Teško je oduprijeti se svakodnevnom upoređivanju i osjećanju zavisti koji ono izaziva. Društvene mreže preplavljene su srećnim, nasmijanim porodicama uspješnih poslovnih žena koje su pritom njegovane, zgodne i sa sređenom kućom. Vrlo je lako da se upadne u zamku upoređivanja našeg života sa životima ljudi koje vidimo samo na ulici ili društvenim mrežama.
Ipak, mora se imati na umu da svako želi da prikazuje svoje javno Ja, u odnosu na privatno Ja koje možda nije tako glamurozno. Greška je što posmatrači upoređuju svoje privatno Ja sa nečijim javnim Ja. Tada dolazi do letargije, manjka samopouzdanja i želje za takmičenjem.
Želimo da budemo bolji? Drugo je pitanje, da li želimo da budemo bolji ili samo da se prikažemo boljima? I što uopšte znači - biti bolji? U odnosu na koga, što? Opet imamo neki parametar koji određuje da li je to naše dovoljno. Ipak, činjenica je da nikad neće dovoljno. Uvijek će se naći neko ko ima nekog ili nešto što mi želimo i tada će crvić zavisti krenuti da podmuklo nagriza i kvari nam svakodnevno funkcionisanje i uživanje u onome što već imamo.
Paradoksalno je da u 21. vijeku gdje cijela industrija i ekonomija počivaju na takmičenju i zavisti nikad nije bilo više motivacionih govornika i ‘lajf koučeva’ koji pokušavaju da nas ubijede da živimo u trenutku, da je sreća u malim stvarima i da budemo ono što želimo, nikako ono što drugi žele.
Takmičenje nije opcija, upoređivanje nije opcija, upoređujemo se samo sa samim sobom.
Ali kako, kada oduvijek slušamo „Kako je Milica dobra, sluša mamu, a ne kao ti.“ „Kako je Milan dobio peticu, a ti četvorku?“, „Vidi kako niko od djece ne viče, samo vi uvijek pravite haos“. Primjeri su brojni kako smo programirani da se stalno upoređujemo i svoju vrijednost mjerimo u odnosu na neki zamišljeni ideal.
Danas čak u vaspitanju djece, pored roditelja i značajnih autoriteta, veliku ulogu igraju mediji, influenseri i ostale javne ličnosti, pa je još veća opasnost kakva se poruka šalje i što djeca prihvataju kao ideal i svoju sliku o tome što je prihvatljivo ili poželjno.
Čitave generacije rastu međusobno se upoređujući na nivou lajka, pratilaca i komentara, materijalnih stvari i truda u prikazivanju svojih života onako kako misle da će kod drugih izazvati - zavist.
Imperativ je pobijediti u zamišljenom takmičenju i u stvari biti predmet zavisti jer na taj način i „pobjeđujemo“, zar ne?
Uz opasnost da zvučim kao ‘njuejdž koučevi’, moram zaključiti da je zaista bitno realno sagledati svoju vrijednost, ne juriti savršenstvo (koje ni ne postoji) i graditi svoje samopouzdanje na osnovu kvaliteta koje posjedujemo. U životu se okružiti stvarima i ljudima koji nam izazivaju prijatne emocije, razviti empatiju i solidarnost, a ne takmičarski duh, ljubomoru i zavist.
Veliki je to test za cjelokupno čovječanstvo, ali zaista treba shvatiti da život nije takmičenje, već naš put u koji jedino i trebamo da gledamo.
