Ako bih bio brutalno iskren, rekao bih da postoji samo jedan moto koji bih povezao s pokretom za zaustavljanje klimatskih promjena nakon samita u Glazgovu: „Svi žele da odu u raj, ali niko ne želi da umre“.
S jedne strane, liberalni zeleni će vam reći da je smak svijeta, ali da ne smijemo koristiti nuklearnu energiju, bogat izvor čiste energije, da to spriječimo.
S druge strane, konzervativni zeleni će vam reći da je smak svijeta, ali da ne možemo da opterećujemo ljude porezom na ugljenik ili benzin da bismo usporili globalno zagrijevanje.
Sa treće strane, zeleni iz predgrađa će vam reći da je smak svijeta, ali da ne žele nikakve vjetrenjače, solarne farme ili brze željezničke linije u svojim dvorištima.
S četvrte strane, većina današnjih lidera će vam reći da je smak svijeta, tako da su u Glazgovu svi odlučili da izađu na kraj i obavežu nasljednike svojih nasljednika da proizvode energiju bez emisija štetnih gasova do 2030, 2040. ili 2050. — u svakog slučaju, tamo nekog datuma koji od njih ne zahtijeva da danas traže od svojih građana da urade bilo šta bolno.
Ovo nije ozbiljno – ne kada govorite o preokretu svih načina na koje smo destabilizovali Zemljine sisteme, od santi leda i okeanskih struja preko koralnih grebena i tropskih šuma do gustine ugljen-dioksida u atmosferi. Ovo je pretvaranje.
Ozbiljno je bilo ono kako smo reagovali na Covid-19, kada se zaista osjećalo da se svjetska ekonomija gasi: uzvratili smo jedinim alatima koje imamo, onim koji su veliki i moćni poput Majke Prirode — Otac Profit i Nova tehnologija.
Kombinovali smo inovativne biotehnološke firme — kao što su Pfizer-BioNTech, Moderna i neka mala start-up preduzeća — sa današnjom ogromnom računarskom snagom i ogromnim signalom tražnje na tržištu, i šta smo dobili? Za nešto više od godinu nakon što me je virus prvi put zatvorio, imao sam efikasnu mRNA vakcinu protiv Covid-19 u svom tijelu — nakon čega je uslijedila buster doza.
To je bio nevjerovatan podvig biotehnologije i kompjuterizovane logistike za razvoj i isporuku vakcina. I nadam se da će naučnici, zaposleni i akcionari ovih izumitelja vakcina zaraditi gomilu novca — jer će to podstaći druge da primijene sličnu formulu za zaustavljanje klimatskih promjena.
Preuzimanje rizika
Nemam ništa protiv Glazgova. Divim se onim liderima koji pokušavaju da inspirišu svijet da smanji emisiju CO2, očuva biodiverzitet i da jedni druge pozovu na odgovornost. Ali nećemo dekarbonizirati globalnu ekonomiju akcionim planom sa najmanjim zajedničkim imeniocem za 195 zemalja. Nije moguće.
Doći ćemo do toga samo kada Otac Profit i preduzetnici koji preuzimaju rizik proizvedu transformativne tehnologije koje omogućavaju običnim ljudima da imaju izvanredne uticaje na našu klimu bez mnogo žrtvovanja – samo tako što su dobri potrošači ovih novih tehnologija.
Ukratko: treba nam još nekoliko onih kao što je Greta Tunberg i mnogo više onih kao što je Ilon Mask. Odnosno, više inovatora koji preuzimaju rizik pretvaraju osnovnu nauku u alate koje tek treba zamisliti da bi zaštitili planetu za generaciju koja tek treba da se rodi.
Dobra vijest – to se dešava. Postoje dva primjera:
Prvi je Planet.com, kojeg je 2010. osnovalo troje bivših NASA naučnika sa sjedištem u San Francisku. Planet ima oko 200 satelita za snimanje Zemlje u orbiti, većinom veličine vekne hljeba, za posmatranje cjelokupne globalne kopnene mase svaka 24 sata u visokoj rezoluciji — kako bi učinila da promjene koje se odvijaju na terenu budu „vidljive, dostupne i djelotvorne“. Nijedna vlada na svijetu nema ovaj kapacitet.
Sa ovim novim alatima duboke transparentnosti možemo početi da preoblikujemo kapitalizam. Godinama su pravila i podsticaji kapitalizma omogućavali naftnim i ugljenim kompanijama da izvlače fosilna goriva — i industrije da ih koriste — bez plaćanja stvarne cijene štete koju su izazivali.
To je bilo lako učiniti jer je prirodu bilo teško cijeniti; uništenje je često bilo teško vidjeti u realnom vremenu; a potrošači nijesu imali alate da reaguju. Morali su da čekaju sudove.
„Kapitalizam je proizveo ogromno bogatstvo, ali djelimično je to zato što je bio u stanju da tretira prirodu kao samodopunjujuću, u hiper-izobilju i slobodnu“, objasnio je Endrju Zoli, glavni rukovodilac Planeta.
To više neće biti tako lako. Sateliti nam sada „omogućavaju da uložimo prirodni kapital u bilans svake kompanije i svake zemlje“, tako da neće uzeti u obzir samo vaše poslovne profite i gubitke, „već i sve vaše uticaje“ na životnu sredinu, rekao mi je Vil Maršal, jedan od troje suosnivača Planeta i njegov izvršni direktor.
Sateliti Planeta plus vještačka inteligencija, objasnio je Maršal, mogu da prate drveće, poljoprivredna zemljišta, koralne grebene, priobalno rastinje i emisije dimnjaka sa nevjerovatnom preciznošću — do tri metra — i obezbijede transparentnost da pokažu koje drveće ko ilegalno siječe i čije fabrike krše svoja obećanja o emisiji ugljen-dioksida.
Ti podaci se zatim mogu koristiti, u teoriji, za pokretanje bojkota potrošača, širenja putem društvenih mreža, protiv vlade ili prehrambene ili rudarske kompanije koja čini štetu, ili mogu stimulisati stranu pomoć ili ulaganja u zemlju ili zajednicu, štiteći njene prirodne resurse .
Na primjer, Planet je, sa grupom naučnih i filantropskih partnera, pomogao da se napravi detaljna mapa Allen Coral Atlas svih preostalih svjetskih koralnih grebena. Filipini koriste podatke atlasa o morskoj travi za planiranje devet novih morskih zaštićenih područja širom zemlje.
Istovremeno, u partnerstvu koje finansira Norveška, Planet prati krčenje šuma u 64 zemlje tropskih prašuma, uključujući Brazil. Koristeći se Planetovom tačnošću, brazilska vlada je znatno povećala broj pozivanja na prestanak aktivnosti ilegalnih drvosječa, prema Planetovom brazilskom partneru MapBiomasu.
Još važnije, rekao je Maršal, jeste kako komercijalni posao Planeta takođe pomaže tako što, na primjer, omogućava farmerima da se bave preciznom poljoprivredom, dajući im precizne slike njihovih usjeva kako bi tačno znali gdje da dodaju vodu i đubrivo ili kada da počnu berbu.
„Ovo može imati najveći uticaj na ekosistem od svih“, rekao je on. Efikasniji prinosi usjeva koji koriste manje vode i manje đubriva na kraju „smanjuju potrebu za preoravanjem više tropskih šuma i generalno jačaju životnu sredinu“.
Fuziona elektrana
Druga kompanija koju posmatram je Helion Energy, sa sjedištem u Redmondu, Vašington, koja radi na „prvoj fuzionoj elektrani na svijetu“. Energija fuzije je dugo bila sveti gral za čistu proizvodnju energije — i uvijek se čini da ide 20 godina unaprijed.
Kao što Međunarodna agencija za atomsku energiju bilježi na svojoj veb stranici: „Sunce, sa svim ostalim zvijezdama, pokreće reakcija koja se zove nuklearna fuzija. Ako se nuklearna fuzija može replicirati na Zemlji, ona bi mogla da obezbijedi praktično neograničenu čistu, bezbjednu i pristupačnu energiju.
Prošlog juna, kako je objavio sajt New Atlas, Helion je objavio rezultate koji potvrđuju da je njegov najnoviji sistem uspio da zagrije fuzionu plazmu na temperaturu iznad 100 miliona stepeni Celzijusa, „što je značajno, jer je oko tačke u kojoj ima dovoljno toplotne energije da stvori velike količine fuzije“.
Dana 5. novembra, dok je trajao samit u Glazgovu, Helion, sa druge strane Atlantika u Redmondu, objavio je da je prikupio 500 miliona dolara za novo finansiranje u rundi koju je vodio Sem Altman, direktor kompanije OpenAI i bivši predsjednik Y-Combinatora, uz Who’s Who tehnološke preduzetnike.
Sadašnja generacija Helionovog sistema, kako je objavio Techcrunch, „ne bi mogla da zamijeni vaš Tesla Powerwall i solarne panele – veličina generatora je otprilike veličine kontejnera za transport. Ali sa 50 megavata, generatori bi mogli da napajaju oko 40.000 domova.
Kako je New Atlas istakao, „Helion predviđa da će proizvoditi električnu energiju po najnižim cijenama od oko 10 dolara po MWh, što je manje od trećine cijene energije na ugalj ili današnjih solarnih fotonaponskih instalacija.
Da li je Helion sveti gral? Ne znam. Postoje i druge kompanije sa obećavajućim pristupima — kao što je Commonvealth Fusion Systems — sve su u trci ka istom cilju. Znam samo ovo: ušli smo u ovu rupu zahvaljujući najgorem kapitalizmu — dozvoljavajući kompanijama da privatizuju svoje dobitke od uništavanja životne sredine i zagrijavanja klime — dok su se gubici socijalizovali među svima nama.
Možemo se izvući iz toga, djelimično, ubrzavanjem najboljeg američkog kapitalizma. Moramo da ponovo energizujemo naš inovacijski ekosistem tamo gdje vlada finansira osnovna istraživanja koja pomjeraju granice fizike, hemije i biologije, a zatim kombinuju tu inovaciju sa imigracionim politikama koje okupljaju najbolje svjetske fondove inžinjerskih talenata, a zatim oslobađaju taj talenat — podstaknut onima koji preuzimaju rizik — da izmisle nove čiste tehnologije za usporavanje globalnog zagrijavanja onom brzinom i razmjerom koja nam je potrebna.
* * * * *
Autor je Tomas L. Fridman, američki esejista i kolumnista lista New York Times
