Prije par dana sam pročitao vijest da Slovenija, naša nekada bratska republika, po procjeni MMF-a 2029. godine prestiže Italiju po kupovnoj moći i dolazi tik uz bok Velikoj Britaniji i Francuskoj. Obradovala me iskreno ta vijest, ipak smo sa Slovencima 70 godina bili u istoj državi.
Mada, kada pročitam neku ovakvu vijest o Sloveniji ja se nekako uvijek sjetim Branka Kostića, koji je te 1991. godine kada su Slovenci odlučili na referendumu (95 posto građana glasalo za nezavisnost) prognozirao skoru propast nezavisne Slovenije ,,čim se otcijepe od nas“. Koliko je dobro prognozirao budućnost, najbolje nam govori ova vijest. Ali nije samo to vezano za Sloveniju. Ova mala država od 2 miliona stanovnika je do sada nekoliko puta proglašavana za najčistiju zemlju na svijetu. Takođe, Slovenija je zemlja od ugleda u međunarodnoj zajednici, prije neku godinu je bila nestalna članica Savjeta bezbjednosti. Slovenija je prije nekoliko dana postala kosponzor rezolucije o Srebrenici, a mogla bi biti i jedna od četiri države Evropske unije koja bi mogla priznati Palestinu kao nezavisnu državu.
Impresivno, nema šta. Posebno kada se osvrnete na dugogodišnju propagandu o Slovencima kao ,,bečkim konjušarima“.
Ali, naravno, sve to pada u vodu kada vidite da je premijer Slovenije jedna potpuno autonomna politička ličnost, dok naš premijer ide u Berlin po sopstveno mišljenje. Ko je u ovoj priči timardžija konja, sami izvucite zaključak.
Uglavnom, nesporno je da su Slovenci uspjeli. Naša mudra slovenska braća ispod Alpa su iskoristila pozitivno od svih sistema u kojima smo živjeli. Vjerujte, nimalo se ne stide perioda socijalizma, niti svoje Osvobodilne fronte. Naprotiv. Itekako su nastojali sačuvati sve ono što je bilo dobro u prošlom sistemu i inkorporirati ga u novi društveni poredak. Naravno, Slovenija nije bajka, kao što nije nijedna država ili sistem na svijetu, ali jeste nešto što je znatno naprednije i bolje od svih država nastalih raspadom Jugoslavije.
Još od 1999. godine su u NATO savezu, prije neki dan su proslavili 20 godina članstva u Evropskoj uniji.
Ali za ovakve odluke trebala je hrabrost i elita i naroda. Jer nije sve išlo glatko. Trebalo se preorijentisati sa jednog tržišta na drugo. Trebalo je proći sve te bolne procese reformi koje nijesu bile nimalo lake.
Ali evo, sa sadašnje distance, isplatilo se. I to je Slovenija danas, a gdje smo mi danas?
Zašto moja Crna Gora, koja, uzgred kazano, posjeduje znatno više prirodnih resursa po glavi stanovnika od Slovenije, nije uspjela da ostvari makar pola ovih dostignuća?
Zašto je običan svijet sa tada pristojnim primanjima slijedio ratne pokliče dok su Slovenci slijedili onu ,,Europa zdaj“ (Evropa sad)? Političari su mi potpuno jasni jer su, vjerujte mi na riječ, crnogorski političari znatno bogatiji od slovenačkih, ali šta je natjeralo građanina Crne Gore da pređe put od plate od hiljadu njemačkih maraka 1991. godine do plate od nekoliko maraka 1993. godine?
Bojim se da se odgovor krije u poltronstvu kao jednom od najvećih prepreka za napredak Crne Gore. Ta sklonost većine da rado biraju da budu dio mase, dio stada, a ne nikako pojedinac sa svojim odgovornostima i pravima. Zato je u Crnoj Gori i danas ovako. Zato što većina građana žive kao suncokreti, okrećući se suncu (vlastima), ma kakva ta vlast bila. I to za, obično, sitnu trenutnu korist.
Tu je naravno i kompleks manje vrijednosti, zbog malobrojnosti, kojoj naša slovenska braća, kao što vidite, nimalo ne robuju.
U tome vlast Crne Gore liči na svoje građane. Nespremna da se izjasni o bitnim stvarima, ide po mišljenje van Crne Gore. Od Beograda do Berlina. Samo da sa sebe skine odgovornost. Zamislite samo zemlju u kojoj vam obrazloženje što glasate za rezoluciju o Srebrenici, umjesto da to radite jer je to osnovna civilizacijska norma, glasi: ,,rek'o Šolc!“
Naravno, građani i vlasti Slovenije se potpuno drugačije odnose prema vlastitim vodama, šumama, moru od građana i vlasti Crne Gore.
Neki naivno vjeruju da će se to izliječiti našim ulaskom u Evropsku uniju. Iako sam zagovornik da nas što prije prime pa kako god, iz hiljadu razloga koje se ne mogu objasniti u par rečenica, moram konstatovati da nimalo u to ne vjerujem.
Prosto, teško ćemo nadoknaditi onaj skoro decenijski dug ispis iz civilizacije devedesetih. Mi jednostavno moramo platiti i plaćaćemo ceh našeg poltronstva i oportunizma. I tako će biti dok se nekim čudom možda ne opametimo.
Do tada ova prelijepa zemlja, koja je mogla i trebala biti druga Slovenija, bila članica Evropske unije ili ne, i dalje će kaskati za lijepom deželom ispod Alpa.
Daleko je Slovenija, a nije trebala i smjela biti.
