Prisjećanje na osamdesete godine prošlog vijeka, nezamislivo je bez pomena Kaliopi Bukle i grupe koja je nosila njeno ime. I dok je muzika devedesetih ostala uskraćena za njen izuzetan glas i način interpretacije, pa i kompozicije čiji je kvalitet uvijek bio nesporan, u novom milenijumu su ljubitelji domaće pop muzike dobili – novu Kaliopi. Za Portal Analitika govori o tome kako je ista ostala jedino njena bezgranična ljubav prema muzici i želja da to podijeli sa publikom.
Budvanski san otvorenih očiju: Na upravo završenoj 17. Pjesmi Mediterana dobila je drugu nagradu, ali uvijek ističe da ta „mjesta“ nisu stvarna mjera uspjeha.
- U Budvu nisam došla ni po prvo, ni drugo, ni po 25. mjesto, ali sam ga zavrijedila i ovo je priznanje koje ne pripada samo meni, već svima onima koji su radili na pjesmi „Ja nisam kao ti“ – izjavila je Kaliopi, ističući ponaosob svakog iz autorskog tima pjesme.
Ipak, najveće riječi hvale ima upravo za publiku kojima poručuje: "Ljudi, vi ste divni i napravili ste da ovaj tri dana u Budvi meni budu ne lijepi, nego da sanjam otvorenih očiju. Najveća nagrada je ona koja stiže od publike, kada mi ljudi na ulici kažu „Hej, dobra ti je ta pjesma, Kaliopi“. S druge strane, ono što meni znači je i to da sam došla sa velikom pjesmom za koju znam da će je ljudi voljeti i da će biti ljetnji hit – objašnjava makedonska umjetnica i dodaje da će uskoro sa jednom od učesnica festivala – Italijankom Ilarijom Patasini, umjetničkog imena Pilar, koja je ove godine nagrađena kao najbolja interpretatorka, u duetu snimiti pjesmu".
Idem samo naprijed: Iako Kaliopi ovogodišnja nagrada nije prva, a sigurno je da će ih biti još mnogo, raduje joj se kao da je jedina. To je njen dokaz da i danas, deceniju otkad se vratila na scenu, četvrt vijeka od vremena kada je počela profesionalno da se bavi muzikom, uživa u svakom životnom trenu. Ona kaže da je njen povratak, kao i sve ono što danas radi, dokaz da uvijek ide samo naprijed.
- Desteljeće nakon povratka, više nisam u grupi i idem nekim svojim „solo“ putem. Ali taj put naravno ne može biti „solo“, jer su uvijek potrebni saradnici, oni koji treba da nadopune taj vaš put. Kada bih se osvrtala na sve ono što sam uradila, mogla bih reći da sam zadovoljna. Ipak, nikada ne razmišljam o tome, jer kada završim jednu stvar, već razmišljam o drugoj. Kada završim tu drugu već kreće treća ili se stvari ponekad dešavaju u isto vrijeme – kaže Kaliopi za Portal Analitika, ali sama sebi postavlja preciznije pitanje „šta znači biti zadovoljan“ i na njega odgovara ovako:
- Vjerovatno je to nešto o čemu se ne govori i ne priča a, eto, za to je dovoljan jedan poljubac i zagrljalj dragih ljudi. Jednostavno, zadovoljstvo je nešto na šta uvijek gledam kao na moju životnu misiju. I nemam vremena da razmišljam koliko sam radila i da li je došlo vrijeme da sve to sublimiram na neki način. Ne, ja uvijek idem dalje – dodaje ona.
Dajem najviše od sebe: Kaliopi smatra da je dostizanje određenog nivoa zadovoljstva najveća zamka koju čovjek može sam sebi postaviti u životu. Razlog za to jeste što čovjek gubi interes da „cilja prema nečemu višem ili boljem“ i prestaje da se trudi da da sve od sebe.
- Treba sebe uvijek davati, bezuslovno i bez ikakvih očekivanja da bilo šta dobijete. Vjerovatno je i suština procesa davanja i primanja - da ne očekuješ ništa za uzvrat. Ja nikada nisam ta očekivanja, već sam samo radila ono što mi je sudbinski predoređeno – a po riječima Kaliopi, njenu sudbinu nekada, danas, a i u budućnosti predstavlja muzika.
Kaliopi smatra da ne postoji mjera koliko u umjetnosti, poslu, pa ni u životu, treba dati sebe.- To je isto kad kažete „Volim te malo“ ili „puno“ ili „najviše“, a ja to ne priznajem; ili voliš ili ne voliš. Morate uvijek raditi na tome da to što ste po rođenju „dobili“ stalno potvrđujete da ste i zaslužili, da vam taj dar ne bi bio oduzet.
- Naravno da puno radim, puno se trudim, dajem najbolje od sebe, ali mi to ne pada teško. Ne osjećam da mi je to neki napor ili da sam se namučila zato što sam se na taj način davala. Jer, ja o tome ne razmišljam, već, jednostavno, djelujem – kaže za Portal Analitika ovaj izuzetan umjetnik, čija je svakodnevica ispunjena stvaranjem pjesama za sebe i druge.
Izabrala sam teži put: U poređenju sa danima kada je počinjala da se bavi ovom profesijom i onim što je prošla sa grupom „Kaliopi“, skoro tri decenije unazad, kaže da se mnogo toga promijenilo.
- Sada sam solo umjetnik i imam više odgovornosti. Sada sama ciljam ka nečemu i, mogu reći, bolje imam malo teži put. Ipak, izabrala sam da hodam tim putem i da ulazim „na mala vrata“. Ali on postaje mnogo ljepši kada se dogode trenuci slave i uspjeha. Onda vam je nekako sve slađe zato što znate da ste puno radili za to, da niste birali kraće puteve ili da lakše prođete. Jednostavno, ponekad ćete se, možda, i razbiti hodajući prema svom cilju, pa je ostati živ pri tome zaista divna stvar – zaključuje Kaliopi i dodaje da se i ubuduće može očekivati od ona od sebe daje samo najviše „jer za manje ne zna“.
Kristina Jerkov
