Uzroka je bilo na pretek - od toga što liga nije bila naročito neizvjesna, pa sve do toga što su timovi, objektivno govoreći, daleko od onoga što bi se u evropskim okvirima moglo nazvati i solidnim budžetom, a sljedstveno tome i kvalitetom.
Imao je Lovćen prošle godine bljesak, doveli su nekoliko zvučnih imena, pokazalo se tokom njihovih utakmica u Evropskoj ligi kako ozbiljno interesovanje publike postoji, ali tu je uslijedilo podsjećanje na drugi problem - infrastrukturu. Cetinjani su mečeve protiv evropskih rukometnih titana morali igrati van svog grada. Još je slikovitiji primjer jednog od pretendenata na tron u našoj ligi, Rudara, odakle su prije dvadesetak dana stizali vapaji da im bude omogućeno da nastave da igraju u sopstvenoj dvorani.
Pored Cetinja, pamtimo dva ozbiljna centra na sjeveru i uvijek krcate tribine
Vratimo li se na početak vijeka - pamtimo moćni Lovćen kao sudionika Lige šampiona. Ali, nakon što je Mornar poslije uspješnih devedesetih ispao u niži rang, te mimo jedne epizode Budućnosti, pamtimo iz te epohe dva standardna prvoligaša iz Crne Gore. U žestokoj srpsko-crnogorskoj konkurenciji, na našem su sjeveru postojala dva više nego respektabilna centra - Pljevlja i Berane.
0Ekipa Rudara, tada pod imenom Pljevlja, povratak u Prvu ligu nakon pune 33 godine i decenija domaćinstava po Prijepolju i Priboju, dočekala je u tada novoj dvorani, koja je uvijek bila krcata - nezavisno od toga gostuju li Lovćen, Sintelon, Partizan i Železničar, ili Dubočica, Kikinda i Apatin.
Sastav Berana, sa druge strane, veliki prvoligaški debi dočekao je 2000. godine. I atmosfera u tom gradu bila je naročito vatrena. Iz stare dvorane, čiji će krov deceniju kasnije popustiti pod snijegom, svakog drugog vikenda stizale bi slike po kojima se ona ipak izdvajala u odnosu na sve ostale, mahom dupke pune sale širom SRJ. Objekat bi tokom utakmica često bio u potpunoj 'magli' usljed pirotehnike, na neobično 'visokoj' tribini gotovo se nikad ne bi moglo vidjeti upražnjeno mjesto, a tamošnji je klub jednu sezonu završio na visokoj šestoj poziciji.
Od 2006. postojala dva žestoka rivalstva, ali to nije potrajalo
U nezavisnoj Crnoj Gori rukometni šampionat 'krenuo' je uz nekoliko jakih rivalstava, koja su i dalje punila tribine.
Prvo su to bile ekipe Lovćena i Berana, ali tim sa sjevera brzo je pao u drugi plan. Jer, pojavio se novi projekat - izuzetno jaka Budućnost, koja je znala odigrati vrhunski i protiv bundesligaškog Lemga, te jako vatrena, često i mimo mjere usijana, incidentna atmosfera na utakmicama u "Morači" i na Cetinju. Ali, nije podgorčka priča bila dugog vijeka...
Čini se kako se od tada do danas, a prošlo je gotovo 15 godina, na prstima jedne ruke mogu prebrojati domaće utakmice koje su magnetisale broj gledalaca kakav pamtimo iz ranijeg doba. Lovćen je u međuvremenu, doduše kratkotrajno, 'utočište' našao u SEHA ligi, pa je dvorana na Cetinju katkad znala biti puna - mjesto više naročito se tražilo uoči gostovanja moćnog Zagreba.
Kao nekad - atmosfera odlična, ali ni ispadi ne izostaju
I odjednom, večeras, na stare dane podsjetio je ambijent u Beranama, gdje je gostovao Lovćen. Tribine su bile pune, a na njima je - rečeno manirom starih komentatora - vladala 'argentinska atmosfera'.
U takvoj su atmosferi, nažalost, i dalje neizbježne negativne stvari - od neprimjerenog skandiranja do ubacivanja predmeta na parket, što su već stare boljke na našim sportskim borilištima. Ali, edukacija publike ponekad zna biti mukotrpan proces.
Doduše, doprinio je večerašnjoj posjeti i jubilej lokalne navijačke grupe, pa i činjenica da su domaći rukometaši vjerovali da mogu do iznenađenja - tim prije jer je Lovćen u prošlom kolu poražen od Budućnosti. Ipak, treba dodati da je u tom gradu i prethodne utakmice pratio sasvim solidan broj gledalaca.
Primjera radi, večeras je meč Berane - Lovćen pratilo više navijača nego sve četiri prvoligaške fudbalske utakmice zajedno.
Da li je ovo momenat koji smo dugo čekali?
Postavlja se pitanje da li je domaći rukometni šampionat čekao upravo na ovakav momenat. Jer, nakon sedam kola imamo tri kluba koji su izjednačeni na vrhu tabele, pokazalo se kako Lovćen - iako apsolutno najkvalitetniji - ipak nije nepobjediv, a sada smo dobili i utakmicu sa koje uglavnom dopiru slike koje bude nostalgiju kod svih pravih ljubitelja rukometa.
Za razliku od fudbala ili košarke, rukomet je sport u kojem nema baš mnogo povrata uloženog novca. Niti se transferi mogu uporediti sa onima iz pomenutih sportova. Ali, rukomet ne samo da je atraktivan, već iz decenije u deceniju uživa sve veću popularnost širom Evrope.
I otud se komotno može nazvati sportom koji se igra zbog publike. Nje na utakmicama naše reprezentacije nikad ne fali, ali nadajmo se kako ćemo i u prvoligaškom šampionatu gledati sve popunjenije tribine. Uz prekaljena imena, kakvih ima u gotovo svakoj ekipi, takav ambijent definitivno zaslužuju oni na kojima počiva budućnost našeg nacionalnog tima.
Međutim, na putu ka tome potrebna je i veća podrška ostalih činilaca - makar toliko da naši najjači klubovi ne brinu o tome u kojoj će dvorani odigrati meč ili o izmirivanju elementarnih troškova, a ni jača promocija takmičenja ne bi bila naodmet.
