strancima štitili dostojanstvo svoje države; i u subotu kada su pokazali domaćim nevjernicima kako se - nepokolebljivom upornošću i nesalomljivom odlučnošću - sportski san pretvara u realnost.
Prije deset mjeseci, kada su se prvi put okupili, okruživala ih je frustrirajuća tišina; od njih niko ništa nije tražio, jer je malo je ko šta očekivao; osjećali se se nekako neželjeni i prežaljeni. Neki su cinizmom dočekali njihovu vjeru u sopstvene mogućnosti, mnogi su se i grohotom smijali kad je selektor drčno kazao da u Švedsku idu bez bijele zastave, sa vjerom u konačni trijumf.
Od subote veče za crnogorske rukometaše se može reći da su rođeni pobjednici. Otkud taj preoprod, što je presudilo da se sa dna dođe do vrha?
Povratak otpisanih: Oni koji znaju rukomet, govore o umijeću selektora Zorana Kastratovića, njegovoj sposobnosti da za svakog igrača nađe pravu ulogu; o tome kako su Šveđani ostali zatečeni, bez odgovora na našu kombinovanu odbranu; sada se bolje vide vrijednosti i kvalitet crnogorskih igrača ...
Bez kvaliteta, dakako, ne bi ni moglo biti uspjeha. Ali, za pobjedu crnogorskog rukometa bilo je potrebno nešto više od čisto sportskih perfomansi igrača: pobjeda se prvo rodila u glavama igrača, bilo je neophodno iskreno živjeti za pobjedu svog tima.Samo, otkud ta, tako izražena, želja? Draško Mrvaljević, čovjek koji ove godine ima IHF titulu sa svojim klubom nije imao potrebe za nekim novim međunarodnim potvrđivanjem, baš kao ni Zoran Roganović, jedan od najboljih igrača švedske lige. Odigrao je i tridesetšestogodišnji Petar Kapisoda puno velikih i teških utakmica, na velikim prvenstvima, da bi sada imao neke posebnih razloga da se rve sa Šveđanima...
Novac, svakako, nije mogao biti motiv: naši igrači igraju bez centa nadoknade za crnogorsku reprezentaciju. Crnogorski rukometaši, međutim, ne igraju za džabe već znaju da igraju za svoju državu, koju vole onim žarom kakav mogu imati samo iskrene patriote.
Patriotske igre: Kada je u Stokholmu neki mangup - a biće da je umiješao prste neko poreklom odavde - puštio na razglasu „Onamo, namo“, pokušavajući da iritira ili ponizi naše momke, nije slutio kakva će biti reakcija. To su oni čudesni momenti kada grupa igrača odjednom prerasta u tim, kada se stvaraju nevidljive, a neraskidive veze i proizvede ona energija srca koja svakoga pojedinačno čini višim, boljim, bržim. Nijesam stručnjak za rukomet, ali sam siguran: taj duh zajedništva učinio ih je nepobjedivim u dva meča protiv Šveđana.
Otuda žar, posvećenost, iz tog osjećaja pripadnosti. Zato je rođeni Prijepoljac, Fahrudin Melić, pjevao crnogorsku himnu sa rukom na srcu – jer je tu pjesmu doživio kao svoju. Ko god voli sport zna što znači igrati odlučujuću utakmicu za svoju državu, na svom terenu pred svojim narodom: suze Mrvaljevića, grčevito stisnute pesnice Mijatovića, ili onaj krik oduševljenja za mikrofonom Rakčevića govore više od svih riječi ovog svijeta.
Sport i život: To su, prosto, nepisana pravila sporta: kad imaš srca da se suočiš sa sopstvenim strahovima, kad si spreman da vjeruješ kako nema nepobjedivih i imaš ljudskosti da svoje lične potrebe, želje i interese prilagodiš i ukolopiš u tim – tada postoji šansa da se čuda, poput onog subotnjeg u rukometnom meču Crna Gora-Švedska, zaista dogode baš ovdje.
Ali, zašto se te dobre stvari nama događaju tako često u sportu, a tako rijetko u svakodnevnom životu?
Jer, u današnjoj crnogorskoj realnosti tako je malo ovog duha zajedništva koji su nedavno demonstrirali, fudbaleri, rukometašice, koliko juče rukometaši. Dan-danas, šest godina od nezavisnosti, dobar dio građana Crne Gore protivi se postojanju države u kojoj žive, bez stvarne želje da sadašnje državne simbole dožive kao svoje. Možda će neko reći – njihov problem; neko će, opet, zaključiti da je to logična posljedica politike koja je lojalne građane pretvorila u protivnike države.Kakvi su to plodovi gnijeva: sljedbenici te politike prosto su srećni kada Crna Gora izgubi, u sportu i životu, kao da to nije i njihov poraz.
Ali, sve je to nije samo njihov problem jer - i za ljubav i za mržnju potrebno je dvoje. Hoću reći: osnovni princip funkcionisanja sadašnje vlasti morao bi da bude zasnovan na pitanju, obrnutom od onog Kenedijevog principa. Valjalo bi da sebe, makar povremeno, priupitaju, ne što građani treba da urade za državu nego, što je vladajuća klasa uradila da svi građani Crnu Goru dožive kao svoju državu, a ne kao privatnu imovinu nekoliko vlastodržaca?
Drugim riječima: da se pokušalo - ozbiljno i sa jasnom strategijom - sa gradnjom tog duha zajedništva u Crnoj Gori danas se možda i ne bi toliko iscrpljivali pričama o dvije zastave; možda bi, umjesto zahtjeva za skraćivanjem himne mnogi više i češće ponavljali onaj posljednji stih one posljednje strofe o vječnosti Crne Gore?
I ne bi toliko bilo važno ko je pisao nego što je zapisano, za sve. Građenje države svih građana je ipak – kolektivan sport. Potrebno je srce za suočavanje sa strahovima, vjera da nema nepobjedivih i nedodirljivih i, naravno, neophodno je unijeti malo ljudskosti pa vlastite porive podrediti interesu opšteg dobra. Kad se sve to spoji, onda se čuda dešavaju, u sportu i u životu.
Draško ĐURANOVIĆ
